Počasni krug

Što nam to govori? Pa to da živimo u demokraturi, gdje je sve podređeno nekolicini političara, onih na stranačkom vrhu, a da  institucije funkcioniraju tek kao neki formalni okvir, politička kozmetika i nužno zlo, gdje stranačka sitnež ima priliku dokazati svoju privrženost stranačkom vođi i ubirati “zasluženu” apanažu. Djeluje pomalo tragikomično kada očajni Komšić ovih dana traži da se aktualna politička kriza u zemlji rješava u institucijama. To govori čovjek koji je najzaslužniji što je jedna institucija, Predsjedništvo BiH, pretvorena u amatersko-folklorno društvo.

Ipak, kada je riječ o institucijama, postoji jedan izuzetak, institucija koja je od iznimne važnosti u (ne)rješavanju akutne političke krize u Bosni i Hercegovini: radi se o Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS), koja danas funkcionira uglavnom kao institucionalni okvir iza kojeg se vješto skriva Milorad Dodik, što je najveća prepreka međunarodnoj zajednici u njegovu discipliniranju. Ne postoje sankcije kojima možete kazniti jednu instituciju, jer sve ono što Dodik zastupa u javnosti su zapravo “odluke NSRS-a”, čime je Dodik praktički vezao ruke međunarodnoj zajednici, ali i republičkosrpskoj oporbi koja nema hrabrosti preći crvenu liniju koju je Dodik povukao, a koja se iz dana u dan pomjera prema granicama “suverene” Republike Srpske.

Na spomenutom kongresu SBB-a, Fahrudin Radončić je “jednoglasno” izabran za novog-starog predsjednika, kao jedini kandidat, što se pretvorilo u neku vrstu standardnog obrasca, po principu “i poslije Tita – Tito”. Ili kao neka vrsta običajnog prava koje nitko ne dovodi u pitanje, pogotovo stranačka sitnež koja je svjesna da im od toga ovisi egzistencija, jer slične stranke odlaskom nezamjenjivog “jednog lica” praktički nestaju s političke scene, što je na najbolji način pokazao slučaj Stranke za BiH Harisa Silajdžića, koja praktički, odlaskom Osnivača, ne igra više nikakvu ulogu u političkom životu zemlje. Čuvajući Radončića, SBB-ovci zapravo čuvaju vlastite pozicije.

Radončić je uoči kongresa objasnio razloge njegova održavanja u Mostaru, kao čin dobre volje, jer su, kako je izjavio, hrvatsko-bošnjački odnosi danas u “u najtežoj poslijeratnoj fazi”. “Želimo da pokažemo”, izjavio je Radončić, “da je Hercegovina, kao i BiH jedinstvena teritorija i zato smo danas namjerno došli u Mostar da kažemo koliko nam je stalo do toga da se ti odnosi normaliziraju.”

Na kongresu je, što je znakovito, kao gost bila prisutna i Darijana Filipović, potpredsjednica HDZ-a.  Pored nje, tu su bili Zukan Helez, potpredsjednik SDP-a, Dejan Kovačević, predsjednik Glavnog odbora Naroda i pravde, Mirsad Kukić, predsjednik PDA, Mirza Batalović, predsjednik Glavnog odbora NES-a, Tarik Tanović, predsjednik GO Naše stranke Mostar, Dervo Sejdić, Romski informativni centar “Kali Sara” i Elzina Pirić, potpredsjednica PDA. Od “teškaša” je nedostajao jedino predstavnik SDA. Ima li to neko dublje značenje?

Radončić je na kongresu spomenuo kako je rješavanje Izbornog zakona preduvjet stabilizaciji političkih odnosa u Federaciji BiH, a samim tim i relaksiranju odnosa između Hrvata i Bošnjaka, što je svojevrsna hereza. Dosada smo slušali o “Čovićevu zakonu” ili o “zakonu po mjeri Dragana Čivoća”. Bez obzira koliko ovo banalno izgledalo, radi se o velikom pomaku. Spomenuo je i onu usporedbu održive Bosne i Hercegovine s bošnjačko-srpsko-hrvatskim “tronošcem”.

BiH je već dvadeset godina “dvonožac”, i to je njen ključni problem, jer je međunarodna zajednica vodila “politiku dvonošca”, zahvaljujući inertnosti i nedoraslosti politike HDZ-a, što danas dolazi na naplatu tragičnim pražnjenjem prostora na kojima žive (ili su živjeli) Hrvati.

Ja sam to, ranije, objašnjavao “matematički”, da bi pokazao koliko je ovakav pristup međunarodne zajednice pogrešan. O čemu se radi? Pa međunarodna zajednica je bosanskohercegovačku kvadraturu kruga pokušavala rješavati sistemom dvije jednadžbe s dvije nepoznate, gdje je treću nepoznatu (Hrvate) jednostavno prekrižila, što joj se danas, u vidu nikad jačeg i moćnijeg Dodika, vraća s kamatama.

Isto tako, Radončić je na kongresu izjavio sljedeće: “Već tri puta Bošnjaci biraju dva člana Predsjedništva BiH. Ako se to ponovi i četvrti put, to bi značilo da Hrvati 16 godina, iako konstitutivan narod, trpe i osjećaju diskriminaciju.” Ova izjava se daleko najviše citirala nakon kongresa. Nešto slično je prije pola godine izrekao i Dino Konaković, ali je preko noći reterirao čim su ga “bosanski patrioti” optužili za izdaju, čime je pokazao da nije kapacitet za vođu bošnjačke oporbe.

Dakle, jedina osoba koja je spremna ići mimo politike Bakira Izetbegovića i njegove klike je Fahrudin Radončić, iako je izjavio kako njegova stranka neće solirati kada je riječ o rješenju Izbornog zakona, već će biti solidarna s drugim bošnjačkim strankama, uvaljujući na taj način vruče kestenje u Izetbegovićeve ruke, čime je na elegantan način zatvorio usta “patriotima” i unaprijed se zaštitio od optužbi za “veleizdaju”, prepuštajući ulogu “izdajnika” Izetbegoviću.

Je li se Fahrudin Radončić na ovom kongresu pokušao nametnuti kao jedina stvarna oporba Izetbegoviću? Mislim da je o tome riječ. Radi se o političaru koji ima koliko-toliko korektne odnose s Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom, a uz to nema kao Izetbegović olovni uteg oko nogu u vidu Željka Komšića. Dino Konaković, kao jedina alternativa Fahrudinu Radončiću, kratkoročno je rješenje. Konakovićeva stranka je samo instant zamjena za SDA, odnosno SDA bez tereta “Familije”.

Na koji će način Izetbegović odgovoriti na Radončićevu inicijativu? Vjerojatno problematiziranjem onog famoznog glembajevskog “prvog milijuna”, bez obzira na orahe, odnosno vreće zlata, u vlastitim džepovima, što je praksa koja je dosada uglavnom primjenjivana na Čovića i Dodika?

Dakle, Fahrudin Radončić se međunarodnoj zajednici nudi kao most s hrvatskom, nakon toga i srpskom stranom, umjesto potrošenog Izetbegovića, a za što je on upravo i najpogodnija figura, jer mu se mora priznati da je najmanje od svih bošnjačkih političara u svom djelovanju koristio populizam, odnosno nije “guzicom zatvorio nijedna vrata iza sebe”, kao što to na dnevnoj bazi čine Bakir Izetbegović i Nermin Nikšić, s jednim jedinim ciljem, da se zadrže u stranačkom sedlu, bez obzira na posljedice. Uključujući tu i druge “lijeve” i “liberalne” stranke, i “naše” i “anamonjihove”.

Tko je iz perspektive međunarodne zajednice najbolja alternativa Miloradu Dodiku u Republici Srpskoj, odnosno repuličkosrpski udio “tronošca”? (Jedino su na hrvatskoj strani stvari potpuno jasne, jer alternative Draganu Čoviću naprosto nema.) Draško Stanivuković? Nebojša Vukanović? Mirko Šarović? Branislav Borenović? Tko god to bio, stvari će ostati nepromijenjene. Možda taj neće nastupati otvoreno avanturistički, kao Milorad Dodik, ali zasigurno neće dati niti jedan ustupak međunarodnoj zajednici, te će za kratko vrijeme biti pretvoren u novog Milorada Dodika. Do nove alternative. I tako ukrug. Sve do onog posljednjeg, počasnog šijanovskog kruga pred praznim tribinama, i hrvatskim i srpskim i bošnjačkim.