Komšić nije predsjednik. Da bi netko bio predsjednik nije dovoljna samo uzurpirana birokratska titula. Važno je imati objektivnu političku moć. Komšić ne može ništa narediti nikome. Osim možda u vlastitoj kući. Ako i tamo. On nema efektinu moć nad dvije vojne komponente od tri u BIH. Ni nad srpskom nit hrvatskom. Nad trećom treba suglasnot Džaferovića.
No to nije bitno u ovoj priči.
Bitno je shvatiti da je on prvi “predsjednik” modernih demokracija koji ne smije doći među vlastiti narod.
Dodik je izabran u izbornoj jedinici RS. Krivo ga nazivaju srpski član Predsjedništva iako on to de facto jest. No de iure nije. Dodik je de iure predstavnik RS-a u Predsjedništvu. Njega ne biraju građani FBIH nego građani RS-a. On ne predstavlja Srbe. u FBIH no nikakvog problema nema doći među njih ili se zalagati za njihova prava.
Šefik Džaferović je izabran u izbornoj jedinici Federacije koja teritorijalno koincidira s onim dijelom teritorije FBIH iz koje se popunio bošnjački klub Doma naroda Federacije BIH. On ne predstavlja Bošnjake Srpske , no nema nikakvog problema doći među njih, jer štiti i zagovara njihova prava. Džaferović ne bi smio imati problem doći među Hrvate u FBIH, s obzirom da ih on ne majorizira niti im je što zla učinio. Osim ako ne ispliva kakva nezgodna jama, tijekom njegovog boravka u Bugojnu.
Komšić Željko međutim ništa od ovog nema. On nije izabran u izbornoj jedinici Federacije BIH koja teritorijalno koincidira s klubom Hrvata u Domu naroda FBIH, a morao je biti. Jer tako pretpostavlja Ustav kad propisuje vezu prava veta između Predsjednika i kluba nekog naroda u Domu naroda Federacije.
Hrvatski član Predsjedništva morao bi biti u harmoniji i u “dobru” s klubom Hrvata u Domu naroda Federacije.
No on to nije. On je izabran otkud i Džaferović. U izbornoj jedinici Federacije iz koje se popunio bošnjački klub Doma naroda Federacije BIH.
Kao takav on je neprijatelj Hrvatima. On ne samo da ne smije među Hrvate Federacije koje bi morao predstavljati, nego i među Hrvate RS-a među kojima je također omražen, čija prava ne brani niti brine o njima.
Željko Komšić jedinstven je slučaj u povijesti.
On nije diktator, pa da zato ne smije među svoj narod, u strahu od osvete za tiraniju.
On je naprosto daytonski Frankestein. Nezgrapna i karikaturalna polucija još karikaturalnije majorizacije.
Treći put biti na čelu države, bez ikakvog političkog cilja, svrhe, smisla i i usuda. Postavljen tek da ponižavaš narod svog oca.
I on je jako dobro svjestan toga.
Kako takvu funkciju nazvati? Dnom? Bijedništvom? Političkim janjičarstvom?
Svejedno je.
No činjenica je da je on Hrvat. I da su Bošnjaci takvog uspjeli naći.