Prije nekoliko godina rekao sam jednom uvaženom hrvatskom biskupu, kojeg sam sreo na seminaru u inozemstvu, kako ne razumijem svu tu pomamu za predavanjima i tekstovima Zdravka Tomca. S čuđenjem mi je rekao kako se radi o obraćeniku. Primijetio sam na to da se istinski obraćenici prema životnim problemima odnose drugačije. Nakon mnogobrojnih promašaja koje su imali u životu, a Tomac ih je imao kao visoki komunistički funkcionar jako puno, obraćenici se ponašaju jako skromno. Ne osuđuju. Oprezni su u izjavama. Uglavnom preispituju svoj životni put i pitaju se kako im se moglo dogoditi da toliko vremena provedu u zabludama.
Dr. fra Luka Marković l Poskok.info
Tko bi bio Zdravko Tomac „ bez vjerskog i političkog obraćenja“? Bio bi samo jedna beznačajna osoba od onih iz bivšeg sistema, kao što je to i većina bivših agilnih partijaca. Sumnjam da bi ga netko pozivao da održi predavanja. A i prodaja knjiga, ukoliko bi ih bilo, bila bi mizerna. Godinama sam imao kolumnu u istom tjedniku u kojoj je svoje tekstove objavljivao i Zdravko Tomac. Ne znam koliko su moje kolumne bile cijenjene i da li su još uvijek. O tome prosuđuju čitatelji. Znam samo jedno da sa nekoliko puta razmišljao da prekinem suradnju s tjednikom zbog tekstova Zdravka Tomca. Zašto? Zato što mislim da pravi patriota politički motivirane tekstove piše uvijek s ciljem da izmiri narod kojem pripada, a ne da doprinosi još većem podvajanju. Jer u hrvatskom narodu, kao i u čitavom svijetu, nije sve obojeno samo crno bijelom bojom. Nažalost hrvatski mediji su do te mjere danas zatrovani svrstavanjem da u njima gotovo nema više prostora za one koji žele izmiriti, doprinijeti budućnosti. U modi su lijevi i desni ekstremisti. Za lijeve ne postoje dobronamjerni desno orijentirani ljudi. A desnica kao da ne želi uočiti da se i po lijevoj strani kreću ponekad ljudi dobrih namjera. Opasan se proces odvija u hrvatskom društvu. Podjela oko Istanbulske konvencije govori puno o hrvatskom društvu. Dok su jedni apsolutno protiv nje, drugi su bez primjedbi za nju. Da je o njoj na vrijeme vođena ozbiljna znanstvena diskusija danas bi bilo daleko manje problema. Ovako možda se raspadne i vlada, jer mnogih od onih koji su za i onih koji su protiv nje nisu je niti pročitali. Niti odbijanjem niti prihvaćanjem Istanbulske konvencije neće propasti hrvatsko društvo, a zasigurno niti Katolička Crkva u Hrvatskoj. Ali moglo bi doći u veliku krizu, ukoliko se i dalje o ozbiljnim problemima bude razgovaralo preko barikada, po principu sve ili ništa. U razvijenim demokratskim zemljama kao što je Njemačka postoji „Etičko vijeće“, sastavljeno od stručnih ljudi s različitim pogledima na život, od pravnika preko znanstvenika do svećenika, koji debatiraju o pojedinim važnijim zakonima prije nego budu doneseni. U hrvatskoj je to prepušteno novinarima, koji se deru jedni na druge sa svojih barikada, a da ih problem uopće možda i ne zanima. Svi imaju svoju publiku i žele joj se dopasti, bez obzira na posljedice po hrvatsko društvo u cjelini. Hrvatsko novinarstvo je na vrlo niskim granama. Nema ozbiljnih analitičnih tekstova. Nema ih jer je za njih potrebno puno vremena i poštenja. Jednostavnije je napisati nešto što će se dopasti publici. Dovoljno je kupiti neke dnevne novine ili tjednik, pa da znate, prije nego ih otvorite, što u njima piše. To je dokaz o potpunoj podvojenosti društva. Problemi koji su sustavnim demokratskim radom trebali biti riješeni nakon rata, događaju se danas. A što se Crkve tiče dobiva se ponekad dojam da su smo dobili najdemokratičniju kršćansku zajednicu u Europi. Jer dok se u većini europskih država bitnim crkvenim problemima bave dobro upućeni teolozi, kod nas one najozbiljnije teme obrađuju novinari i obraćeni znanstvenici. Onaj tko je gledao nedavno nastup Pavune u Bujici, mogao je razumjeti na što mislim. U svakom normalnom društvu zamolili bi ga poslije onakvog ponašanja u emisiji da ode psihijatru. Nažalost kod nas se to veliča kao stanje duha obraćenika. Neupućene u onaj istinski odnos religije i znanosti je sigurno oduševio, a upućene slatko nasmijao. Pa onda i taj nesretni tekst Ivice Šole o tome kako papa Franjo pretjeruje s pričom o „siromašnoj Crkvi za siromašne“. Prvo tekst je strašno konfuzan. Čas su prvi kršćani bili siromašni, pa zbog toga podvrgnuti ruglu, čas su bili i vrlo bogati i skloni korupciji, pa su zbog bili opet izvrgnuti ruglu. Bojim se da je gospodin Šola u potpunosti krivo shvatio poruke pape Franje. Ukoliko ja papu ispravno razumijem, on ne govori o tome da mora biti beskrajno siromašna, nego prije svega da mora biti u službi siromašnih. A to znači da prije svega mora biti na raspolaganju svim siromašnima, i onima koji vape za ljubavlju, milosrđem, tolerancijom, razumijevanjem, prihvaćanjem. Jer siromašni nisu samo oni koji ne posjeduju materijalna dobra, nego i oni kojima je uskraćena sloboda mišljenja i djelovanja, koji su na bilo koji način diskriminirani i neshvaćeni, prezreni i odbačeni, oni koje neoliberalni kapitalizam izrabljuje u svakom pogledu (materijalno i duhovno), kojima se nudi lažna sloboda s ciljem porobljavanja. Ima mnogo vidova siromaštva. Za papu Franju je siromašna Crkva i ona koja se zna transparentno odnositi prema dobivenom novcu, koja povjerena materijalna dobra zna upotrijebiti za opće dobro. Ta strana Crkve je dobro je poznata zasigurno papi Franji, ali i gospodinu Šoli. Da je Crkva bila zajednica potpuno materijalno osiromašenih puno toga ne bi bilo učinjeno u svijetu, pa ni u Hrvatskoj, kako na području školstva i kulture, tako niti na području socijalne djelatnosti. Mnoge pape i biskupi su bili bogati, ali su siromašno živjeli, jer su znali podijeliti s najugroženijima, dati za kulturu. Istina bilo je i onih koji su bili siromašniji, ali su živjeli kao bogataši, razbacujući se s onim što ne pripada samo njima. Istina, i na njih papa Franjo misli kad govori o potrebi siromaštva. Teologija oslobođenja se jako dobro uklapa u povijest angažirane, socijalne i pravedne Crkve, kakvu je Krist htio. „Teologija oslobođenja“ nije nikakva marksistička izmišljotina nego sjajan produkt evanđeoske poruke zauzimanja za obespravljene i u svakom pogledu ugrožene, siromašne. Za jedan katolički tjednik sam poslao upravo tekst o tome kako je „teologija oslobođenja“ zloupotrijebljena, i to ne od strane njezinih utemeljitelja nego od onog destruktivnog u čovjeku, koje se i plemenitim stvarima služi kako bi došlo do podlog cilja. To što su pojedini marksisti-revolucionari u nekim latinsko-američkim državama zloupotrijebili „teologiju oslobođenja“ za svoje prljave marksističke ciljeve, varajući njezine začetnike, ne znači da nije plemenita i da se papa Franjo nema pravo oslanjati na nju. Na koncu sličan proces se dogodio i u Europi. Časnu borbu protiv fašizma komunisti su iskoristili za uvođenje svojih diktatura, zaboravljajući ideju socijalne pravednosti i slobode. Zar bi zbog toga trebalo biti protiv socijalne pravednosti i slobode? Sve da hoće, kršćani to ne mogu biti. Jer izvori toga leže u Evanđelju. Osobno sam imao priliku biti sudionikom pokušaja marksističkog prisvajanja „teologije oslobođenja“. Negdje 1978. bio sam na jednom predavanju koje je tadašnji visoki partijski funkcionar Mitja Ribičić držao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Uporno je ponavljao kako je „teologija oslobođenja“ u skladu s marksističkom ideologijom. Kad sam se javio za riječ i pokušao mu pojasniti da to ne stoji, te da ću govoriti na materinskom jeziku, odgovorio mi je glasno:“Govori bre srpski da te ceo svet razume“. Nasmijao sam se i rekao kako govorim hrvatski i da se nadam da će me razumjeti. Prekinuo je diskusiju i sa svojim čuvarima odjurio iz dvorane. Kasnije su mi kolege Slovenci pojasniti da je pobjegao ne zbog straha od diskusije nego od sramote, jer je morao pretpostaviti da sam Hrvat, a ne Srbin. Upravo zloupotreba „teologije oslobođenja“ od strane marksističkih ideologa u latinsko-američkim državama daje pravo papi Franji da se zauzima za nju, da ukaže na to kako marksizam sa svojom idejom socijalne pravednosti i borbe za slobodu, nije originalan. Jer njezino utemeljenje leži u Evanđelju, u Isusovim raširenim rukama za sve ugrožene i obespravljene, prezrene i odbačene. I to su oni siromašni za koje se siromašna Crkva, oslobođena bahatosti treba i mora zauzimati. Naravno da sadašnji papa ima pravo na simboličan način, odijevanjem i ponašanjem, ukazati na potrebu skromnosti u Crkvi, ne bezuvjetno materijalnog siromaštva, nego onog duhovnog, koje je oslobođeno bahatosti i rastrošnosti, ali i skučenosti duha kad je u pitanju odnos prema drugom i drugačijem.