POJAM IZBJEGLICE Što je “izbjeglica”? Židovi iz Maroka u odnosu na Palestince iz Izraela

Posjet Maroku pokazuje činjenicu da stav Palestinaca na “pravo povratka” ima malo povijesnih, moralnih ili pravnih osnove.

Židovi su živjeli u Maroku stoljećima prije no što je islam došao u Casablancu, Fezu i Marrakesh. Židovi, zajedno s Berberima, bili su okosnica gospodarstva i kulture. Sada se njihova povijesna prisutnost može vidjeti prvenstveno u stotinama židovskih groblja i napuštenih sinagoga koje su sveprisutne u gradovima diljem Magreba, piše Gatestone.

Može se posjetiti i Maimonidesov dom, sada restoran. Veliki židovski filozof i liječnik podučavao je na sveučilištu u Fezu. Drugi židovski intelektualci pomogli su oblikovati kulturu sjeverne Afrike, od Maroka do Alžira do Tunisa pa sve do Egipta. U tim zemljama, Židovi su uvijek bili manjina, ali njihova se nazočnost osjećala u svim područjima života.

Sada su ostatak u Maroku. Neki su se nakon 1948. dobrovoljno vratili u Izrael. Mnogi su bili prisiljeni pobjeći zbog prijetnji, pogroma i zakonskih propisa, ostavljajući iza sebe milijarde dolara imovine i grobove svojih predaka.

Danas je židovsko stanovništvo Maroka manje od 5.000, za razliku brojke od 250.000 na samom njihovom vrhuncu. Kralj Mohammad VI  svojom zaslugom stvorio je čudo očuvanja židovske baštine Maroka, osobito njihovih groblja. On ima bolje odnose s Izraelom nego drugim muslimanskim zemljama, ali još uvijek ne priznaje Izrael i ima diplomatske odnose s nacionalnom državom Židovskog naroda. To je posao koji je u tijeku. Njegov odnos s malom židovskom zajednicom, od kojih su većina strastveni cionisti, izvrstan je. Mnogi marokani shvaćaju da su izgubili mnogo kad su Židovi otišli iz Maroka. Neki Izraelci marokanskih podrijetla, održavaju bliske odnose s njihovom marokanskom baštinom.

Kako se sve ovo odnosi na palestinsku tvrdnju o pravu na povratak u svoje domove u ono što je sada Izrael? Vrlo izravno. Izraelski izlazak iz Izraela 1948. bio je izravni rezultat genocidnog rata koji je proglašen protiv novoosnovane židovske države od strane svih njihovih arapskih susjeda, uključujući arapske Izraelce. Da su prihvatili mirovni plan UN-a – dvije države za dva naroda – ne bi bilo izbjeglica iz Palestine. Tijekom teške borbe Izraela zbog opstanka – bitke u kojoj je izgubio jedan posto stanovništva, uključujući mnoge preživjele iz holokausta i civile – oko 700.000 lokalnih Arapa raseljeno je. Mnogi su otišli dobrovoljno, obećavajući slavni povratak nakon neizbježne arapske pobjede. Ostali su bili prisiljeni. Neki od tih Arapa mogli su baštiniti svoje domove u onome što je Izrael postao stotinama godina unatrag. Drugi su bili relativno nedavni dolasci iz arapskih zemalja poput Sirije, Egipta i Jordana.

Otprilike isti broj Židova bio je raseljen iz njihovih arapskih domovina u tom razdoblju. Gotovo svi od njih su mogli pratiti svoju baštinu natrag tisućama godina, mnogo prije nego što su muslimani i Arapi postali dominantno stanovništvo. Poput palestinskih Arapa, neki su se dobrovoljno vratili, ali mnogi nisu imali realan izbor. Sličnosti su upečatljive, ali isto tako su i razlike.

Najznačajnija je razlika u tome kako se Izrael odnosio prema Židovima koji su bili raseljeni i kako se arapski i muslimanski svijet bavio Palestincima koji su bili raseljeni ratom koji su započeli.

Izrael je integrirao svoju braće i sestre iz arapskog i muslimanskog svijeta. Arapski svijet stavio je palestinsku braću i sestre u izbjegličke logore, tretujući ih kao političke paleže – i zagušujuće čireve – u svom ustrajnom ratu protiv židovske države.

Prošlo je 70 godina otkako je došlo do razmjene populacija. Vrijeme je da se okonča smrtonosna šaradu da se raseljene Palestince naziva “izbjeglicama”. Gotovo nitko od gotovo pet milijuna Arapa koji se sada žele pregrnuti plaštom “palestinskog izbjeglice” nikad nije ni bilo u Izraelu. Oni su potomci – neki sasvim daleki – onih koji su zapravo bili raseljeni 1948. godine. Broj preživjelih Arapa koji su osobno prisiljeni da napuste Izrael zbog rata kojeg su započela njihova braća vjerojatno  nije viši od nekoliko tisuća, vjerojatno manje. Možda bi im se trebala platiti odšteta, ali to ne bi trebao uraditi Izrael. Naknada bi trebala doći iz arapskih zemalja koje su ilegalno oduzele imovinu nekadašnjih židovskih stanovnika koje su prisilili da ga napustite. Ovih nekoliko tisuća Palestinaca nema veće moralne, povijesne ili pravne tvrdnje nego preživjeli židovski pojedinci koji su bili raseljeni u istom vremenskom razdoblju prije sedam desetljeća.

U životu kao i u zakonu postoje statuti ograničenja koji prepoznaju da povijest mijenja status quo. Došlo je vrijeme – štoviše, već davno – da svijet prestane tretirati ove Palestince kao izbjeglice. Taj je status završio prije nekoliko desetljeća. Židovi koji su došli u Izrael iz Maroka prije mnogo godina više nisu izbjeglice. Niti je rodbina Palestinaca koji su živjeli izvan Izraela gotovo tri četvrtine stoljeća.

Dnevnik.ba