Published On: Sri, stu 28th, 2018

PEHAR: Sejdić-Finci slučaj je riješen, potrebno je samo pravilno čitati Dayton

Gostujući u emisiji Treća strana na BHT-u politolog i dr. međunarodnog prava Dražen Pehar izjavio je kako je Sejdić Finci slučaj bespotrebno ušao u žižu javnosti krivim tumačenjem Aneksa4 daytonskog mirovnog sporazuma.

Nikada se taj fingirajući Ustav nije čitao onako kako je trebao i nigdje u njemu se ne navodi da tri člana predsjedništva moraju biti Hrvat, Srbin i Bošnjak nego da moraju biti birani iz reda ta tri naroda kao predstavnici tri konstitutivna naroda koja su stvorila Bosnu i Hercegovinu.

Samim time očito je kako problem u izbornom zakonu a ne u Ustavu koji uopće ne sprečava da sutra Sejdić ili Finci, bez obzira što pripadaju drugim nekonstitutivnim etnijima u BIH sasvim normalno mogu biti kandidirani i birani na mjesto članova predsjedništva BIH.

Ovu tezu Pehar ponavlja već mjesecima no malo je pravnih stručnjaka koji su se osvrnuli na nju. Pehar je magistrirao na Malti a doktorirao upravo na temu Daytona u Velikoj Britaniji i smatra ga se jednim od najboljih poznavatelja daytonskog mirovnog sporazuma.

Izvornik Daytona na engeskom jeziku je navodno nestao, a sporni dio , koji je u BIH, po Peharu loše preveden a potom još lošije protumačen osnovni je problem svih kasnijih nedoumica kod izbora članova predsjedništva. Naime u dijelu koji govori da se tri člana predsjedništva biraju “iz reda” tri konstitutivna naroda, došlo je do lošeg tumačenja te odredbe i loše primjene te odredbe u izbornom zakonu.

Umjesto da izborni zakon ispoštuje načelo konstitutivnosti sva tri naroda tako da se iz reda jednog izabere jedan predstavnik, iz reda drugog drugi, a iz reda trećeg treći, izborni zakon ustav tumači na potpuno krivi način tako da se kandidati prvo izjašnjavaju kao pripadnici tri konstitutivna naroda a potom da ih biraju svi građani.

Dayton je po Peharu zacrtao nešto posve drugačije, da se bilo koji građanin BIH , iz bilo kojeg naroda ili neke druge etničke skupine ima pravo kandidirati za predstavnika bilo kojeg naroda, a kojeg potom red tog naroda treba izabrati jer je nedvosmisleno i podrazumijeva se da se i u slučaju BIH kao u svim modernim demokracijama radi o predstavničkoj demokraciji a ne o pripadničkoj poludemokraciji.

Drugim rječima Sejdić ili Finci ako smatraju da dobro kotiraju među Hrvatima , Srbima ili Bošnjacima imaju se po Daytonu pravo kandidirati na jednu od tih funkcija bez obzira što ne pripadaju niti jednom od ta tri naroda. Bitno je da ih potvrdi većinska volja onog reda naroda unutar kojeg su se kandidirali.  Problem je što izborni zakon nije donio izborni model koji osigurava pravičnost izbora i ne dopušta mogućnost da jedan konstitutivni narod ne može izabrati dva člana predsjedništva.

Peharova teza lakša je za shvatiti ako se napravi poredba s prostom nacionanom državom poput recimo Francuske, Hrvatske, Srbije ili Poljske. Radi se o državama koje su nacionalne države jednog naroda, i svih njenih građana koji nisu etnički pripadnici tog naroda. U tim zemjama ne postoje posebne odredbe za pripadnike drugih etničkih skupina budući da se oni imaju pravo kandidirati kao svaki drugi državljanin te zemlje.

U doslovnom smisu, u Francuskoj ne postoji slučaj Sejdić/ Finci budući da se francuski Židov ili Rom ima pravo kandidirati na mjesto predsjednika Poljske, Srbije ili Hrvatske a jedini uvjet da pobjedi je da ga Poljaci, Srbi ili Hrvati izaberu.

Ne može se naime dogoditi da taj Sejdić ili Finci u Hrvatkskoj, Poljskoj ili Srbiji pobjedi a da za njeg glasuju svi građani te zemje osim konstitutivnog naroda koji je oformio tu zemlju.

Ista stvar je sa Daytonom. Koji uređuje odnose u zemji koja nije jednonacionalna nego država koju tvore tri konstitutivna naroda. Jasno je prema Daytonskom Ustavu da tri člana predsjedništva reprezentiraju većinsku volju tri konstitutivna naroda u BIH i da je izborni model koji je na snazi jednostavno protuustavan.

Izmjenom  izbornog zakona i pravilnim  tumačenjem Ustava kao ustava predstavničke demokracije a ne pripadničke majorizacije rješava se i slučaj Sejdić/Finci , na način da Sejdić i Finci biraju unutar kojeg konstitutivnog naroda žele konkurirati kao predstavnici u predsjedništvu BIH i kao takvi se kandidiraju.

Na sličan način se rješava i pitanje teritorijalne diskriminacije. Nebitno je u kojem entietu živi Bošnjak/Srbin ili Hrvat koji se žele kandidirati nego unutar kojeg reda naroda se kandidiraju. Bošnjak iz Srebrenice bez obzira na mjesto prebivališta ima se pravo kandidirati i za bošnjačkog i za hrvatskog i za srpskog člana predsjedništva BIH. Bitno je gdje istakne kandidaturu a ne gdje živi i kojoj naciji pripada

Zapravo je fascinantno da princip predstavničke demokracije rješava sve probleme oko izbora članova predsjedništva a da se od njeg uporno bježi.

Željana Zovko, savjetnica premijera BIH, u istoj emisiji zaključila je kako je predjsedništvo BIH sve do izbora Žejka Komšića bilo stabilizicacijski faktor i institucija koja je BH društvu slala poruke sklada i mira, dok je danas osnovni kamen spoticanja i međunacionalnog trvenja te da je šteta koja je načinjena već prevelika.

Emisiju Treća strana možete pogledati na ovom linku:

http://www.bhrt.ba/index.php?id=243

tekst izvorno objavljen: 30. lis. 2013