Postoje poslovice tipa „Koga je molit’, nije ga ljutit’“, „Umiljato jare dvije koze sisa“, „Ne valja se s rogatim bost’“ i niz drugih koje pomažu u preživljavanju. Kad se to kombinira s vječitom sintagmom o čekanju boljih vremena, tlačenju jačeg, dobijete narode site čekanja i umiljavanja. Doduše, još nije došlo vrijeme kada ćemo shvatiti da od umiljavanja jačima nema vajde, ali u međuvremenu vidimo da se iz moćne pozadine da daleko dobaciti. Nema krivaca za pad aviona iznad Ukrajine. Zašto?
Zato što su avion srušili američki saveznici i štićenici, ukrajinska vojska. Nema gay-pridea, povorki homoseksualaca u Tirani ili u Egiptu. I ne treba, američki saveznici ne moraju dokazivati svoju toleranciju. Štoviše, ne moraju ni pokazati toleranciju. Njemačka se može usprotiviti izgradnji plinovoda Južni tok kroz Mađarsku, iako uredno preko plinovoda Sjeverni tok prima i troši plin iz Rusije. I uredno plaća, da ne zaboravim. Premijer Albanije, Edi Rama, može i u Albaniji i u Srbiji reći što hoće i raditi što hoće, nije to teško iz pozicije američkog saveznika, najvjernijeg u Europi. Njegova rodbina može razviti zastavu Velike Albanije nad Beogradom, iz bogomdane pozicije saveza s jačim. Dugoročno, ne znam kako će biti, jer se otprilike zna kako završavaju američki saveznici. Muamer El Gadafi, Saddam Hussein, Osama B. L. i mnogi drugi koji su svojedobno pohrlili u hladovinu tuste američke pozadine. Za određen novčani iznos, uglavnom nepostojeći, onaj koji postoji samo na papiru, puno je ljudi spremno na koješta. Između ostalog, poreknuti volju svog naroda i njihove interese zamijeniti američkim. Pritom i druge (nekad i sebe) uvjeravaju da su američki interesi i naši interesi. A ako se jasno vidi da nisu, onda postoje rečenice s početka kolumne; „Koga je molit’, nije ga ljutit“, „Umiljato jare dvije koze sisa“, „Ne valja se s rogatim bost’“…
Velika koalicija puno stranaka dobila je bezrezervnu potporu Sjedinjenih Američkih Država. Ni prvi ni posljednji put. Posljednji put je to bila ona famozna „platforma“ s koje su poiskakali Željko Komšić, drugi bošnjački član Predsjedništva, i još neki. Mislilo se, sad se vidi, pogrešno, da Amerika neće sebi dopustiti da ponovi to isto, da Bosna i Hercegovina doživi još četiri godine naopake matematike i usiljenih odnosa iz kojih nije proizišlo ništa osim još dubljih mirnodopskih rovova među donedavno zaraćenim narodima. Ali, evo, dogodilo se. Još četiri godine će se entiteti razdvajati, županije ratovati protiv federalne Vlade, federalna Vlada protiv vlade RS-a, HDZ protiv HDZ-a 1990., SNSD protiv SDS-a, SBB protiv SDA protiv DF protiv… Još četiri godine će OHR imati razlog ostanka i sjajno plivati u kaosu koji sve teže ime nalazi. Niti se radi o demokraciji niti o pravom inozemnom protektoratu. Tako biva jer se već 20 godina događa da se stranke iz jednog naroda grčevito drže skuta svojih ratnih saveznika iz 90-ih, a ovi ih hrane nerealnim obećanjima i mogućnošću da biraju predstavnike drugih naroda. U međuvremenu, neka nas Bog čuva od srpskog junaštva, hrvatske kulture, bošnjačke multikulture i američkog prijateljstva.
Piše: Veselin Gatalo / pogled.ba