Podzemna država

Izraz ‘podzemna država’ najprikladniji je prijevod termina koji je posljednjih tjedana najnormalnije ušao u upotrebu najprije američkih, a potom i evropskih političkih analitičara. U originalu on glasi ‘deep state’ (duboka država), a njime se želi reći kako pored države (i njezinih institucija) stvorene na temeljima demokratskog opredjeljivanja građana i slobodnih izbora, dakle one države za koju znamo i koju vidimo, postoji još jedna druga država – organizirana, moćna i krajnje efikasna. Država koju ne kontrolira nitko, osim interesa onih koji njome upravljaju. Sam termin skovan je u jeku sraza između predsjednika Donalda Trumpa i američkih obavještajnih agencija, koje su za sada više u službi nekoga drugoga, upravo te ‘podzemne države’, nego novoizbranoga predsjednika.

Mada je termin potekao iz Sjedinjenih Država, on se nikako ne odnosi samo na njih, niti opisuje nešto što je omeđeno političkim granicama. Ne, podzemna država proizvod je interesa što nužno (pa čak i u najvećem broju slučajeva) nisu nacionalno omeđeni, ni obojeni. Ona je nadnacionalna i multinacionalna u isto vrijeme, ona objedinjuje interese i želju da se ti interesi ostvare po svaku cijenu, neovisno o toliko reklamiranoj i spominjanoj demokratski izraženoj volji građana. Da tako nešto postoji naslućuje se već dugo. Desetljećima se govori o otuđenim centrima moći, što su desničari i pristaše neoliberalnoga modela bez iznimke pripisivali ljevičarima i lijevo mislećim intelektualcima. No centri moći su jedno, država – to je nešto drugo, znatno više, kompleksnije, opasnije i ubojitije. Svi ovi pridjevi savršeno pristaju uz podzemnu državu.

Zanimljivo je, simptomatično zapravo za stanje u kojemu živimo, ali i za stanje svijesti, da je termin ‘podzemna država’ prihvaćen i da je ušao u upotrebu, a da se nitko od ‘velikih demokrata’ ili boraca za ljudska prava nije zapitao kako je to moguće, što rade kontrolni mehanizmi, je li stvarno demokracija kao sustav postala samo krinka iza koje se skriva nešto drugo, ponekad suptilna, a ponekad grubo otvorena i neuvijena, ali u svakom slučaju ubitačna diktatura kapitala i profita koja ne preza ni pred demokratski izabranim vlastima, ni pred diktatorima, ni pred razaranjem cijelih država, ni pred bacanjem cijelih naroda u unutarnje sukobe, u bijedu i očaj. Ne, svijet se jednostavno pomirio s time da postoji podzemna država, zavaravajući sam sebe kako se to odnosi samo na Ameriku i samo na trenutačno stanje u toj zemlji. Ništa pogrešnije od toga, mada se Americi ne može odreći vodeća uloga u stvaranju podzemne države i u njezinim aktivnostima. Naravno, sve to nije od jučer, ali donedavno je bilo tretirano u smislu usamljenih incidentnih situacija koje su neprihvatljiva odstupanja u odnosu na demokraciju, ali ne i njezina izravna negacija. Stariji će se prisjetiti odličnog filma ‘Tri Kondorova dana’, snimljenoga negdje početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, u kojemu se eksplicitno prikazuje kako unutar CIA-e (središnja obavještajna služba SAD-a) djeluje još jedna CIA koja u samoj Americi likvidira vlastite građane, ali i ruši režime širom svijeta, a sa svrhom ovladavanja izvorima energenata i koja – nikako ne treba zaboraviti – kontrolira medije.

Od ‘Kondorovih dana’ do današnjice mnogo se toga dogodilo. Danas znamo da ono što se tada moglo još smatrati plodom mašte domišljatih pisaca i scenarista ne dopire ni do koljena stvarnosti u kojoj živimo. Julian Assange, Edward Snowden, WikiLeaks, afera prisluškivanja NSA-e (Nacionalna obavještajna agencija SAD-a) kojim je praktički obuhvaćen cijeli svijet, sve nas je to suočilo s realnošću što uvelike prelazi ono što je famozni Orwell zamislio u svojemu romanu ‘1984’. A posljednjih smo dana suočeni s novom gomilom dokumenata (očito autentičnih, jer ih Washington nije demantirao) koji potvrđuju da američka obavještajna zajednica posjeduje zastrašujući arsenal tehnika i metoda hakiranja, sve dotle da upad u nečiji informatički sustav može izvesti tako da se po svemu čini kao da je to djelo neke druge države. Kada se to zna – a eto, sada se zna – u potpuno drugačijem svjetlu ukazuje se antiruska histerija što se mjesecima uporno podgrijava na Zapadu, garnirana optužbama (uvijek bez konkretnih dokaza!) kako Rusi hakiranjem ugrožavaju demokratski sustav Zapada, kako čak vode hibridni rat protiv demokracije (pa, tvrde neki nadobudni, i protiv naše regije). Sada u najmanju ruku nije posve neosnovano, dapače, legitimno je postaviti pitanje nije li podzemna država inscenirala makar neke od hakerskih upada kako bi konstruirala opravdanje za novi hladni rat, za novu utrku u naoružanju i za daljnji korak u nastojanju ovladavanja svijetom. Ne treba ni reći, američka podzemna država ima svoje ogranke, ako ne i paralelne podzemne države u ključnim državama saveznicama; mada se njemačka obavještajna služba ipak usudila, možda i bijesna zbog toga što su joj Amerikanci nekažnjeno prisluškivali čak i kancelarku, objaviti kako nema nikakvih dokaza o ruskom miješanju, kroz hakerske upade, u zbivanja na njemačkoj političkoj sceni.

Podzemna država nedvojbeno postoji. I ona djeluje, mimo svih demokratskih kanona i protiv svega što je svojstveno demokraciji, onako kako je zamišljena. Paradoksalno, ali istinito: ona je najprisutnija u zemljama koje se najglasnije predstavljaju kao demokratske, kao lučonoše demokracije, dapače. U autokratskim režimima, pa i onima prekrivenima velom demokratskih formi, a pogotovo u otvorenim diktaturama potrebe za podzemnom državom praktički nema. Tamo država, ona jedina koja postoji i od koje njezini građani često i svakako ne bez razloga strahuju, radi na ostvarivanju interesa kako vlastodržaca tako i nacije. Samo naivci mogu povjerovati kako su špijunaža i prikupljanje podataka o vlastitim građanima svojstveni samo takvim državama ili samo jednom određenom poretku. Sve države ovoga svijeta imaju (mada ne s istim intenzitetom i s istom bezobzirnošću) svoj Gestapo, svoj Stasi, svoj KGB, bez obzira na to kako se te službe zvale. I u svakoj od njih u najmanju je ruku zametak podzemne države. Stvar je stabilnosti demokratskog ustroja, a još više integriteta obnašatelja vlasti, hoće li se iz toga zametka nešto razviti ili neće.

Hrvatska, koja za sebe voli reći da je demokratska, imala je niz afera povezanih s, kako se obično govorilo, obavještajnim podzemljem ili paraobavještajnim krugovima. Eufemizmi, ništa drugo! Niz indicija govori u prilog zaključku da je Hrvatska imala (a možda i danas ima, jer hrvatski se Edward Snowden još nije pojavio!) obavještajne službe koje su nezakonito pratile i prisluškivale novinare, koje su bile na usluzi ne demokratski izabranim čelnicima države nego nositeljima partikularnih interesa, koje su opsluživale materijalima iz svojih arhiva probrane tzv. novinare kako bi diskreditirali određene političare (drugi predsjednik Republike Hrvatske o tome bi mogao napisati roman), koje su opskrbljivale lažnim identitetima i skloništima ljude tražene pod sumnjom za počinjenje ratnih zločina. I da tu stanemo.

Podzemna država nije dakle samo američki fenomen, mada je sam izraz potekao iz SAD-a. Riječ je o globalnom fenomenu, o do sada možda najvećoj i još uvijek nedovoljno prepoznatoj opasnosti za demokraciju. Hoće li biti prepoznata na vrijeme, pokazat će budućnost.

Tomislav Jakić l novosti