Sportaši često pomiču granice mogućega u svojim sportovima, ali postoje i oni koji izađu iz postavljenih okvira i krenu pomicati granice zdravog razuma. Junak naše današnje priče bavio se svakakvim sportovima u svojoj mladosti, ali je postao najpoznatiji po svojim kaskaderskim pothvatima zbog kojih je nebrojeno puta riskirao svoj život i doživio preko 400 prijeloma, uz pokoji potres mozga, što mu je osiguralo mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda, u kojoj ga se vodi kao “čovjeka s najviše slomljenih kostiju tijekom života”.
Rođen je 17. listopada 1938. u Butteu, u saveznoj državi Montani, ime mu je Robert Craig Knievel, a svijet ga poznaje pod imenom „Evel Knievel”.
Roditelji su mu se rastavili i odselili dok je Evel imao samo dvije godine te su njega i njegovog brata odgajali baka i djed. Ljubav prema kaskaderstvu rodila mu se s osam godina, kada je prisustvovao showu Joiea Chitwooda, a bio je problematično dijete te je obožavao motocikle. Srednju školu je napustio kako bi išao raditi u rudnik bakra, gdje je prvo upravljao bušilicom, a onda je promoviran u vozača bagera. Ipak, ljubav prema kaskaderstvu nije mogao zatomiti ni na poslu, pa je tako jednom prilikom pokušao bager podignuti na zadnji kotač te se zabio u trafostanicu, ostavivši cijeli grad bez struje nekoliko sati.
Prevario je čehoslovačku hokejašku reprezentaciju
Taj incident je rezultirao njegovim otkazom, a nakon što je jedno vrijeme sudjelovao u profesionalnim natjecanjima u rodeu i skijaškim skokovima, Knievel se prijavio u vojsku. Tamo je također bio sportski aktivan te je skakao s motkom, a nakon što je odslužio rok i vratio se u Butte, oformio je poluprofesionalnu hokejašku momčad za koju je i sam igrao. U želji da promovira svoje „Butte Bomberse”, odlučio je povući poprilično ambiciozan potez i pokušati dogovoriti prijateljsku utakmicu s čehoslovačkom reprezentacijom koja se pripremala za Zimske olimpijske igre u Kaliforniji 1960.
Knievel je u svom naumu i uspio, obećavši Čehoslovacima da će im pokriti troškove. No, u posljednjoj trećini utakmice Knievel je zaradio isključenje i napustio dvoranu, a kada su gosti otišli do blagajne kako bi im se refundirali troškovi, shvatili su da su im svi računi ukradeni. Na kraju je troškove podmirio Američki olimpijski odbor, kako bi se izbjegao međunarodni incident koji je Knievel zakuhao.
Nakon što je dobio dijete, Evel je bio prisiljen pronaći novi način za uzdržavati obitelj. Tako je prvo pokrenuo lovački biznis u kojem je garantirao mušterijama da će im uloviti željenu životinju, ili će im u protivnom vratiti novac, a onda se dao u motociklističke utrke. I dalje je krpao kraj s krajem, a kada je nakon jednog pada slomio rame i ključnu kost, zbog čega je bio prisiljen pauzirati šest mjeseci, bacio se na prodavanje osiguranja.
U tome je bio izrazito uspješan, stoga je nakon samo nekoliko mjeseci zatražio da ga se unaprijedi na poziciju potpredsjednika tvrtke. Njegov zahtjev je, naravno, bio odbijen, a Knievel je onda dao otkaz, preselio se u Moses Lake (gradić u saveznoj državi Washington) te je postao uvoznik Honde. No, taj biznis mu je ubrzo propao, jer Amerikanci u to vrijeme još uvijek nisu gledali blagonaklono na japanske proizvode. Knielev se zatim zaposlio u trgovini motocikala Dona Pomeroya, čiji je sin Jim kasnije postao profesionalni vozač moto-utrka. Jim ga je naučio pokoji trik, a to je Knievela navelo da se baci u kaskaderske vode.
Ulazak u kaskaderske vode
Njegov prvi kaskaderski show sastojao se od šest metara duge kutije u kojoj su se nalazile čegrtuše i dvije pume, a Knievel ga je sam financirao. Iako je kod prizemljenja zadnjim kotačem upao u kutiju, prošao je neokrznut. Inače, ideja o imenu koje se rimuje javila mu se nakon što je u zatvoru (u kojem je završio zbog ilegalnih kaskaderskih radnji) upoznato čovjeka nadimka “Awful Knaufull”. Ipak, zbog netrpeljivosti prema poznatoj motociklističkoj bandi Hell’s Angelsima, nije se nazvao „Evil” (što bi u prijevodu značilo „zao”), već „Evel”.
Ubrzo je pronašao sponzore uz pomoć kojih je podigao svoje predstave na višu razinu, a to je bio početak spektakularnih skokova, ali i nevjerojatnih padova nakon kojih je Knievel samim čudom ostajao živ.
Kaskaderska družina predvođena Knievelom debitirala je na festivalu u kalifornijskom gradiću Indiju, a Evel je svoj prvi težak pad doživio u svom trećem nastupu u Barstowu, nakon što je zakasnio s odskokom. Nakon što se oporavio, krenuo je na samostalnu turneju po manjim gradovima, ali kako je sve više kaskadera preskakalo životnije i bazene s vodom, Knievel se odlučio istaknuti tako što je počeo preskakati vozila.
U svojoj Montani je pokušao preletjeti preko 12 automobila i jednog kombija, ali nije uhvatio dovoljnu brzinu pri zaletu, te je upao između kombija i drugog kraja rampe, pretrpjevši teški prijelom ruke i nekoliko slomljenih rebara. Priča oko njega se u tom trenutku malo ispuhala, ali Knievel nije posustao te je, kako bi publici ostao zanimljiv, svaki put kada bi se vratio u isti grad pokušao bi preskočiti jedno vozilo više nego prethodni put.
Nakon što je uspješno preskočio 15 automobila u Gardeni u Kaliforniji, doživio je novi težak pad Grahamu u Washingtonu te je hospitaliziran s teškim potresom mozga. Zatim se vratio u Graham kako bi ponovio pokušaj, ali je ovoga puta završio sa slomljenim zapešćem, koljenom te ponovno nekoliko rebara.
Prevario je i direktora Caesars Palacea
Knievelu su se u međuvremenu svidjele fontane u Caesars Palaceu u Las Vegasu, ali tu gažu je bilo gotovo nemoguće dobiti, pogotovo s njegovim ne baš najboljim omjerom uspješnih i neuspješnih skokova. No, Evil je bio snalažljiv i nije se libio prijeći granicu. Osnovao je fiktivnu tvrtku i naredio trojici poznanika da nazovu direktora casina Jaya Sarna glumeći njegove odvjetnike, kako bi mu dogovorili nastup. Zatim je netko nazvao Sarna glumeći da zove s ABC-a, a onda je i fiktivni novinar Sports Illustrateda okrenuo broj casina kako bi se raspitao o tom skoku koji se navodno sprema.
Knievelov plan zaista je uspio, ali s ABC-a nisu bili zainteresirani za prijenos, već su mu rekli da će naknadno otkupiti snimku ako ona bude dovoljno spektakularna. Knievel je stoga svojim novcem platio snimanje događaja po najmodernijim standardima i pobrinuo se da ona bude i više nego dovoljno spektakularna.
Skok je trebao biti dug 43 metra, ali je Knievel kod zaleta primijetio da mu je motor naglo usporio. Ipak, bilo je kasno za zaustavljanje. Odrazio se i ostao prekratak te je pao na zaštitnu rampu koja je bila postavljena na vozila. No, motor se od siline udarca raspao, a onda se raspao i Knievel, koji je završio sa slomljenom zdjelicom, bedrenom kosti, kukom, zapešćem i oba gležnja, dok je također pretrpio i neizbježni potres mozga. Ipak, taj pad ga je proslavio, a i snimka se svidjela ABC-u koji mu je za nju platio više nego što ih je Knievel tražio za prijenos.
Evel je nakon toga počeo zarađivati više nego ikada od svojih skokova te je iz tjedna u tjedan nizao uspjeh. Ipak, nakon pada u Las Vegasu suočio se s velikim problemom, jer ga gotovo nijedna osiguravajuća kuća nije htjela osigurati, što i nije čudno ako znamo da je čovjek praktički svakim skokom bio na rubu smrti. Na kraju je uspio ugovoriti osiguranje, ali po ogromnoj premiji.
U međuvremenu mu se javila ideja da pokuša skakati preko Grand Canyona, ali za takav pothvat mu je trebala dozvola američke vlade, za koju su mu odmah svi rekli da je nema šanse ishoditi. Knievel je do kraja svoje karijere ostao odlučan u svom naumu te je čak oformio pravni tim čiji je zadatak bio isposlovati dozvolu, ali mu je to na kraju ostao samo nedosanjani san.
Bez obzira na to, u karijeri mu je išlo i više nego dobro. Barem na financijskom planu i u kontekstu globalne popularnosti. Što se, pak, tiče zdravstvenog stanja, tu mu nisu baš cvjetale ruže.
Dvije bizarne nesreće
U Carson Cityju je ponovno slomio kuk, a kasnije se razbio pokušavajući preskočiti 13 Pepsijevih dostavnih kamiona. Nakon što je pao, proklizao je 15 metara te je slomio ključnu kost, desnu ruku i obje noge. Taj pad bio je možda i najočekivaniji, jer mu je zaletište bilo takvo da je startao na asfaltu, morao prijeći jedan dio po travi te se ponovno vratio na asfalt. Zvuči gotovo bizarno da nije odustao od pothvata kada je vidio kako je gotovo nemoguće da mu motor dosegne dovoljnu brzinu na takvom terenu.
Bizarnu nesreću doživio je i godinu kasnije u Daly Cityju, u Kaliforniji. Tamo je uspješno izveo skok, ali je zbog toga što je imao vrlo kratki prostor za zaustavljanje morao naglo zakočiti nakon doskoka, zbog čega je odletio sa sjedala te ga je motor pregazio. Taj nastup je završio sa slomljenom kralježnicom i potresom mozga.
Knievel je u međuvremenu nekoliko puta rušio svjetski rekord po broju preskočenih automobila, a zaustavio se na brojci od 50, do koje je došao 1973., a koja je nadmašena tek 2008. Kako mu vlada nije dopuštala da skače s Grand Canyona, Knievel je razmišljao o skokovima preko rijeke Mississippi i – pazite sad ovo – između dva njujorška nebodera. Na kraju se morao zadovoljiti s preskokom kanjona Snake River u Idahu, koji nije bio izveden na klasičnom motociklu, već u nekakvom vozilu koje je izgledalo kao raketa, a koje je dizajnirao poznati inženjer aeronautike Doug Malewicki.
ABC taj pothvat nije htio financirati, a Knievel je onda sklopio dogovor s boksačkim promotorom Bobom Arumom te s Vinceom McMahonom, najpoznatijim kao vlasnikom današnjeg WWE-a (lige profesionalnog hrvanja). Skok nije bio uspješan, a „raketa” se padobranom spustila u kanjon, tik to rijeke. Knievel je nakon toga rekao da je zbog kvara ostao zarobljen u kabini te da bi se sigurno utopio da je vozilo upalo u rijeku. Skok se prenosio samo na zaključanim TV programima i u kino dvoranama, a svi ulagači su pretrpjeli značajne gubitke.
Početak kraja
Knievel je 1975. odradio dva epska skoka s kojima se oprostio od najveće scene. Prvi je bio na londonskom Wembleyju pred čak 90 tisuća ljudi, gdje je pao pokušavajući preskočiti 13 autobusa. Iako je slomio zdjelicu, odbio je da ga se odvede na nosilima, već je uz pomoć prisutnih odšepao sa stadiona, pozdravivši publiku riječima:
– Dame i gospodo ove predivne zemlje, moram vam reći da ste vi zadnji ljudi na svijetu koji će me ikada vidjeti kako skačem. Više nikada, nikada, nikada neću skakati. Završio sam.
Knievel je te riječi izrekao 26. svibnja 1975., ali samo pet mjeseci kasnije u Cincinnatiju je stajao na početku zaletišta, spreman da pokuša preskočiti 14 autobusa. Ovoga puta je uspio te je došao do svog najduljeg uspješnog skoka u karijeri, koji je iznosio 40 metara.
Nakon toga je odlučio održavati manje predstave na kojima bi preskakao duljine koje su za njega bile mačji kašalj, a onda je u siječnju 1977. trebao preskočiti ogroman bazen s morskim psima. Ipak, do tog skoka nikada nije došlo, jer se Knievel na probi zabio motorom u kamermana te mu ozlijedio oko, a sebi slomio obje ruke. Nakon toga, rekao je definitivno zbogom velikim skokovima te se posvetio manjim predstavama sa svojim sinom Robbiejem.
Knievel je u svojim javnim nastupima zagovarao život bez droge i upozoravao na važnost nošenja kacige prilikom vožnje bicikla, jer koga će ljudi više slušati kako im govori o sigurnosti u prometu od čovjeka koji zarađuje za život noseći glavu u torbi. No, njegov bivši promotor Shelly Saltman Knievela je u svojoj knjizi prikazao kao čovjeka koji je zlostavljao ženu i djecu te uzimao drogu.
Evel se nakon objave knjige, s objema rukama još u gipsu, s prijateljima uputio u Kaliforniju kako bi suprotstavio Saltmanu, koji je tada napredovao do pozicije potpredsjednika. Prema riječima svjedoka, Knievelovi prijatelji Saltmana su uhvatili, a on ga je premlatio bejzbolskom palicom te mu pritom smrskao zapešće i onesvijestio ga. Izdavač je knjigu zatim povukao s tržišta, a Knievel je osuđen na šest mjeseci zatvora zbog napada.
Teška bolest i ‘prosvjetljenje’
Nakon tog incidenta izgubio je unosne sponzorske ugovore koji su uključivali suradnju s Harley-Davidsonom i Ideal Toys, tvrtkom koja je proizvodila izuzetno popularne igračke s njegovim likom. A kako je Knievel nastavio živjeti životom celebrityja, ubrzo je bankrotirao te nije mogao platiti Saltmanu 13 milijuna dolara odštete koje je ovaj dobio sudskim putem.
Zbog nebrojenih transfuzija krvi tijekom života, Knievel je dobio hepatitis C, a u veljači 1999. liječnik mu je priopćio da mu je ostalo još nekoliko dana života, jer mu nisu uspjeli pronaći jetru za transplantaciju. Ipak, sudbina se nasmiješila Knievelu te je na putu kući dobio poziv iz bolnice da su taman primili mladog motociklista koji je preminuo u prometnoj nesreći i koji mu može donirati jetru.
U studenom te godine, Knievel se oženio po drugi put, a vjenčanje je održano pored fontana Caesars Palacea u Las Vegasu, gdje se kaskader i proslavio 1967. Par se dvije godine kasnije razveo, a Knievel je dobio zabranu prilaska bivšoj supruzi Krystal. No, dvojac se ubrzo pomirio te su ostali živjeti zajedno sve do Knievelove smrti 2007. koja je došla kao posljedica dijabetesa i idiopatske plućne fibroze.
Samo nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Knievel je u jednoj vjerskoj TV emisiji rekao da po prvi put vjeruje u Isusa Krista te je u stilu pravog showmana, koji je cijeli život i bio, odlučio krstiti se u televizijskom prijenosu.
Nijedan kaskader prije ni poslije nije dosegao toliku globalnu popularnost kao Evel Knievel te su njegov lik i djelo do danas ostali neizbježan dio američke, ali i svjetske pop kulture koji se u današnjem svijetu u kojem se vodi ekstremna briga o sigurnosti, na taj način više sigurno neće ponoviti.
Ostale tekstove iz serijala ‘Više od sporta’ pročitajte OVDJE.