TREBA LI SCHMIDT DOPUSTITI DA SE POSTHUMNO SUDI UBIJENIM HRVATIMA VITEZA? Njihove smrti direktno negiraju presude “uglednih međunarodnih sudova” ali i kolumne Ante Tomića

Hrvati Središnje Bosne najveći su negatori međunarodnog prava i ugleda haaških sudaca. To je tako svirep narod koji je svirep i u svojoj smrti i tragediji, koji je tim svojim bijednim ustaškim smrtima, i smrtima svoje djece,ubijenima  na ljuljačkama, smrću svojih fratara i časnih sestri ubijenih metkom u potiljak ili s osam uboda nožem, odlučio godinama prije osnutka Haaškog tribunala dokinuti ugled tog suda. A sve ko fol proeuropski orijetirani. Eto kako su europski orijentirani a umrli suprotno europskim očekivanjima. I to kao žrtve.

Već evo tri desetljeća, njihove svirepe ustaške smrti, protubosanske smrti, svjedoče kako je Haaški sud bio šaka korumpiranog saracenskog smeća na zadatku predstavljanja vojske Alije Izetbegovića nevinom. Petrodolari su važni, sramota iz Srebrenice nekako se morala vratiti u Nizozemskoj a i bolje da se islamizam širi negdje drugo nego tu po našim Amsterdamima i Wiennama.

Vojska je to koja je uradila prvi genocid u BIH i najgori zločina rata (Grabovica) vojska koja se borila za Islamsku državu i Prostor džihada – ovo tvrdimo prema javno dostupnom snimku nikada presuđenog Patkovića, koji javno manifestira da borba koju vodi Sedma Musllimanska je jedna borba od Sirije preko Čečenije do Bosne i da će Zapad truli neumitno propasti.

Vojska je to koja je iz svojih redova počistila sve kršćansko osim Jovana Divjaka, a potom je počistila i njega. Vojska je to  koja je imala logor za zarobljene, mučilište s najdužim stažom, u kojem je operirao jedan Čović, no kako se zove Mirsad a ne Dragan, ugledni mediji džihada ne bave se tom vrstom Čovića. Vojska je to koja je na Kazanima bacala i djecu krive krvi u provalije. I to danas nazivaju nesistemskim zločinom. Sve što su oni pobili bilo je slučajno i bez znanja komandujućih spodoba tog bijednog bosanskog džihada. Spodoba kojima je netko na Haaškom sudu, na kojem je osuđena istina i pokopano pomirenje, osigurao imunitet od kaznenog progona. I to za silne novce.

Vojska je to čiji je logor u Hadžićima bio logor s najdužim stažom, u kojem je ubijeno daleko više ljudi nego u Heliodromu i Dretleju zajedno, pa opet kao da se ne zna za njega. A  otvoren 1992 zatvoren krajem 1995 i to mjesecima nakon Daytona.

Potom su svoje tajne  ISIL  borce ,  uveli u BH državljanstva, bez znanja Srba i Hrvata, potom ih sakrili u kampove , Amerima zajamčili da su ih deportirali a vođu El Mudžahida  i člana Al Qaede 6 godina  pripremili za poseban zadatak – rušenje WTC-a.

Onaj kome su ove teze prenategnute neka se dobro upita: Zašto vrh SDA šalje desnu ruku Bin Ladena baš u NYC i baš 2001 i to pod lažnom BH putovnicom? I zaša to ta informacija ne smije biti objavljena u SDA medijima?

Je li netko želi reći da su to učinili onako ovlaš i slučajno bez znanja što će taj tamo činiti i s kim će dogovarati napad?

Je li netko misli da je njegova smrt stvarna a ne iscenirana? (Poginuo navodno u Alžiru 20015.)

Je li netko doista misli da je izvještaj CIA-e iz 2004-e godine u kojem se ponaosob navode imena bivših pripadnika Armije SDA, kao napadača na WTC možda slučajnost ili potpuna izmišljotina? I kako to da Dragan Bursać o tome nikada nije napisao patetičnu kolumnu a pisci džihada naše krvi niti jedan tvit?

Potom ista ta SDA, predstavlja se SAD administraciji u BiH kao jedina partija koja tim i takvima može stati u kraj. I kreće dug period protekcije SDA kadrova od strane USA diplomacije.

Vrhunac je danas javno dostupno pismo ambasadora Murpheya u kojem State Department moli za pravni imunitet Selmi Cikotiću za istrage oko ubojstava Hrvata u Bugojnu. Selmo poslije toga biva skinut s optužnih listi i dva puta postaje ministar i oba puta doveden u vezu s korupcijom. A što i ne bi kad ga štiti “najveći borac protiv korupcije u našoj zemlji”. Sad zamislite kakva bi bila reakcija Srba da je isplivao dokument u kojem Murphey moli za pravni imunitet Naseru Oriću. Gorjela bi BIH.  A Murphey bi isti dan morao napustiti našu zemlju. No od Hrvata niti muka.

Kao niti nakon informacije da je Komšić počinio pokušaj ratnog zločina kada je zarobio  svoje suborce, Hrvate HVO-a u Varešu osmom mjesecu 1994 kada su oni formalno pod zapovjednom koordinacijom generala HVO-a i generala Armije SDA.

Sve to vam dovoljno govori na što su svedeni Hrvati. Raseljeni, pobijeni, bez snage da prikupe ozbiljnu pravnu građu, da tom građom sruše Agiusovu mafiju i svaki njen ugled, bez petrodolara su, s hrpom lažnih saveznika, čak su  i bez moći da snime ozbiljan  dokumentarni film o haaško-austrijskoj uroti s titlovima na svim svjetskim jezicima, u kojem bi ismijali rad Haaških ubojica istine.

Tako bijedni i prepolovljeni , s narodnom inteligencijom koja proviruje ispod interesnih habeta, savršen su plijen fratrizančinama, lovcima na stužene i prepadnute ljudske duše, našim viševjekovnim krvopijama – sociopatima naše lijepe vjere koju su pretvorili u sektaško obožavanje nekakvih wannabe vidjelica iz nekakve pripizdine pored Čitluka te u bjesomučnu javnu hajku na Petrovog namjesnika u Hercegovini , uzoritog biskupa Perića. Usamljenog u borbi za dostojanstvo naše Majke. Majke Kristove.

Ovako ide današnja agencijska vijest: “29 . obljetnica stradanja Hrvata u Buhinim kućama”.

Narod koji svoje genocide naziva obljetnicama, i broji im jubileje kao da slavi ubojicu, narod koji svojoj pobijenoj djeci u VItezu podigne spomenik u obliku broja 8, samo zato jer je krvnik ubio njih 8, opet kao da odaje respect ubojici, narod koji nakon podatka da je Komšić počinitelj ratnog zločina a ne Zlatni Ljiljan, ne podnosi kaznenu prijavu, narod je pred izdisajem. Narod za bauštele. Narod kojeg je Prostor Džihada pobijedio nakon rata. U novom ratu, u kojem mu je glavni saveznik bio Saudijski sud sa sjedištem u Haagu i austrijski visoki predstavnici, s odmaralištima po Hrvatskoj. Plaćenima na provizijama koje im je džihad plaćao kao nagradu za politički, pravni, sudski ali i fizički progon Hrvata iz BIH. Nikada niti jedan šamar Hrvat nije uputio takvima. Prije nego izdahne, kao narod u BIH, trebalo bi mu udijeliti Nobelobu nagradu za strpljivost i toleranciju. S obzirom da nema Nobelove nagrade za kukavičluk i političku smušenost.

No ništa se ne brinimo. Dario Knezović izabran je konačno u parlament FBIH, i stvati će sada  naglo da se okrenu u našu korist. Samo budite strpljivi..

Agencijska vijest: 

Dugo godina zlonamjerno je stvarana u hrvatskim medijima u RH i među političarima da su Hrvati, u okruženju Armije BiH u nekoliko izoliranih enklava, agresori na Središnju Bosnu.

Međutim prava je istina da su upravo Hrvati bili najveće žrtve zločinačkih napada i etničkog čišćenja Armije BiH, a jedan od tih zločina dogodio se u Buhinim Kućama kod Viteza.

“Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. `Poklati!’ `Spaliti sve!’ `Allahu ekber!’- čuo sam povike bijesnih vojnika. Čuo sam i bolno “deranje” jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A.V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji tako da ne znam o kojim osobama se radi. Svog sina Danijela, rođenog 1992. godine nosio sam do ambulante u Vitez, a dalje je transportiran u Novu Bilu. Isti dan, od teško zadobivenih rana je umro. Ostao sam bez supruge i svog jedinog djeteta…“, ovo je dio iskaza jednog od preživjelih iz Buhinih kuća kod Viteza, piše Narod.hr.

U zaseoku Buhine kuće kod Viteza, 9.1. 1994. pripadnici tzv. Armije BiH, odnosno, 7. muslimanske brigade, odreda El-mudžahid i specijalaca MUP-a RBiH, likvidirali su 27 osoba hrvatske nacionalnosti.

U ranu zoru tog 9. siječnja 1994. pripadnici tzv. Armije BiH masakrirali su i 9 zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno pripadnika PPN-a „Munje Središnje Bosne“ Travničke brigade HVO-a.

Masakr civila Hrvata

O masakru u Buhinim kućama najtužnije govori tragedija obitelji Vidović. Ankica Vidović u Buhinim kućama izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, tzv. Armija BiH, ubila i njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.

Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške, njenog sina Danijela ( 16.2.1992) koji nije dočekao drugi rođendan ubili su u naručju svjedoka. Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je nakon dva dana ubili. Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon dvadeset dana noge i donji dio trbuha. Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a Nikola Janković ubijen sjekirom.

U napadu na Buhine kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo 8 civila, nestalo je 17 civila, a 13 žena iz tog sela odvedene su i zarobljene u logoru tzv. Armije BiH u susjednom Sivrinom selu. Na gradsko područje Viteza tog dana je od pola 6 ujutro do podneva ispaljeno više od 100 granata.

Snage tzv. Armije BiH u isto su vrijeme napale sve crte obrane HVO-a u Busovači, Novom Travniku, Uskoplju, a u Lepeničkoj enklavi, odnosno, Kiseljaku, dijelovima Fojnice i Kreševa, trajao je topničko-pješadijski napad iz pravca Visokog.

Masakr zarobljenih vojnika HVO-a

Vojnici HVO-a u Buhinim kućama masakrirani su, a tijela njih devetorice, vezana žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima. Sanacijom terena nakon vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a identificirani su pripadnici HVO-ovih „Munja“. Najmlađi vojnik imao je 19 godina, a najstariji 27 godina. Ubijeni pripadnici Munja su Mladen Grgić ( 1973.), Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović (1972.), Goran Kafadar ( 1972.), Anto Božić( 1972.), Ivan Kreševljak (1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.)

U borbama za oslobađanje Buhinih kuća 21. siječnja 1994. poginulo je još devet pripadnika HVO-a. Paralelno s oslobađanjem Buhinih kuća, srednjobosanski HVO borio se i za lepeničku enlavu te oslobodio Zavrtaljku (kvotu Kiseljak prema Fojnici). U razdoblju od prosinca 1993. do siječnja 1994. u Lašvanskoj i Lepeničkoj dolini ubijena je 141 osoba hrvatske nacionalnosti.

Napad na Buhine kuće značio je sužavanje lašvanskog džepa, odnosno, prekid komunikacije Viteza i Busovače. Presjekom komunikacije tog 9. siječnja 1994. Središnja Bosna je do vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a, podijeljena u enklave Lašvanska dolina, odnosno Vitez i Novi Travnik, enklava Busovača, enklava Lepenica i enklava Žepče.

Hrvatska javnost u Središnjoj Bosni smatra kako odgovornost za ove zločine snosi Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH i Dragan Vikić, zapovjednik jedne od specijalnih postrojbih MUP-a RBiH.

Iako su Buhine kuće u odgovornosti 3. korpusa tzv. Armije BiH, u postupcima pred Haaškim tribunalom vođenim protiv Envera Hadžihasanovića, Amira Kubure i Mehmeda Alagića, za ovaj zločin nisu ni optuženi, a tako ni presuđeni.

/HMS/