Navršila se 43. godišnjica od ubojstva Bruna Bušića, intelektualnog i političkog lidera hrvatske emigracije, borca za samostalnost Hrvatske, književnika, povijesnog istraživača, novinara i polemičara.
Ante Bruno Bušić je rođen 6. listopada 1939. godine u Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, a za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru Udbe zbog anonimne ankete u kojoj je kritizirao komunistički režim u Jugoslaviji. Već 1955. dvaput je bio zatvoren, a priključio se i Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije čiji su članovi bili imotski gimnazijalci.
Premda odličan učenik u svim predmetima i godinama školovanja, kao maturant 1957. izbačen je iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji u Jugoslaviji a za dvije godine nastavio je školovanje u Splitu. Započeo je studij filozofije i francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no na očevo inzistiranje upisao se na Ekonomski fakultet te diplomirao 1964. godine.
Nakon završetka studija Bušić se zapošljava u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. No u lipnju 1965. godine dr. Franjo Tuđman zapošljava ga u Institutu za historiju radničkog pokreta.
Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine osuđen je na deset mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i ‘neprijateljske propagande’. Do pravomoćnosti presude pušten jena slobodu i bježi u Austriju, no na Tuđmanov nagovor vraća se prosincu 1966. kada dolazi do pada Aleksandra Rankovića. Postaje urednik Hrvatskog književnoga lista, a nakon gašenja tog časopisa krajem 1969. godine odlazi u Pariz do travnja 1971. godine kada se vraća u Zagreb, gdje se zapošljava u Hrvatskom tjedniku, gdje postaje član uredništva.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine, te optužen zbog ‘veza sa zapadnim obavještajnim službama i članaka u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja.’ Na suđenju u jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora u Staroj Gradiški. Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. a krajem 1974. ‘petnaestorica nepoznatih’ pretukli su ga na dubrovačkom Stradunu.
Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ te u Engleskoj, u Londonu, dobiva politički azil i dobiva posao u uredništvu časopisa Nova Hrvatska. Na izborima za drugi Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća 1977. godine izabran je na čelo Ureda za propagandu. Na proputovanju kroz Pariz gdje se pripremao sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu 16. listopada 1978. u 23.20 sati u ulici Belleville; iz zasjede su ga pogodila dva metka iz pištolja “Astra”. Pokopan je godine na pariškome groblju Père-Lachaise a na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme “Trubač sa Seine”
Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na Mirogoju, a pokopu je nazočio i tada već vrlo bolestan hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Godinu dana kasnije Vinko Sindičić, osumnjičen za atentat, na suđenju u Zagrebu oslobođen je optužbe za Bušićevo ubojstvo, pa je Bušićevo umorstvo koje je organizirala jugoslavenska tajna služba ostalo nerazriješeno.
Terorista!
Teroristi su oni što hodaju u dum, dum prslucim
Ma nemoj? Teroristi su oni koji su uživali sve privilegije onog sistema i države, šikanirali sve koji nisu mislili kao oni, a nakon ,,demokratskih” promjena svi odreda postali najveći nacionalisti i ,,veliki” Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci, Crnogorci itd. Ja sam nepopravljiv Jugosloven, ali ljudi kao Bruno Busić imaju od mene naklon do poda. Zašto? Iako smo na suprotnim stranama, divim se njihovoj odlucnosti i istrajnosti, kao i otvorenosti. To si šta si i boriš se za to do kraja. Pokoj ti dušo Bruno, od Srbina.
Iako su moji stavovi i razmišlja dijametralno suprotni od razmišljanja pokojnog Brune Bušića, on kao i pokojni Gojko Šušak imaju naklon do poda od mene. Zašto? Nisu se pretvarali u onom sistemu da su za bratstvo i jedinstvo i lagali sebe i druge za beneficija, nego su stisnuli petlju, bili gonjeni, otišli iz Jugoslavije i borili se za svoje ideje. Ovakve ljude treba poštovati. Nego goreg ljudskog ološa od prilivoda.