Da je Ivo Sanader prije dva tjedna bio na vlasti ili blizu vlasti, on bi u roku od sat ili dva reagirao na poziv saborskog zastupnika Željka Glasnovića, koji se založio da se na pobunjene studnete Filozofskog fakulteta nasrne pendrecima i suzavcem, baš kao što je to učinila komunistička policija 1971. godine.
Ivo Sanader pojavio bi se u sva tri nacionalna televizijska dnevnika, žestoko bi osudio Glasnovića, podržao bi studente (ili bi se barem s njima solidarizirao), te bi inzistirao na slobodi govora i slobodi političkog udruživanja, kao na temeljnim vrijednostima liberalne demokracije. Tako bi, uostalom , postupio svaki barem malo talentirani i odgovorni političar.
Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković šutio je, međutim, dobra tri dana o Glasnovićevu ispadu, da bi ga naposljetku sasvim usputno osudio. (Toliko o Plenkovićevoj odanosti europskim demokratskim idealima). Predsjednica Republike o tom nevjerojatnom pozivu na nasilje nije, pak, kazala ni riječ.
Iz normalne patologije u patološku normalnost
Izostanak pravodobnih reakcija vodećih političkih institucija u današnjoj Hrvatskoj – a to su sada svakako HDZ i predsjednica Republike na eklatantno prizivanje nasilja, svjedoči kako je Hrvatska, poslije četvrt stoljeća, iz normalne patologije prešla u patološku normalnost.
Dr. Mirjana Kasapović nedavno je u Globusu vrlo precizno objasnila razliku između ta dva termina. Normalnu patologiju u pojedinom društvu karakteriziraju ekstremističke političke opcije, koje, međutim, ostaju na rubovima glavnih političkih struja. Normalnu patologiju u Hrvatskom su društvu u proteklih četvrt stoljeća označavali političari poput Hrvoja Šošića, Ivana Gabelice, Dobroslava Parage (ili Stipe Šuvara s lijeve strane), pa sve do Zvonka Bušića i Ruže Tomašić.
Patološka normalnost, grubo rečeno, odnosi se pak, na radikalni desni populizam, koji uspješno prodire i u mainstream političkog života. Najsnažniji primjer patološke normalnosti jest, svakako Karamarkov HDZ, sa nesretnim ministrom Zlatkom Hasanbegovićem, kao svojim glavnim svjetonazorskim manekenom. Niti u jednoj centrističkoj Vladi, bilo desnoj ili lijevoj, osoba poput dr. Hasanbegovića ne bi se mogla ni približiti ni jednom ministarstvu.
Ekstremizam nam je preduboko ušao u mainstream
Patološka normalnost priskrbila je Hrvatskoj imdiž ekstremističke zemlje, koji sada Andrej Plenković pokušava izbrisati. Problem je, međutim, u činjenici da je patološka normalnost, dakle, ulazak političko-ideološkog ekstremizma u društveni mainstream, u Hrvatskoj otišla već pomalo predaleko.
Jezik hrvatskog javnog i političkog govora u zadnjih je nekoliko godina postao izrazito antisrpski (pri čemu ne mislimo na Milanovićeve točne opaske o beogradskoj trećerazrednoj politici, nego na Hadezeov i medijski govor o hrvatskim Srbima).
Dakle, vođa hrvatskih Srba Milorad Pupovac iz godine se u godinu sotonizira kao četnik. Srbi se sve češće proglašavaju remetilačkim faktorom u Hrvatskoj (premda ih je ovdje ostalo premalo, da budu bilo kakav faktor u bilo čemu važnom, osim u sastavljanju Vlade).
Crkveno prevrednovanje Drugog svjetskog rata
Prošlogodišnja izbjeglička kriza pokazala je da su i predsjednica Republike i HDZ u potpunosti usvojili jezik patološke normalosti, jer su bliskoistočne izbjeglice proglasili glavnom sigurnosnom prijetnjom za Hrvatsku, što se, naravno, pokazalo potpuno besmislenim.
Patološka se normalnost osobito snažno nametnula u valorizaciji povijesnih procesa. Vodstvo SDP-a optužuje se za potporu komunističkom državnom terorizmu, premda baš nitko iz sadašnjeg vodstva SDP-a nema nikakve veze s čelništvom Komunističke partije iz sedamdesetih i osamdesetih godina (za razliku od, recimo, oca budućeg premijera).
Istodobno, dijelovi Katoličke Crkve do te mjere inzistiraju na prevrednovanju Drugog svjetskog rata, da se o Jasenovcu počelo formalno govoriti kao o radnom logoru, a ne o koncentracijskom logoru za etničke i političke neprijatelje NDH.
Kako je nacizam postao dio pozitivnog nasljeđa
Nadalje, neki katolički svećenici počeli su otvoreno proglašavati Nezavisnu Državu Hrvatsku pozitivnim dijelom hrvatskog političkog naslijeđa. Onog trenutka, kada nacistička diktatura postane pozitivan dio nacionalnog političkog nasljeđa, patologija normalnog počinje nezadrživo prevladavati.
Svemu ovome treba dodati Vladin pokušaj da se što aktivnije umiješa u brak i u privatni život hrvatskih građana, što je, baš uvijek, pouzdani znak pokušaja, makar i neosviještenog, uvođenja ideološke diktature. Hrvatska je država danas snažno obilježena trendom ulaska ekstremnih političkih i vrijednosnih stavova u društveni i politički mainstream.
Nacionalno-liberalna opozicija više ne postoji
Hrvatska se u tome ne razlikuje od Mađarske i Rusije, gdje su takvi stavovi, kroz Orbana i Putina već dugo službena državna politika: Hrvatska tu donekle nalikuje i Sjedinjenim Državama, gdje Donald Trump pokušava stvoriti što napetije patološko društveno stanje, jer zna da drukčije ne može ući u Bijelu Kuću.
Naš je specifični problem, međutim, u sljedećem.
U Republici Hrvatskoj, od gadnih ratnih dana, pa sve donedavno, postojala je snažna nacionalno-liberalna opozicija, koja nikad nije dopuštala glavnim protaganistima patološke politike, da preuzmu većinu vodećih mjesta u društvenim ili političkim institucijama. Danas takva opozicija više ne postoji.
Kokainomani i kriminalci blizu visoke politike
Danas je, nažalost, sasvim normalno da pronacistički kokainoman redovito intervjuira čelnike vladajuće stranke, pa da predsjednica Republike zove notorne kriminalce na svoju inauguraciju, te da, naposljetku, saborski zastupnik poziva policiju da napadne studente.
I svi više manje šute, osim što se pobune ceremonijalno, pro forma, samo katkad, i ne odveć glasno i odlučno.
Hrvatska je unatrag nekoliko godina izgubila otpornost protiv patologije normalnog, a pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim, te Hrvatske demokratske zajednice na nedavnim parlamentarnim izborima, stvorila je uvjete da radikalna, patološka politika postane dio hrvatske središnje politike.
Zašto Plenković nije odmah razvalio Glasnovića
Golema je i opasna iluzija tvrditi kako će Andrej Plenković promijeniti takav smjer hrvatskog političkog života. Da je htio, da je imao hrabrosti, da je imao barem malo državničkog nerva, Plenković bi odmah razvalio Glasnovića. No, Plenković se nije usudio, zato jer zna tko je za njega glasovao, i tko je sve podržavao HDZ i na ovim saborskim izborima.
Jednako je opasna iluzija tvrditi da će se hrvatski građani oduprijeti društvenoj patologiji, s kojom smo upravo suočeni. Kad bi bilo tako, ne samo da bi rezultati parlamentarnih izbora ispali sasvim drukčije, nego bi na Filozofskom fakultetu prosvjedovalo barem tisuću ili dvije, a ne samo nekoliko stotina studenata.
Ovakva zemlja naprosto nije na dobrom putu
Hrvati su, očito, odlučili šutjeti, gledati i ne izlaziti na izbore. Naši ekonomski rezultati iz godine u godinu bit će sve bolji, zahvaljujući turizmu, bezbrojnim prirodnim prednostima, kao i realnoj konkuretnosti ljudi koji ovdje žive. Što, međutim, ne znači da ćemo postati bolje društvo.
Jer zemlja u kojoj se poziva na fizički obračun sa studentima, u kojoj se svesrdno radi na ukidanju elementarnih liberalnih političkih sadržaja, u kojoj je na djelu prevrednovanje Drugog svjetskog rata, i u kojoj se manjine rutinski optužuju za nelojalnost i subverzivnost: takva zemlja, naprosto, nije na dobrom putu, neovisno od dobrih gospodarskih brojki. Ona se, naprotiv, nalazi u duboko patološkom stanju, s čime se većina njenih stanovnika ne želi suočiti.
Možemo se jedino nadati da to patološko stanje verbalnog političkog nasilja neće prerasti i u fizičko političko i etničko nasilje.
Ivan Violić l telegram.hr
wpDiscuz