Published On: Mon, Aug 31st, 2020

PEHAR: Spremiti se za izvjesne ishode pravljenja kaosa i disharmonije

Bosnu i Hercegovinu, kakva je danas, uglavnom je odredila međunarodna zajednica. Od 1998. domaći su akteri naprosto slijedili odluke međunarodih aktera. Slijedili su ih iz više razloga, ali jedan je ključan – održavanje neke vrste kvazi-legitimnog prisustva kako bi se dotične odluke anulirale, a na duži rok došlo se i do vremena pogodnog za konstituiranje vlastite nacionalne države. To važi za sve domaće aktere.

Piše: dr. Dražen Pehar

Sudeći već prema karakteru intervencija međunarodnog faktora, Bosna i Hercegovina ne može se održati kao zajednica, ili kao samostalna država, a dotični faktor intervencije nije niti upriličio kako bi se ta zajednica održala, nego upravo kako bi se osigurao njezin nestanak. Naime, u tim intervencijama ne vidi se dovoljno dobronamjernosti ili želje da se ljudima i narodima dotične zajednice stvarno pomogne, da ih se ponuka na pravedno i odgovorno ponašanje, uzimajući u obzir interese svih naroda i građana. Dapače, u tim se intervencijama može izravno prepoznati nedobronamjernost, kao i želja da se odnosi učine kompleksnijima i nepravednijima nego što su bili koncem 1995., neposredno nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.

Ne znam hoće li biti dovoljno pameti da se pokret ka smjeru disocijacije, koji je već izvjestan, podvrgne kontroli kako bi se izbjeglo ono najgore, a to je oružani sukob. To je vjerojatno jedno jedino bitno pitanje za narode i građane BiH. Ovdje mi nije cilj opisati neke specifičnije scenarije budućeg razvoja situacije. Naprosto ću podsjetiti na osnovne značajke procesa koji nas je doveo do sadašnje situacije.

Dake, današnja Bosna i Hercegovina svoj je ustav dobila u prosincu 1995., potpisom predsjednika RH, Republike BiH, i Savezne Republike Jugoslavije, kao i predstavnika tako-zvanih unutarnjih strana u BiH (Hrvatske RepublikeHerceg-Bosne, i Republike Srpske koju je zvanično, pismom potpisanim od strane Radovana Karadžića, u Daytonu predstavljao Slobodan Milošević); u to je vrijeme potpis na sporazum u ime HRHB dao Jadranko Prlić, zbog tobožnjeg neslaganja Krešimira Zubaka sa nekim dijelovima sporazuma (posebice sa pripajanjem Posavine, u širem smislu, Republici Srpskoj), iako je Zubak u Daytonu potpisao primjerice „Sporazum o implementiranju Federacije BiH“ (drugi dokument, iznimno važan za Hrvate, potpisan u Daytonu).

BiH – hibridno uređenje ‘države’

U ustavnome smislu, BiH danas predstavlja hibridno uređenje koje je nastalo i opisom ustavnih nadležnosti, institucija, i pravila, Aneksom 4 Okvirnog mirovnog sporazuma, ali i mnogobrojnim intervencijama međunarodnih predstavnika, prije svih Visokih predstavnika, ali i OSCEa, koji je, prema Daytonskom sporazumu, bio nadležan za organizaciju i provedbu prvih demokratskih izbora u BiH. Te su intervencije upriličene posebice u razdoblju od 2000. do 2005., iako je znatan broj intervencija upriličen i ranije, a i kasnije. Također, valja imati na umu da međunarodna zajednica često u BiH djeluje i neformalno, putem poluslužbenih sastanaka, kako na bilateralnoj razini tako i multilateralno (primjerice, preko sastanaka veleposlanika zemalja-članica Vijeća za provedbu mira, PIC, čije ovlasti nisu izvorno opisane Daytonskim sporazumom nego je ono formirano ad hoc, za vrijeme londonske konferencije koja je slijedila potpisivanje sporazuma u Parizu).

Dakle, u ustavnome smislu, i službeno, BiH je zamišljena kao demokracija, odnosno zemlja sa jasnom podjelom nadležnosti, u klasičnome ustavno-pravnom smislu; također, zamišljena je kao zemlja sa tzv. „vladavinom prava“ (ili točnije „zakona“ – the rule of law). Međutim, u realnosti, i prema načinu na koji se tom zemljom upravlja, ona nije niti demokracija niti je označena ‘vladavinom zakona.’

Podjela nadležnosti ogleda se prije svega u činjenici da postoje i izvršna, i zakonodavna, i sudska vlast, i to na nekoliko razina. Izvršna vlast utjelovljena je u Predsjedništvu BiH, a zakonodavna u Parlamentu BiH; dočim je sudska vlast, razdvojena od prethodne dvije, instituirana u Sudu BiH te Tužiteljstvu BiH (koji ipak nisu predviđeni izvornim tekstom Daytonskog Ustava).

No, pri tome treba imati na umu najvažniju činjenicu: izvorno BiH je federacija, s jakim konfederalnim elementima, koja se sastoji od dva entiteta; a dotični entiteti izvorno su konstituirani od strane nekih, ne svih, naroda BiH: Republika Srpska konstituirana je od strane srpskog, a Federacija BiH od strane hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda, tj. njihovih predstavnika. Dakle, BiH je označena ne samo horizontalnom, nego i vertikalnom podjelom ovlasti.

Drugim riječima, izvorno, isključivo prema slovu Daytonskog Ustava, BiH je tako-zvana ‘konsocijacija,’ složeno državno uređenje u kojem neki ‘lokalni’ entiteti sprovode zakon ‘lokalno,’ ali dijelom prenose ovlasti i na više (možda je bolje reći ‘zajedničke’ zbog nekih konotacija riječi ‘više’) razine što znači da surađuju oko nekih pitanja i nadležnosti nastojeći pri tome uvijek formirati konsenzus, odnosno sliku o zajedničkome interesu; primjerice Republika Srpska, kao entitet, zadržala je neke, zapravo mnoge, izvorne oblasti: obrazovanje, znanost, policija, i još mnoge druge; isto važi za Federaciju BiH. Neke oblasti, primjerice diplomatskog predstavljanja, prenesene su na zajedničku, državnu razinu. U tome smislu, BiH je izvorno zamišljena kao složevina od dva jaka entiteta i jedne slabe središnje vlade.

No, kroz razdoblje implementacije mirovnog sporazuma, ta je struktura destabilizirana, odnosno promijenjena je, pri čemu izravne ustavne legitimacije, kroz ustavom predviđene strukture, (prije svega je riječ o Parlamentu BiH) te promjene nije bilo. No, ipak se može reći da je ta ‘promjena izvorne strukture’ legitimirana u sljedećem smislu: domaće stranke, one koje sudjeluju u vlasti, neizravno su legitimirale ‘reviziju Daytona’ tako što sudjeluju u institucionalnome obnašanju vlasti sukladno pravilima sadržanima u institucijama kako ih je odredila viša sila ‘međunarodne zajednice’, prije svega visoki predstavnici. No, jasno je da se, istovremeno, domaće stranke vrlo glasno bune protiv i same međunarodne zajednice i protiv nametnute promjene ustavne strukture, prije svega vodeće hrvatske i srpske, i to posebno u vrijeme izbora.

U tome smislu, iako je riječ o značajnom demokratskom deficitu u konstituciji kao realnome procesu, većinski narodi rijetko pokazuju svijest o činjenici da neizravno podržavaju strukturu koja je promijenjena na njihovu štetu. No, istovremeno, sudeći prema tome za koje politike daju glas, većinski narodi (posebno srpski i hrvatski) ustvari daju glas za mogućnost uklanjanja te štete, odnosno za vraćanje strukture na stare postavke, koje se vraćanje, ipak, stalno odgađa pod očevidnim daljnjim pritiskom međunarodnoga faktora – to je paradoksalna i neodrživa situacija. Nestabilnost, trvenje, i samo-destruktivni karakter ‘smjese’ očevidno su tu, i mogu imati samo jedan ishod.

Konstitutivni narodi i predstavljanje

Prema ustavu, konstitutivni su narodi ti koji bi trebali biti primarno predstavljeni na većini razina vlasti, i to u za to predviđenim tijelima: primjerice, domovima naroda, ili Predsjedništvu BiH. Međutim, to danas nije slučaj. Prema trenutno primjenjivanom Izbornom Zakonu BiH, pitanje se ‘reprezentacije naroda’ rješava tako što se pojedini kandidat naprosto izjašnjava kao „Hrvat“, „Srbin“, „Bošnjak“ ili Ostali. Drugim riječima, individualna se deklaracija pripadnosti fiktivno uzima kao znak reprezentacije, neovisno o tome koji narod, većinski tamo gdje je to moguće (a moguće je još uvijek na mnogim razinama), bira određenoga kandidata. Teorijski, posve je moguće i ustavno i pravno legalno i legitimno da, u kantonima s bošnjačkom većinom, „Muhamed Muhamedanović“ deklarira se kao „Hrvat“, a da ga onda većinski bošnjački glas izabere kao predstavnika Hrvata u kantonalni dom naroda. (Naravno, izbor Želja Komšića, kao ‘bošnjačkoga predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH’ u tome smislu također je jasan primjer.)

U tome smislu, od stvarne konstitutivnosti naroda nije ostalo ništa u tobožnjoj praktičnoj realizaciji dotične konstitutivnosti. Za sada, to nije rezultiralo nekim većim poremećajima naprosto stoga što pravila igre, u Republici Srpskoj i u Federaciji, idu u prilog većinskim narodima u okvirima koji danas jasno znače njihove vlastite entitete. Primjerice, u Srpskoj sve zamjenike Predsjednika, koji dolaze iz reda Bošnjaka ili Hrvata, mogu izabrati Srbi, a u Federaciji, ondje gdje se bira izravnim glasanjem, ta nepravedna konstelacija moguća je u smjeru „Bošnjaci-Hrvati“, ali ne i obratno.

Dakle, obzirom na to koliko je bilo intervencija međunarodne zajednice, i u kojem su smjeru išle, možda se činjenicu, da BiH u političkome smislu barem donekle, minimalno funkcionira u smislu da ljudi uopće dolaze na posao u organe BiH te da plaće za njihov neodlučni, nedjelotvnorni, i usporeni rad plaća nekakav budžet, treba opisati kao čudo.

Ključna intervencija dogodila se 2000., odlukom Ustavnog suda U 5/98-III, koje predstavlja temeljno pozitivan odgovor na apelaciju Alije Izetbegovića; Izetbegovićeva apelacija išla je u smjeru proglašavanja konstitutivnih naroda konstitutivnima na cijeloj teritoriji BiH, bez kvalifikacija, i neovisno o ustavnoj strukturi koja je 1995., tj. Daytonskim Ustavom, realno dogovorena. Naravno da Hrvati i Bošnjaci, kao narodi koji su dogovorili stvaranje Federacije BiH, moraju biti primarno konstitutivni u Federaciji BiH što jednostavno znači da većinu ustavnih nadležnosti, osim onih koje su prenesene na državnu razinu, ti narodi trebaju realizirati na razini Federacije.

Oni jesu konstitutivni (u izvornome smislu) i na državnoj razini, ali obzirom upravo na one nadležnosti koje su izričito odredili da se realiziraju na dotičnoj razini, a ne primjerice na razini županija, ili Federacije kao entiteta. U tome smislu, odluka U 5/98-III imala je štetne posljedice posebice po Hrvate jer je Hrvatima oduzeta su-konstitutivnost na razini Federacije, a nije im pojačana konstitutivnost u Republici Srpskoj, niti je to načelno moguće (zbog malobrojnosti Hrvata u tom entitetu). Niti Srbima ova odluka nije išla u prilog zbog očigledne činjenice da je već sam naziv „Republika Srpska“ u neskladu sa dotičnom odlukom – naime, ako su svi narodi konstitutivni u Republici Srpskoj, onda bi se ona trebala zvati drugačije. No, ta komplikacija, za sada, nikoga ne brine. A o dotičnome problemu spekuliralo se i u recentnome razdoblju.

Kada se sve sabere i oduzme: očevidno je da je intervencija u obliku U 5/98-III zapravo povećala količinu apsurda u BiH, i samo dodatno zakomplicirala odnose, i državu učinila mnogo teže održivom, zapravo nemogućom jer je većinske narode jasno usmjerila na okvire u kojima mogu donositi većinske odluke (to je i 1995 važilo u Srpskoj, ali nije važilo u Federaciji; u Federaciji je počelo stvarno važiti tek od 2002., to jest, Petričevih aprilskih ustavnih amandmana), te dovelo do smanjenja značaja suradnje na središnjem nivou – na obje razine, državnoj i entitetskoj, upriličena je fikcija multikulturalnosti i multietničnosti pa je samim tim državna razina izgubila svoju ideološku specifičnost, a i značaj u implementaciji sporazuma. Kakvagod bila distribucija konstitutivnosti u BiH, očevidno je da Hrvati ne mogu konzumirati svoja tobožnja konstitutivna prava u Srpskoj, a to velikim dijelom važi i za Bošnjake, koji su odlučili ne vratiti se u dotični entitet u većem broju (što je relativno razumna odluka, obzirom na okolnosti).

Trebamo također imati na umu činjenicu da su ustavne nadležnosti entiteta, u usporedbi sa državom, danas promijenjene, odnosno da država (u cjelini) drugačije izgleda od one koja je predviđena Daytonskim Ustavom. Ali, to je, u svjesti svih, dio države što ga je pokušao napraviti međunarodni faktor.

Primjerice, izvorno, ne postoji odredba o Oružanim snagama BiH; postoje samo entitetske vojne snage; također, mnoge nadležnosti u sudskoj vlasti izvorno nisu predviđene Daytonskim Ustavom – to važi i za Sud BiH i Tužiteljstvo. Zanimljivo je da je, u nekoliko navrata, učinjen pokušaj da se, u BiH, uvedu i policijske snage, i to na središnjoj razini, sa nadležnostima na cjelokupnoj teritoriji BiH; taj je proces započet kroz široku interpretaciju daytonske odredbe o ‘suradnji sa Interpolom’ te sa američkom podrškom ‘formiranju bosansko-hercegovačke obavještajne službe.’ Za sada, predstavnici Srpske uspješno su se odupirali dotičnim tendencijama. No, možda važnije: pitanje je koliko je taj pokušaj bio iskren jer njegov je cilj možda bio samo proizvesti dodatno destabiliziranje odnosa; isto važi za Oružane snage BiH koje, iako jesu formalno ujedinjene, imaju jasnu etničku strukturu i zadržavaju jasne ratnodopske podjele i naslijeđuju, posve zakonito, obilježja ratnodobnih formacija, to jest, pukova. Primjerice, Treći Puk zadržava i u nazivu „Puk (Republika Srpska).“

Sveukupno, može se reći da BiH i jest i nije demokracija: jest na papiru, ali u realnosti, obzirom na intervencije visokih predstavnika, nije; u nekome smislu, narodi izlaze na izbore, i legitimiraju “predstavnike”, neovisno o značajnim ustavnim promjenama, i nelegitimnim intervencijama izvana. Također, može se reći da BiH i jest i nije država s “vladavinom zakona”.

Nije riječ samo o tome da u BiH postoji jedna diktatorska instanca, koja može djelovati neovisno o ustavnim ograničenjima, tj. Visoki Predstavnik; postojeće sudske institucije same su očevidno podložne političkome utjecaju i donose vrlo sporne odluke: kako drugačije objasniti, primjerice, presudu u slučaju Naser Orić, i mnoge slične presude?

Treće, može se reći i da je BiH federacija, ali, u nekome smislu i nije: politički predstavnici Bošnjaka vrlo su skloni zatvaranju očiju u odnosu na tu činjenicu, a i sama Federacija BiH, u nekim od svojih ključnih institucija (primjerice TV, kao javni servis), uopće ne funkcionira kao federacija. To ima značajne posljedice i za strukturu diplomatskoga predstavljanja – onih koji bi stvarno zagovarali hrvatske interese u inozemstvu uglavnom uopće nema u veleposlanstvima BiH.

Jasno je, dakle, da se upravo ono što jesu ključne činjenice o BiH uglavnom, za posljednjih 20 godina, izgubilo iz vida. Nažalost. Jer rat je u BiH i izbio kao simptom potiskivanja tih ključnih činjenica, te sljedstveno kao simptom nepostojanja zajedničkoga odgovora na probleme nastale nestankom ustavnoga konsenzusa 1991. i početkom 1992.

Bošnjaci beziznimno onemogućuju stvaranje BiH kao realne zajednice naroda

Za vrijeme tog razdoblja, odvajanje Srba od srpske matice uglavnom uopće nije dolazilo u obzir, a oni su se, s pravom, pozivali na Ustav SFRJ te svoj status konstitutivnoga naroda u BiH. Dakle, za njih je promjena koja je uslijedila, osamostaljivanje BiH legitimirano voljom isključivo Muslimana i Hrvata, bilo neprihvatljivo, i to s pravom. Također je zanimljivo da 1991. Alija Izetbegović iznenada počinje govoriti o Muslimanima kao temeljnome narodu BiH koji, za razliku od druga dva, nema rezervnu domovinu pa mu, stoga, u BiH trebaju pripasti i posebna prava. I to je, naravno, značilo kršenje onda, a i danas, važećih ustavnih pravila.

BiH, najmanje od ZAVNOBIH-a, zamišljena je kao zajednica tri ravnopravna naroda s podjednakim pravima. Zbog ovih kontradikcija u stavovima i dolazi do rata u BiH. Po svemu sudeći, bošnjački-muslimanski politički predstavnici beziznimno nastavljaju posljednjih 20 godina zagovarati ideju o Bošnjacima-muslimanima kao temeljnome narodu BiH, često se pokušavaju i ponašati tako, ali jasno je da ključni realni efekt te ideje jest taj da ona onemogućuje stvaranje BiH kao realne zajednice naroda. Ne izvesti iz toga zaključak da dotični predstavnici ustvari ne žele uspjeh Daytona, niti žele BiH kao realnu zajednicu, nego neku vrstu samostalne bošnjačke nacionalne države, značilo bi pokazati posve nerazvijenu, ili potpuno atrofiranu, sposobnost logičke dedukcije.

Daytonska BiH – pogaženi kompromis, uloga Hrvata

Daytonski Ustav značio je, dakle, kompromis. I to kompromis između potpune podjele BiH, prema njezinom etničkom obliku, s jedne strane, i njezina očuvanja kao unitarne države, s druge strane; kao kompromis između srpskog “separatizma” i bošnjačkog “unitarizma”.

Također, kompromis se ticao i odnosa BiH prema susjednim državama: budući da bošnjačka komponenta sebe vidi kao stup jedne “neovisne, potpuno suverene države”, i dio Daytona koji decentrira BiH prema vani, provizija o specijalnim paralelnim odnosima između entiteta i susjednih država, predstavlja kompromis.

Također, treba imati na umu da je taj dio Daytona zamijenio sporazum o konfederaciji između RH i Federacije BiH (osim što je naravno zadovoljio donekle težnju Srba da ne budu podijeljeni granicom između BiH i Srbije), a zanimljivo je da se upravo Alija Izetbegović najsnažnije opirao konkretnoj implementaciji dotičnoga sporazuma (taj je sporazum, između RH i BiH, derogiran od strane Stjepana Mesića; sporazum između RS i Srbije još se uvijek implementira).

I treće, i u konceptualnome smislu, Daytonski sporazum predstavljao je kompromis između ideje “konstitutivnih naroda” (promoviraju ju i Hrvati i Srbi) i “građanstva” i “građanske BiH”, kao etnički nemarkirane populacije jedne neovisne države (ovo promoviraju uglavnom Bošnjaci, uz pomoć “kupljenih” Srba i Hrvata, jer je u skladu s njihovom željom “vladavine većine” u BiH, u etnički nepodijeljenoj državi).

Zanimljivo je da su se jedno vrijeme Hrvati ponašali kao neka vrsta srednje spone, kao oni koji su skloni u BiH prihvatiti sve sporazume što ih je nudila međunarodna zajednica. Pitanje je, naravno, koliko je to uopće bilo u interesu bih-Hrvata kao samostalnoga naroda, sa svojim vlastitim nacionalnim interesima, u uvjetima kada je proces implementacije Daytona usmjeren snažno ka unitarističkome polu, i na štetu i duha i elemenata kompromisa u samome sporazumu (Kompromis također traži specifičnu, nešto razvijeniju političku kulturu koja u BiH nije dovoljno, ili izbalansirano, razvijena). Danas, ta je uloga “srednje spone” de facto nemoguća ne samo zbog slabosti ili malobrojnosti hrvatskog faktora, nego i zbog izrazito pogoršanih odnosa između Hrvata i Bošnjaka-Muslimana u Federaciji (iako SDA i HDZ ne prestaju biti koalicijski partneri, čak i nakon izbora Željka Komšića!).

Čini se da su u jednome smislu bih-Hrvati pali žrtvom različitih potreba koje je diktiralo nekoliko faktora: potreba da se bude jedan ravnopravan narod koji će sudjelovati, na ravnopravnim osnovama, u izgradnji daytonskih institucija (ili bilo kojih) BiH; ujedno potreba da RH i BiH (zbog rata u RH) imaju osiguranu granicu, i samim tim zajamčenu državnost po bilo kojoj cijeni (ovo je potreba RH izražena posebno tijekom rata 1991-1995); te također potreba da se ne bude žrtvom bilo nepravednog tretmana od strane drugoga naroda bilo žrtvom loših odnosa između više drugih naroda u bilo kojem entitetu, uključujući i BiH kao cjelinu.

Livanjsko pitanje

Dobar je primjer u tome smislu “Livanjsko pitanje” od kojeg su se bih-Hrvati odrekli na svoju štetu, ali na korist RH. Naime, tada je, u veljači 1992., RH trebala upravo podršku bih-Hrvata. Sjetimo se da je “Livanjsko pitanje” tražilo da se referendumom narodi izjasne o posebnome konceptu BiH, kao zajednice ravnopravnih naroda, što bi onemogućilo kasnije preglasavanje bilo Srba bilo Hrvata, a možda i diktiralo usvajanje samo nekih, ne svih mirovnih sporazuma o BiH. No, neovisno o tome, jasno je da je, u to vrijeme bezuvjetna, podrška BiH od strane Hrvata išla na ruku više RH, i Hrvatima u RH, negoli bih-Hrvatima. To isto važi za postdaytonsko razdoblje u kojem je RH, pod diktatom pridruživanja EU, i istupila iz sporazuma o specijalnim paralelnim odnosima s Federacijom BiH, te također navodno, i neslužbeno, bila prisiljena ne oduprijeti se odlučnije načinu na koji je Daytonski sporazum interpretiran i proveden u razdoblju od 2000. najmanje do 2011. (RH je postala punopravna članica EU 1. srpnja 2013.)

Dolazimo tako do ključnoga problema: ako je u BiH daytonski kompromis riješio neke probleme, i ako je konsenzus moguć samo oko tog kompromisa, zašto je bilo potrebno odnose, i sam kompromis, ponovno destabilizirati i devalvirati? Drugim riječima, nakon što je zamišljena jedna struktura koja je koliko-toliko zadovoljila interese svih unutarnjih strana u BiH, zašto je kasniji pokret išao ka “vraćanju odnosa unatrag”, ka njihovoj problematizaciji? I hoće li hrvatski odgovor na tu problematizaciju biti poput onoga u vrijeme nakon odbijanja “Livanjskog pitanja”: slijeganje ramenima i samoubilačko podčinjavanje sebe interesima snažnijih, ili „više bitnih“, aktera kako na međunarodnoj tako i na regionalnoj razini? Sudeći po svemu, čini se da hoće.

Spremiti se za izvjesne ishode pravljenja kaosa i disharmonije

To, zajedno sa snažnim migracijskim procesima u regiji, znači da bi se bih. Hrvati mogli uskoro naći u situaciji da moraju prihvatiti svoj manjinski status (osobno, mogu bez ikakvih problema zamisliti današnje lidere HDZ BiH kako danas prihvaćaju, pod diktatom stranih sila, neki sličan sporazum), s ustavnim pravima za manjinu, u Federaciji BiH, a u okviru nekih novih dogovora o “konačnome rješenju” problema BiH koja je, u posljednjih nekoliko godina, čak i svom najvećem savezniku (SAD) važna jedino kao pijun u igri globalne politike, odnosno, kao manji element unutar strategije za Novi Hladni rat.

Dakle, trebamo se svi spremiti za izvjesne ishode pravljenja kaosa i disharmonije posljednjih 20 godina u BiH; a posebno Hrvati trebaju se odrediti oko pitanja žele li ostati manjina u samostalnoj državi “Federacija BiH”, koja će biti samo prividno multietnička, i prepustiti drugima donošenje ključnih odluka u sudbonosnim vremenima. Odgovori na ostala pitanja uglavnom su u potpunosti jasni i neproblematični.

O autoru
Dr. Dražen Pehar: povremeno sveučilišni profesor, i autor, između ostalih knjiga, Peace as War: Bosnia and Herzegovina, post-Dayton (CEU Press, 2019) i Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini (HKD Napredak-Mostar 2011), te mnogobrojnih ogleda i kolumni na engleskom i hrvatskom jeziku. /HMS/