Aramejski, kojim je Isus govorio, bio je Džubranov drugi jezik. U njegovom djelu atmosfera i izgled Judeje očaravaju čitaoca koji je, krećući se kroz prizore iz onih dana i one zemlje, svjestan nečega mnogo uzvišenijega nego što su riječi na tiskanoj stranici. Samim tim, ovdje gledamo mladića iz Nazareta, kakvog prije nismo vidjeli. U Džubranovom djelu, prvi put otkad je napisano Evanđelje, jedan Isusov zemljak piše o njegovim riječima i djelima, rekao je Robert Pehar, dramski prvak HNK Mostar i redatelj predstave “Isus, Sin čovječji” u razgovoru za Dnevnik.ba
“Isus, Sin Čovječji“, nova je kazališna predstava u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru koja je premijerno izvedena ovog vikenda. Nastala je prema istoimenom djelu Halila Džubrana, velikog pjesnika i sinkretista, a donosi kronologiju života Isusa Krista i to kroz poeziju.
Bio je to izazov i za redatelja predstave, Roberta Pehara, inače prvaka drame ovog kazališta, dramaturga Dragana Komadinu, Jelenu Kordić Kuret, glumicu, pomoćnicu redatelja i autoricu koreografije, autora glazbe Gabrijela Prusinu, ali ništa manje ni scenografkinju Vesnu Režić, kostimografkinju Mirjanu Zagorec.
Halil Džubran u Mostaru – bh. premijera predstave “Isus, Sin Čovječji“
Osim po temi i sadržaju, predstava je velika i u glumačkom smislu, prava ansambl predstava u kojoj je angažirano petnaest glumaca, od umirovljenog Velimira Pšeničnika Njirića, pa do mladih talenata koji su ‘prve korake’ učinili u Dramskom studiju ovog kazališta.
U mostarskoj inscenaciji Džubarnovog “Isusa“ igraju: Robert Pehar, Jelena Kordić Kuret, Ivan Skoko, Dražen Pavlović, Miro Barnjak, Nikolina Marić, Ivo Krešić, Anja Kraljević, Iva Šimić, Velimir Pšeničnik Njirić, Ana Ljubić, Ivan Prskalo, Filip Lukenda, Zorislav Galić i Branko Kuzmanović.
Predstava je premijerno izvedena u subotu, 15. svibnja u HNK Mostar, pa tim povodom, u nastavku donosimo razgovor s Robertom Peharom, dramskim prvakom HNK Mostar i redateljem predstave.
Robert Pehar, premda ljubitelj poezije, veliki štovatelj lika i djela Halila Džubrana, jednog od najčitanijih pjesnika svjetske književnosti dvadesetog stoljeća, nije ranije razmišljao o postavljanju njegovih djela na scenu.
“Jako su mi draga njegova djela ‘Prorok’ i ‘Isus, Sin čovječji’, ali zbog forme samog teksta koja sadrži pedesetak monologa, mislio sam da je teško i vrlo zahtjevno postaviti ih. Monološka je forma zahtjevna, sama po sebi, u smislu kazališnog izričaja“, rekao je Pehar za Dnevnik.ba.
Džubranovog “Isusa“ u početnim je razgovorima scenu HNK Mostar trebao postaviti Niko Pavlović, no zbog okolnosti uzrokovanih pandemijom i stalnim pomjeranjem termina, to se nije dogodilo. Uprava HNK Mostar i ravnatelj Ivan Vukoja redateljski su zadatak povjerili Peharu.
“Od početka sam inzistirao na tome da će ovo morati biti intimni kazališni projekt, kazališna predstava sa svim svojim zadatostima, a nikako neki prigodni program. Ideja je da inscenacijom ovoga djela, najboljim kazališnim sredstvima pokušamo kod publike osvijestiti silnu emociju i pjesničku vještinu kojom je Halil Džubran iskazao svoje poštovanje i ljubav prema Bogočovjeku, Isusu Kristu“, izjavio je Pehar.
Od Libanona do Hercegovine, od prirodnih oaza do derutnog društva
Nada se da su, na koncu, to i uspjeli. Prvi je značajan korak u tom pravcu napravio Dragan Komadina, umjetnički savjetnik, adaptacijom i dramaturgijom teksta.
Džubran je, objašnjava Pehar, imao ambivalentan odnos prema rodnom Libanonu i Bliskom istoku – u kontrast je stavljao prirodne ljepote i društvene događaje, podjele u države, koje su i tada i sada iznimno intenzivne.
“Za tih stotinu godina stanje na Bliskom istoku nije se značajno promijenilo, nego je, dapače, još i gore“, ističe.
U predstavi su, dodaje, napravili poveznicu su našim područjem, posebno s Hercegovinom.
“Lako smo mogli uspostaviti usporedbu nevjerojatnih prirodnih ljepota, društvenih slojevitosti i povijesnih nedaća kroz koje su prolazile spomenute regije. Jednako tako, dok je Džubran pisao o Libanonu, ni Hercegovina nije bila mirna, nažalost, situacija je vrla slična i nakon stotinu godina“, objašnjava.
Zbog toga je ova predstava nastala sada, u kriznim vremenima, koja su, dodaje, povezana s nekom vrstom bolesti, i to ne samo zdravstvene, nego i ljudske, jer danas nam, kao i prije mnogo vremena, ostaju, smatra Pehar, nada u Boga i nada u bolje sutra.
Inače, Halil Džubran je Libanonac koji je veći dio života proveo u SAD-u gdje je i umro 1931. godine. Jedan je od najvećih kršćansko-islamskih pisaca i više od stoljeća uživa nepodijeljenu slavu i ugled kao jedan od najčitanijih pjesnika našeg doba. Pisao je, podjednako uspješno, i na arapskom i na engleskom.
“Aramejski, kojim je Isus govorio, bio je Džubranov drugi jezik. U njegovom djelu atmosfera i izgled Judeje očaravaju čitaoca koji je, krećući se kroz prizore iz onih dana i one zemlje, svjestan nečega mnogo uzvišenijega nego što su riječi na tiskanoj stranici. Samim tim, ovdje gledamo mladića iz Nazareta, kakvog prije nismo vidjeli. U Džubranovom djelu, prvi put otkad je napisano Evanđelje, jedan Isusov zemljak piše o njegovim riječima i djelima“, objašnjava Pehar.
Džubran je, uz svoj bogat pjesnički vokabular, po procjenama mnogih, jedan od najboljih pjesnika koji je uzvišenim riječima uspio iskazati nevjerojatnu ljubav i poštovanje prema osobi Isusa Krista.
HNK Mostar otvorio se i filozofskom teatru ovom velikom ansambl predstavom
HNK Mostar ovom se predstavom i repertoarno otvorio – i to nekoj vrsti filozofskog, duhovnog teatra. Džubranova je riječ duboko ekumenistička.
“Mislim da sličnu osobu prije i nakon njega povijest ne pamti. Poznato je da je stihove posvećivao Isusu Kristu, proroku Muhammedu, Buddhi. Međutim, nije se odricao svog maronitskog kršćanskog podrijetla i svoje pripadnosti Katoličkoj Crkvi istočnog obreda“, ističe Pehar.
U današnjem svijetu, dodaje, u kojem tvrdimo da smo napredovali u svakom mogućem smislu, iako sam duboko siguran da u moralnom i nismo, jedan velikan kakav je Halil Džubran, ne bi uopće mogao opstati.
“Usporedo s tim, prije sto godina, kada smo mislili da su to neka najgora vremena ljudske povijesti, lakše je prolazila jedna takva filozofija“, rekao je.
“Želim da se nakon naše predstave publika vrati uzvišenom i pročita Džubrana“
Pehar bi, priznaje, volio kada bi publika nakon predstave otišla u knjižnice, na internet, ili na bilo koji način pronašla djela Halila Džubrana.
“Želim da se vrate uzvišenom, a ne jeftinom, i da se uz to naoružaju njegovim vizijama svijeta i uzvišenim pogledom na život. To sigurno daje snagu. Volio bih da se Halil Džubran, u ovoj devedesetoj obljetnici njegove smrti, vrati na velika vrata i na ove naše prostore. Dok sam čitao Džubrana, puno puta sam pomislio: ‘Bože, pa on kao da govori o nama ovdje i o našim prostorima’, a zapravo se radi o njegovoj univerzalnosti i o ljudskim slabostima koje se nisu promijenile otkad je čovjeka“, istaknuo je.
Džubran je, smatra Pehar, jedan od puteva prema Isusu Kristu, i to vrlo čvrst i temeljit.
“Mislim da smo napravili jednu vrlo emotivnu predstavu, prema njegovim predlošcima, pričama i poeziji. Vjerujem da publika neće ostati ravnodušna kada pogleda ovu predstavu Hrvatskog Narodnog Kazališta u Mostaru“, rekao je.
Ljubav je bila pokretač svega, objašnjava nam Pehar, pa nije bilo teško harmonizirati odnose među petnaest glumaca na sceni.
“Ansambl HNK Mostar sjajno je iznio ovu predstavu, slojevitu predstavu s dosta zadatosti, od glume, scenskog pokreta, koreografije, glazbe, pjevanja“, ističe Pehar i ne krije zadovoljstvo izborom suradnika i uspješno obavljenim poslom.
“Moji suradnici bili su ljudi s kojima sam ja kao glumac surađivao u nekim projektima prije, i uistinu su to vrhunski profesionalci. Kostimografiju je radila Mirjana Zagorec, scenografiju Vesna Režić, dramaturgiju Dragan Komadina. Moja osobna pomoćnica i osoba zadužena za scenski pokret i koreografiju, Jelena Kordić Kuret, uistinu je napravila veliki dio posla u ovoj predstavi. Autor glazbe je Gabrijela Prusina, izuzetno talentirana čovjek kojemu glazba izvire iz svake pore života. Smatram da je on jedina osoba koja je mogla uraditi glazbu za ovu predstavu na jedan iznimno originalan i visoko profesionalan način“, kazao je Pehar.
Ansambl HNK Mostar, dodaje Pehar, iznova ponavlja Džubranove iznimno velike filozofske misle koje je iskazao kroz poeziju u prozu.
“Svim ljudima koji su u dodiru s načinom na koji Džubran razmišlja zaista zastane dah. Njegova maksima je da je Bog stvorio svakog čovjeka, i da smo pred Bogom svi isti. Kroz njegovo djelo nalazimo i njegove oponente, i ljude koji drugačije razmišljaju o Isusu Kristu, ali on i tu iznova naglašava njihovu ljudsku crtu, uz onu božansku koja se krije u svakom od nas“, objašnjava.
Vjera je, otkriva Pehar, u njegovom životu snažan zamah.
“Mislim da smo svi pomalo licemjerni jer vrlo često zazivamo Boga u nekim teškim kušnjama i vremenima, a čim je situacija malo povoljnija po nas vrlo često zaboravljamo na Boga. Bog je nas stvorio i on je svjestan naših slabosti, no ta nekakva jača vjera u Boga u vrijeme kriznih situacija ne smije izlaziti iz straha, nego iz nade i povjerenja u to da čovjek uz pomoć Boga uistinu može učiniti sve“, rekao je.
Isus Krist je i kao povijesna osoba trajna inspiracija tisućljećima umjetnicima diljem svijeta. Pehar ističe kako je i stvarni Krist, ne samo Džubranov, najviše pažnje posvećivao ljudima s margine.
“Od Isusovog socijalnog nauka sastoji se vjera i nada u bolje sutra“
“Isus, ne samo kao božanska nego i kao povijesna osoba kakvom ga neki smatraju, je sigurno i onima koji ga tako gledaju, jedna od najjačih osoba koja se pojavila u povijesti. Isusov socijalni nauk je nešto od čega se sastoji nada i vjera u bolje sutra“, rekao je.
Danas se često odmičemo od temelja kršćanstva, dodaje Pehar, i onoga što je bila Isusova glavna poruka kroz stoljeća, a to je da ljubimo jedni druge kao sami sebe, i da pomažemo svima onima u nevolji.
“Kroz tolika stoljeća i mijene i nevolje, ta se ljubav čovječanstva prema Isusu Kristu nikada nije ugasila. dapače, mislim da je to danas čak i jače izraženo. Naravno, ne u radikalnim stanjima i odnosima, već u jednoj potrebi čovjeka da se vrati svom iskonu, odnosno Bogu“, rekao je.
Kazališnim jezikom su, smatra Pehar , uspjeli napraviti tu inscenaciju.
“Što je najvažnije, radili smo na tome da omogućimo publici da predstavu doživi uz puno emocija. Koristili smo sve tehničke mogućnosti koje su nam pomogle da ovu divnu priču iznesemo pred publiku na neki protočan način i na način koji će publiku zadovoljiti vizualno, auditivno, riječima koje će glumci izgovarati i glazbom koja skoro cijelo vrijeme prati izvedbu“, rekao je Pehar.
Kazališna sredstva tako uistinu mogu pomoći da se ovakve priče, iako komplicirane u svojoj dramskoj formi, iznesu na jedan jednostavan način koji je prihvatljiv za publiku i gledatelje.
wpDiscuz
