Iako su potkraj 2017.godine i Rusi i Amerikanci dogovorili da će okončati rat u Siriji 2018. godine s obzirom na to da je poražena teroristička organizacija Islamska država, na terenu se situacija ipak sve više komplicira pa je rat u Siriji prerastao u rat svih protiv svih.
Američki bombarderi bombardiraju položaje sirijske vojske, a istodobno, na teritoriju Sirije vodi se otvoreni rat između Irana i Izraela dok je Turska pokrenula ofenzivu protiv sirijskih Kurda.
Svaki od tih sukoba može prerasti u ratove s dalekosežnim posljedicama u koje bi se uključile i velike i regionalne sile, SAD, Rusija, Iran, Saudijska Arabija i Turska.
______________piše: Hassan Haidar Diab I Večernji list
Sve su strane najavljivale da će porazom terorističke organizacije Islamska država zavladati mir u Siriji, no on još nije na vidiku. Sirija se za dulje vrijeme ne može nadati povratku stabilnosti, dok bi moguće sljedeće poglavlje rata moglo biti još gore za tu zemlju.
Svi problemi koji tinjaju otprije, kurdsko-turske i rusko-američke tenzije kao i iransko-saudijske te iransko-sirijsko-izraelske, odjednom su isplivali na površinu. Ono što je evidentno jest da se Sirija svakako pretvara u novi Irak, Jemen ili Afganistan jer su se, kao i sada u Siriji, u svim tim zemljama umiješale vanjske sile i dovele do situacije da je jedino rješenje podjela zemlje.
Sirija je izuzetno geopolitički i strateški važna zemlja, ne samo zbog energetskog bogatstva već i zbog samog geografskog položaja jer graniči s Turskom, Izraelom, Libanonom, Irakom i Jordanom. Svi putovi dominacija velikih sila idu upravo preko Sirije. Zbog toga su se u unutarnji konflikt Sirije ubrzo uvukle i druge zemlje.
Iran je odmah ušao u sukob 2011. godine kako bi pomogao sirijskom predsjedniku Basharu Al-Assadu i u Siriju je, uz iranske vojne stručnjake i pripadnike iranske Revolucionarne garde, poslao i libanonski Hezbollah, što je potvrdio jedan od najbližih suradnika vrhovnog vođe Irana ajatolaha Alija Khameneija Ali Agha Mohammadi.
Naime, Ali Agha Mohammadi nedavno je otkrio da su Iranci spasili Siriju i Assadov režim ustvrdivši da je Assad početkom rata htio napustiti Siriju i otići s obzirom na to da je tada sirijska opozicija bili nadomak njegove palače te je opkolila Damask. Iranci su tada uvjerili Assada da će riješiti nastalu situaciju.
U Siriju su poslali Qasema Suleimanija, zapovjednika brigade Al-Quds u iranskoj Revolucionarnoj gardi kao i brigadira Huseina Hamadaniya, koji su složili vojnu strategiju i spasili Assada i Siriju. Sirija je izuzetno strateški važna za Iran jer predstavlja dio šijitske osovine koja se proteže od Irana, preko Iraka i Sirije do Libanona. Isto tako, gotovo svo naoružanje za libanonski Hezbollah iz Irana je išlo preko Sirije.
Zbog ulaska Irana u Siriju, Saudijska Arabija i Turska te Katar, koji su od početka rata u Siriji financirali i naoružavali sirijsku opoziciju, zbog straha od dominacije i prevlasti Irana u regiji, potajno i javno počeli su slati naoružanje i borce iz cijelog svijeta koji su se pridružili terorističkim islamističkim skupinama, kao što je ISIL i Al-Qa’ida.
Godine 2015. u rat se uključila i Rusija kao saveznik Bashara Al-Assada. Putinov glavni cilj u Siriji je bila je stabilizacija i podrška Assadovu režimu, kao i povratak teritorija koju su kontrolirali pobunjenici i ISIL pod kontrolu režima. Putinov strateški cilj bio je uspostava Rusije kao ključnog igrača moći na Bliskom istoku s obzirom na to da je Putin znao kako će onaj koji bude kontrolirao Siriju kontrolirati cijelu regiju.
S druge strane, SAD, koji je predvodio “koaliciju protiv terorističke organizacije Islamska država” te financirao određene umjerene pobunjeničke grupacije kao što je Slobodna sirijska vojska, zbog gubitka moći i utjecaja u Iraku s jedne strane, a s druge radi zaštite Izraela, uputio je snage u sjevernu Siriju u okolicu grada Manbija, koja je pod kurdskom kontrolom, te su tu smjestili svoju vojnu bazu namjeravajući obučiti Sirijske demokratske snage (SDF), koje djeluju u sastavu kurdskog YPG-a i koje bi trebale biti dio “pograničnih snaga” od 30.000 vojnika, što je Ankara smatrala ugrozom njezine nacionalne sigurnosti.
Stvaranjem vojske od 30 tisuća kurdskih boraca, koji bi bili pod zapovjedništvom SAD-a, korak je prema stvaranju američke baze koja bi bila odgovor Rusiji koja ima vojne baze u Tartusu i Latakiji u Siriji. Za SAD bi to bio velik korak prema ponovnoj dominaciji na Bliskom istoku s obzirom na to da su izgubili svu moć i utjecaj u Iraku.
Donald Trump je jako zabrinut velikim utjecajem Irana na Bliskom istoku, u Iraku, Siriji i Libanonu, što bi rezultiralo velikom prijetnjom opstanu izraelske države jer je Iranu krajnji cilj uništenje izraelske države. Međutim, turski predsjednik Reccep Tayyip Erdoğan odmah je pokrenuo vojnu operaciju kako bi „u začetku uništio“ ovaj američki pokušaj formiranja, kako tvrdi Erdoğan, „vojsku terorista“.
Poznato je kako Turska već dulje vrijeme pokušava spriječiti teritorijalno spajanje kurdske enklave Afrin s istočnim kurdskim dijelom sirijsko-turske granice, zauzimanjem grada Azaaza i 100 kilometara uskog pojasa od tog grada do Jarablusa, koji je turska vojska uspostavila tijekom akcije “Štit Eufrata” u ljeto 2016.g., u jedinstveni kurdski teritorij s perspektivom ostvarenja određenog, zasebnog, političkog statusa poput autonomije unutar sirijske države.
S druge strane, najugroženija je država danas svakako Izrael, koji je jako zabrinulo uključenje Hezbollaha u rat u Siriji jer, osim što je Hezbollah jak na jugu Libanona duž granice s Izraelom, svoje snage premjestio je duž izraelske granice sa sirijskog teritorija, zbog čega je Izrael u nekoliko navrata bombardirao Siriju gdje su mete bile skladišta naoružanja ili likvidacija visokih dužnosnika Hezbollaha.
Interesi velikih sila
Da se Izrael našao u nezavidnoj situaciji, potvrdio je i šef izraelske vojne tajne službe Herzl Halevi kazavši kako je situacija izrazito opasna i teška za Izrael, koji se našao geostrateški u velikoj opasnosti: više ne može biti napadnut samo s libanonskog juga nego i sa sirijske zapadne granice, a na taj bi se način crta bojišnice udvostručila.
Ono što najviše zabrinjava Izrael jest to što u jednom napadu može naići na protivnika koji je „stotinu” puta jači nego u prethodnim sukobima. Glavni tajnik Hezbollaha Nasrallah, među ostalim, zaprijetio je da bi Hezbollah mogao napasti izraelski atomski reaktor kod Dimone. Prije toga je kao mogući cilj navedeno skladište amonijaka kod Haife.
Eksplozija tog skladišta imala bi dalekosežne posljedice za grad i njegovo stanovništvo, a to bi moglo odnijeti na desetke tisuće života, što je u Izraelu izazvalo raspravu o premještanju skladišta u sigurnije područje. Zahvaljujući ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, izbjegnut je rat između Izraela i Sirije.
Naime, nakon što je iranska Revolucionarna garda srušila izraelski bombarder F-16 koji djeluju na tom području, Izrael je odmah u znak odmazde izveo žestok napad na položaje iranske Revolucionarne garde i sirijske vojske u Siriji.
Zamjenik zapovjednika iranske Revolucionarne garde Husein Salami dao je naredbu iranskim snagama u Siriji da uzvrate bombardiranjem izraelskih gradova u slučaju da izraelski bombarderi ponovno napadnu položaje iranskih snaga. Putin je tada nazvao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i upozorio ga da će bilo kakav sljedeći napad Izraela na Siriju dovesti do rata širih razmjera u koji bi se uključili i Iran, Rusija i SAD.
Svoje interese u Siriji imaju velike sile, ali i regionalni igrači
Iako je američki predsjednik Donald Trump kazao da će se američki vojnici povući iz Sirije kad ISIL bude potpuno poražen, analitičari su uvjereni da će SAD dodatno povećati svoje snage radi zaštite Izraela i suprotstavljanju dominaciji Rusije i Irana na Bliskom istoku.
Rusija pod svaku cijenu želi ostati u Siriji jer, osim interesa za energentska bogatstva nafte i plina, tu imaju svoju vojnu bazu u Tartusu i Latakiji, jedine na Bliskom istoku, koje joj daju pravo da bude jedan od glavnih igrača na Bliskom istoku Iran ima najveći interes da bude prisutan u Siriji s obzirom na to da mu to omogućuje kontrolu i špijunažu nad Izraelom, koji Iranci smatraju najvećim neprijateljem svoje države.
Preko Sirije, Iran će održati šijitski polumjesec, koji ga kopnom spaja s Libanonom Turska, osim straha od stvaranja kurdske države ili autonomije u Siriji, odavno, još od vremena Otomanskog Carstva, ima pretenzije prema sirijskom teritoriju zbog vode i rijeke Eufrat. Poznato je da su, i prije rata u Siriji, te dvije države stalno vodile sporove zbog vode. Izrael, koji je 1967.godine okupirao sirijski teritorij, strahuje zbog dolaska libanonskog Hezbollaha i iranske Revolucionarne garde na izraelsku granicu.
Zbog toga, osim što stalno napadaju Siriju, financiraju i sedam džihadističkih skupina. Saudijska Arabija, koja teži postati lider na Bliskom istoku, zabrinuta je dominacijom Irana u regiji jer je Iran od 1979. godine do danas uspio proširiti svoj utjecaj i na Siriju.
Preuzimanjem kontrole nad Sirijom Saudijska bi Arabija opet postala jedan od igrača od regiji. Irak, koji je dio šijitskog polumjeseca, zemlja je koja je oduvijek imala dobre odnose sa Sirijom, koja je za njih izuzetno strateški važna ne samo u vojnom pogledu već i u gospodarskom.
Savez Irana, Iraka i Sirije danas čini Irak moćnom zemljom. Jordan je, uz Tursku, bila glavna zemlja kroz koju su u Siriju stizali džihadisti i naoružanje.
Jordan, koji je potpisao mirovni sporazum s Izraelom, ugrožavao je režim Bashara Al-Assada, koji je kralja Abdullaha II. nazvao izdajnikom.