Nakon ostavke predsjednika stranke Tomislava Karamarka, HDZ se našao na vrlo sličnoj raskrsnici kao i 2000., nakon smrti utemeljitelja strankeFranje Tuđmana. Tada se biralo između Ivića Pašalića, radikalnog desničara i nacionalista koji se predstavljao jedinim jamcem očuvanja političkog nasljeđa Franje Tuđmana te Ive Sanadera, kojega se doživljavalo kao modernog, proeuropski orijentiranog političara, neopterećenog političkim i ideološkim dogmatizmom.
Kao i tada, tako će i sada HDZ, birajući novog predsjednika stranke, odlučiti hoće ostati stranka deficitarne demokracije, autoritarno vođena, netolerantna, nacionalistički i klerikalno orijentirana, nepopravljiv zarobljenik prošlosti pod snažnim utjecajem najradikalnijih desnih elemenata koji se pri upravljanju državom najviše oslanjaju na represivni aparat i podjarmljene medije, kao što se to sada događa Mađarskoj i Poljskoj. Ili će pak napraviti radikalni odmak od politike koju je posljednjih godina nametnuo sad već bivši šef stranke Tomislav Karamarko.
Kompromitirana Sanaderova ostavština
A to znači da će se HDZ početi razvijati kao demokratska, europska, konzervativna, demokršćanska stranka desnog centra… Nešto poput njemačkih demokršćana Angele Merkel ili britanskih konzervativacaDavida Camerona. Nakon što je izabran za predsjednika HDZ-a Ivo Sanader odmah je proveo stranku kroz svojevrsnu političku i ideološku katarzu: otjerao je pedesetak najzadrtijih nacionalista i desničara te tako oslobodio stranku strašnog ideološkog i političkog balasta.
Bez obzira na to što je svoje političko nasilje teško kompromitirao, Sanader je ipak napravio veliku stvar za Hrvatsku: za glavne ciljeve svoje politike odredio je ulazak u EU i NATO pakt. I sve je to podredio tom cilju: osim što je na taj način osigurao da Hrvatska dobije ravnopravno mjesto u obitelji europskih demokratskih država, bilo je to ujedno i jedno od rijetkih razdoblja u životu HDZ-a kada je ta stranka bila do kraja okrenuta budućnosti. Za koji će se smjer sada opredijeliti HDZ vidjeti će se odmah nakon što se izabere nasljednik Tomislava Karamarka.
Sukobljeni interesi nekolicine političkih skupina
Kao potencijalni kandidati, uz Andreja Plenkovića koji je i javno istupio, spominju se Ivana Maletić, Darko Milinović, Tomislav Tolušić, Miro Kovač i Oleg Butković. Dobar poznavatelj prilika i odnosa u vrhu HDZ-a smatra da će se predsjednik stranke birati isključivo na temelju sukobljenih interesa nekoliko političkih skupina unutar stranke kojima je jedini cilj preuzeti vlast u HDZ-u, bez obzira kako će se taj izbor odraziti na parlamentarnim izborima.
To je, naime, sada, kako tvrdi, tek u drugom planu. “Miru Kovača i Olega Butkovića svi doživljavamo kao političke klonove Tomislava Karamarka koji bi, zasigurno, bili nešto umjereniji i manje zadrti od bivšeg predsjednika, ali ne bi ozbiljnije odstupili od temeljnih postulata njegove politike. Darko Milinović pokušava se nametnuti u stranci predstavljajući se kao žrtva Karamarkova terora, no on bi bio, svi smo toga svjesni, još primitivniji i agresivniji u provođenju svoje volje.
Isto tako, Milinović je po političkim i ideološkim opredjeljenjima jednako rigidan kao i Karamarko, samo što on toga nije svjestan niti to ne želi vidjeti. Tomislav Tolušić ni po čemu ne zaslužuje postati prvi čovjek HDZ-a: nema ni autoriteta ni liderskih sposobnosti, bez ugleda je u stranci i javnosti. No, izbio je u prvi plan pristajući biti tek tehničkih provoditelj političkih ideja Milijana Brkića i njegovih sljedbenika. A, to zaista nije nikakva preporuka da netko postane vođa najjače političke stranke u državi.
HDZ-ovom članstvu ideal je Hasanbegović
Ivana Maletić pak nema ni osnovna znanja za upravljanje strankom pa ju nitko ni ne doživljava kao ozbiljnog kandidata. Ako netko od njih postane predsjednikom HDZ-a tada će se prvi puta dogoditi da na čelo stranke dođe netko tko nema nikakvu snagu ni autoritet. Za razliku od njih, Andrej Plenković jedini je HDZ-ov političar koji ima sve preduvjete da postane pravi lider.
Obrazovan je, zna jezike, kulturan je, modernih je i demokratskih politikih i ideoloških svjetonazora, ima sjajan nastup, pristalog je izgleda što je važno za svakog lidera. On bi jedini bio sposoban napraviti neophodan zaokret u politici stranke, znao bi kako je prilagoditi vremenu te osloboditi teških ideoloških utega koje joj je u nasljeđe ostavio Karamarko. No Andrej Plenković, upravo zbog svih tih svojih kvaliteta, neće moći proći HDZ-ovo stranačko rešeto: on je na neki način ipak strano tijelo u HDZ-u. Ili još preciznije: on ni po čemu nije političar kakvog žele prosječni članovi HDZ-a ni njihovi glasači.
HDZ-ovoj stranačkoj i izbornoj bazi, nakon što ju je Karamarko skrojio po vlastitoj političkoj i ideološkoj mjeri, ideal političara je tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović: on, a ne Plenković, predstavlja izraz većinske volje u stranci. Plenković je zapravo strani element u HDZ-u, kao što je to svojedobno bio i Sanader. Samo, tada je Sanader stao na čelo pokreta otpora protiv Pašalića, dok Plenković iz briselske fotelje pasivno promatra što se događa kod kuće.
Zašto se Brkić na kraju opredijelio za Tolušića
Osim toga, većina vodećih ljudi HDZ-a boje se Plenkovića i njegovog autoriteta i ugleda, znaju da bi ih vrlo brzo zasjenio te da ne bi bio ovisan o njihovoj potpori. A to nitko od ključnih ljudi HDZ-a ne želi. Problem je i što se Miljan Brkić opredijelio za Tomislava Tolušića, blijedog, provincijskog političara koji nema nikakvih šansi proći na nacionalnoj sceni.
No, kažem, trenutno si u stranci nitko ne postavlja pitanje koji od kandidata za predsjednika HDZ-a može pobijediti Zorana Milanovića i SDP, jedino ih zanima kako i s kim osvojiti vlast u stranci”. Sugovornik iz vrha SDP-a, koji nije baš u milosti Zorana Milanovića, smatra kako socijaldemokratima odgovara da stranačko kormilo u HDZ-u preuzme bilo tko samo ne Andrej Plenković. “Milinović, Tolušić, Kovač, Butković, Maletić, potpuni su politički marginalci, stranački birokrate, bez ikakva ugleda i autoriteta, pa bi se s njima Milanović jednako lako obračunao kao i s Karamarkom.
Stoga je SDP-u, u slučaju da netko od njih dođe na čelo HDZ-a, zajamčena sigurna pobjeda na parlamentarnim izborim. Izaberu li u HDZ-u, međutim, kojim čudom Andreja Plenković, tada se situacija za SDP, a posebice za Zorana Milanovića, dramatično mijenja: Plenković je, naime, jedini HDZ-ov političar koji se po svemu može nositi s Milanovićem. Odličan je govornik, ima vrhunski javni nastup, pristalog je, mladalačkog izgleda što je iznimno važno, govori tri jezika…
Teško mogu ponuditi nešto što nije već viđeno
Stoga se jedino on iz HDZ-a može nositi s Milanovićem. Na njemu se Milanović ne bi mogao iživljavati, niti bi ga predsjedndik SDP-a mogao po bilo čemu zasjeniti kako je to radio Karamarku i njegovim političkim marginalcima u Saboru. U srazu s Plenkovićevim dostojanstvenim držanjem, Milanovićeva bahatost i prepotencija vrlo brzo bi mu se obili o glavu”. Više sugovornika Telegrama upozorava da Milanović, ako Plenković postane predsjednik HDZ-a, neće moći predizbornu utrku pretvoriti u nadmetanje dvojice lidera, kao što je to napravio prije prošlih izbora.
Ta taktika neće proći jer bi se vrlo lako moglo dogoditi da Milanović izvuče deblji kraj. I najvažnija razlika: Milanović je nakon devet godina na čelu SDP-a i četiri godine na čelu Vlade ipak potrošen političar koji teško da može ponuditi nešto više od onoga što je već viđeno, on je na neki način pročitana knjiga, izgubio je veliki dio autoriteta, na neki način postao je zamoran za većinu građana.
Osim toga Milanović će se na izborima pojaviti okružen bivšim ministrima i članovima Sabora od kojih se većini građana diže kosa na glavi. Za razliku od Plenkovića Milanović ne može ponuditi ništa novo ni u kadrovskom ni na političkom smislu. Istodobno, Plenković bi došao na političku scenu kao novo, svježe, nepotrošeno lice, doveo bi sa sobom Davora Stiera i još neka nova lica što bi na kraju moglo odigrati presudnu ulogu pri odluci birača komu će dati svoj glas.
wpDiscuz