Published On: Ned, kol. 25th, 2019

Pavelićeva žena Mara: Hrvatski narod je đubre, stoka!

Ispovijed Ante Moškova vrvi zapanjujućim detaljima. Ovaj ustaški pukovnik, nesvršeni psiholog, ostavio je portret Pavelića i njegove supruge Mare, koji po reljefnosti nadilazi Augustinčićevu bistu ustaškog poglavnika. Moškov istražiteljima Udbe pripovijeda kako je Pavelić u Italiji napisao “Strahote zabluda”, knjigu o boljševičkoj Rusiji, te roman “Liepa plavka”, o marsejskom atentatu na kralja Aleksandra.

U ‘Strahotama zabluda’ Pavelić se, u završnom poglavlju, priklanja fašizmu. Inače, u vrijeme emigracije – kaže Moškov – Pavelić nije imao pozitivan stav naspram nacizma ili fašizma kao modela uređenja hrvatskog političkog života, a talijanski utjecaj na sebe i svoju politiku nastojao je uvijek zamaskirati. Bio je silno lukav, vrlo prepreden, i to mu je polazilo za rukom. Moškov opisuje kako je govorima o neovisnosti uspijevao toliko oduševiti ustaše da su ga bacali u zrak i nosili na rukama. Razočaranje koje je nastalo retrospektivnom analizom Pavelićevih poteza zato je bilo duboko i gorko.

– Nakon atentata on se, priča Moškov, u dokolici torinskog zatvora ograničio na pisanje romantično-urotničkog romana pod naslovom ‘Lijepa Plavojka’, što mu je, izgleda, donijelo priličnu svotu američkih dolara i argentinskih pesosa od hrvatskih iseljenika, među koje se knjiga raspačala na tisuće primjeraka (čini mi se da je tiskana u Americi)…

U “Strahotama zabluda” (koje su u Italiji izašle pod naslovom “Errori e orrori”) Pavelić je vrlo upućeno i bez osobita pretjerivanja opisao boljševički sustav koji je nastao nakon Lenjinove revolucije. Ostalo je nepoznato kako je baratao s tako puno informacija i podataka, koji ipak nisu bili svima dostupni. Nije isključeno da je u tome imao veliku pomoć Mussolinijevih službi. Najveće razočaranje Moškov, dakako, doživljava nakon povlačenja u Austriju. Ono postaje sve dublje, pri čemu Moškov, između ostalog, navodi riječi koje su dvije žene iz Pavelićeve i Marine blizine čule iz usta “poglavnikovice”.

– One su (Dora Werner i Balenica) iz Marinih usta u prisustvu Pavelića čule najpogrdnije izraze na račun hrvatskog naroda, koje je nazivala ‘đubre’, ‘stoka…’, kaže Moškov pa nastavlja.

– U više se navrata Mara ovako izražavala. Kad joj je jednom Balenica malo oponirala, počela je uspoređivati Hrvate s Talijanima, ističući i hvaleći ove druga, kao najbolji, najplemenitiji i najkulturniji narod, govoreći za Hrvate sve obratno. Tom prilikom je pred Dorom Werner i Balenicom počela tvrditi da su se njen muž (tad ga više nije nazivala Poglavnik), a i ona sama ‘žrtvovali’ za hrvatski narod, ali da taj narod nije zaslužio nikad ničije žrtvovanje, da je to nazadni, podmukli, izdajnički narod koji ne zna što je sloboda, te da zato slobodu nije znao ni cijeniti ni braniti, da se Hrvati dobro osjećaju samo u ropstvu. Pavelić je bio kod ovih Marinih riječi prisutan, ali nije ni jednom riječi ni pokušao proturječiti svojoj ženi, koja je, da bi potkrijepila svoje navode kad je Balenica oponirala, iznosila da je ona uvijek tako mislila i govorila, što je Balenica s pravom zaključivala da je Mara to prije govorila s Pavelićem.

Adolf Hitler i Ante Pavelić | Author: BundesarchivBUNDESARCHIV

Prvi povod ovim razgovorima nastao je nakon posjeta jednog američkog oficira, navodno kapetana, koji je u par navrata dolazio i razgovarao s Marom, znajući da je tad pred njim najviše pričala o Italiji i Talijanima, tako da ju je ovaj upitao je li ona porijeklom Hrvatica ili Talijanka. Mara mu je na to odgovorila da je ona rođena u Hrvatskoj, ali da je najljepše svoje dane provela u Italiji, gdje su njena djeca uzrasla i odgojila, te da “razumije više talijansku dušu nego li hrvatsku”.I Dora Werner i Balenica vidjele su pravu sliku, pravu narav i Marinu i Pavelićevu. Vidjele su njihovo istovjetno mišljenje, a i jedna od kćeri (ne znam točno koja) bila je prisutna kod ovih razgovora; došle su do spoznaje o pravom karakteru Marinom i Pavelićevom i o motivima njihovog “poglavnikovanja”, kako se jedna od njih dvije izrazila. Teško je sa psihološke strane objasniti ovo Marino razotkrivanje svojih misli jer je ona bila vrlo izvježbana u sakrivanju i hinjenju, kao i Pavelić.

Možda je ovo nastalo zbog njene spoznaje da više neće moći u Hrvatskoj igrati ulogu za koju se ustrajno “žrtvovala” potaknuta kasnije spoznajom da se raskrinkala u svojoj gramzivosti, škrtosti i bijednom nedrugarskom i nesocijalnom postupku prema ljudima koji su je do kraja služili. Ovo bi mogao biti jedan od uzroka da više nije mogla obuzdati svoj pravi osjećaj koji je do tada pred drugima krila. Ovo bi, dakle, bila reakcija bezobzirne i pohlepne naravi žene, koja je uvidjela da su joj propale pozicije i kombinacije, veličine vlasti i časti za koje je, da bi ih ostvarila, zadržala sa svojim mužem, hinila i pretvarala se dugi niz godina.

Svjesna da su želje i planovi nepovratno uništeni i da je već jednim dijelom raskrinkana, zbacila je i svoju političku masku: osjetila je potrebu da pred nekim u lice reče ono što joj je na srcu ležalo i što ju je, kako izgleda, gušilo, da ispovjedi tim njenim izjavama je bio sažet, koncentriran njen životni cilj, njene misli i želje, a i njenog muža. To je bio neke vrste glasni krik psovke dobačen u padu, prezrenima. Kroz sve ove Marine izjave i postupak otkriva se odnos prema mužu. Čitav njihov zajednički život preko ovoga postaje razumljiviji, a posebno njihov odnos prema NDH i uopće Pavelićev politički rad.

(…) Moškov detaljno opisuje i peripetije vezane za zlato koje je vrh NDH ponio u Austriju.

– Nekako u isto vrijeme, da bude stvar potpuna, Pavelić je poslao Lisaka u jednu ekspediciju po neke zakopane zlatnike (navodno oko 2000 zlatnika) koje su, prilikom bijega iz engleske u američku zonu, u nekoj šumi zakopali Pavelić, Lisak, Kirin i Braco. Prema pričanju Lisaka, a kasnije Viktora Reberniščaka, koji je bio izdvojen, dok je Pavelić sa spomenutom trojicom neopaženo negdje postrance u šumi zakopao, nitko nije mogao od onih koji su bili skupa s Pavelićem (osim Kirina, Lisaka i Brace) znati mjesto. Dok su dvojica kopala, dvojica su držala stražu i nijedan se od ostavljene grupe nije odvajao. Lisak se vratio i izjavio da je na mjestu zlatnika našao jednu daščicu ili karton na kojem je pisalo: “Hvala na dukatima pozdravljaju partizani!” Dakle, i ta rezerva za koju su neki izvan obitelji Pavelića znali da postoji, nestala je.

Susret Adolfa Hitlera i Ante Pavelića | Author: US Holocaust Memorial Museum/ public domainUS HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM/ PUBLIC DOMAIN

Prvo je pala sumnja na one koji su bili na putu s Pavelićem, ali se isti nijesu micali od Pavelićeve obitelji čitavo vrijeme, a do tog mjesta trebalo je, prema kazivanju Lisaka i Reberniščaka, putovati najmanje dva dana i dvije noći i toliko nazad. Jedini među njima otišao je nešto prije iz obitelji satnik Garac i na njega su bacili prvu sumnju, iako su tvrdili da nitko, pa ni Garac, nije mogao vidjeti jer se nije odmicao od ostalih. Međutim, Garac je i pored toga uspio dokazati svoj alibi.Kod ovoga je čudno: prvo, nestanak se poklapa manje-više s razdobljem kad je Mara izjavila da joj je pokraden novac i dragocjenosti i nakon krađe kod obitelji Lisak je nekoliko dana nakon toga ustanovio i nestanak ovog zlata, drugo: prema Lisakovom pričanju, mjesto na koje su zakopali ove zlatnike bilo je dosta udaljeno od šumskog putića u posve zabačenom kraju i pokrito zemljom, mahovinom i lišćem, tako da nije bilo nikakvog traga kopanju. Odnijeti je mogao samo onaj koji je točno znao položaj i mjesto, tj. koji je gledao kad se zakapalo, treće: čudno je zašto Lisak o ovome otvoreno govori, upravo je publicirao tu vijest među ljudima u logoru Radstadt i Salzburg…

Već sam govorio o nastavku odnosa Pavelića s Italijom, a sad bih htio iznijeti primjer koji paralelno obuhvaća i Pavelićevo nastojanje da se i kod Nijemaca, odnosno kod Hitlera, dobro plasira i postane im nenadoknadiv kao što je bio i Talijanima ‘insostituibile’, istodobno s njegovom metodom i radom uklanjanja njemu nepoželjnih, priča Moškov pa nastavlja:

– Kao što je vani u prvoj emigraciji prvenstveno nastojao sve svoje eventualne konkurente ili oponente, kao i one za koje je smatrao da su mogli takvima postati ili mu na najzgodniji način uklanjati ili onemogućavati, tako je i ovdje započeo istu svoju igru oprezno i lagano na način kao da on na svakog misli i kao da svakom suradniku vjeruje. Maček se osobno povukao, te bar Nijemcima i Talijanima nije mogao više trenutačno značiti, ali ga je Pavelić držao ipak na dohvatu ruke. Pred Talijanima Pavelića i inače nije mogao nitko nadlicitirati. Pred Nijemcima je stvar stajala drukčije.

Najbolju vezu s Nijemcima imao je Slavko Kvaternik i do njegovog su mišljenja Nijemci svakako mnogo držali, a u početku vjerojatno i više nego do Pavelićevog, što se u Zagrebu i pričalo. Neki su smatrali kako je Pavelić držao Budaka za mogućega konkurenta kod Nijemaca, ali je to isključeno, među njima su bili drugi računi.

Pavelić je svakako vodio računa o činjenici da se Slavko Kvaternik i Budak nisu trpjeli još iz vremena prije NDH, a ista je netrpeljivost postojala i između Dide Kvaternika i Budaka. Taj njihov međusobni odnos, koji je na trenutke poprimao izgled neprijateljstva, bio je samo refleks odnosa Pavelića, odnosno Mare Pavelić, prema Budaku, kojeg Budak, izgleda, u početku i nije bio svjestan, tj. njihovog odnosa prema njemu. Pavelić je u vezi sa svim ovim prigrlio Kvaternika, obasuvši ga svim mogućim častima i naslovima, imenujući ga nekom vrstom svoga zamjenika i povjerivši mu brigu o vojsci.

To je u početku izgledalo svima posve normalno s obzirom na Kvaternikovo držanje u vrijeme prije rata i u prvim danima rata, iako su mnogi držali da bi formalni Pavelićev zamjenik trebao biti Budak, kojeg se još od prije za takvog smatralo. Međutim, to je samo bio prvi čin, potreban Paveliću da se približi Nijemcima preko njihova poznanika i pouzdanika Kvaternika, kojemu su najviše vjerovali.

Pavelić je Kvaterniku prepustio potpunu brigu o organizaciji vojske, ali mu je odmah u obitelji, preko sina Eugena, spretno postavljao prvu zamku, odalečujući oca od sina. On je imenovao Kvaternika za ustaškoga krilnika i povjerio mu organizaciju i brigu nad ustaškim formacijama, ali mu je tu istovremeno neopaženo postavio svoju kočnicu, i to preko zapovjednika u ustaškoj vojsci, najprije generala Tomislava Sertića skupa s Didom Kvaternikom (ovome je dao neku vrstu kontrole nad opskrbom oružja u Ustaškoj vojnici). Pavelić je upućivao Sertića na Slavka Kvaternika da od istoga traži sve što mu je potrebno, a sam se slagao s Kvaternikom da Sertiću ne dade sve što mu je potrebno, služeći se s tim da je Sertić “zanovijetalo” (svjedok Dido Kvaternik).

Pavelić je radio, dakle, na tome da svakako odijeli ustaše od Kvaternika i da ne odustaje od traženja njegove intervencije (Pavelićeve), s kojom ovaj nije htio namjerno nastupiti. Postavio je manje skrupuloznog i tada popularnog Jucu Rukavinu za zapovjednika Ustaške vojnice, znajući da će ovaj već dobro upućenu stvar dalje razvijati i da će njen tijek ići smjerom kojeg želi sam Pavelić, trudeći se jedino da ne bi raščistio pitanje dok se ne zaoštri do njemu potrebne mjere, a i tad neprincipijelno i konačno opet smjenom osobe.

Sve je to bilo upereno na dezavuiranje Kvaternika pred ustašama. Iako je bila od prvog trenutka vidna nesposobnost i kaotičnost Kvaternikova u organiziranju vojske, i tako očita posljedica ovoga, da su se domobranski oficiri, a i drugi funkcionari, počeli pitati i čuditi, te stanje stvari prikazivati Paveliću – ipak on nije ni prstom maknuo da to popravi. Na primjer, govorim čisto sa stanovišta hrvatskog i NDH interesa, kako sam ih i smatrao za korisne. Ja sam svjedok da je u prvim mjesecima NDH u Zagreb stiglo oko 20-30 tisuća dobrovoljaca za vojsku, koje je sve Kvaternik odredio da se imaju vratiti, obrazlažući da je NDH “uređena država koja ne treba dobrovoljaca, jer će se u njoj služiti vojska prema donesenim zakonima o mobilizaciji godišta”.

Isti slučaj dobrovoljaca bio je i u nekim provincijskim mjestima, kako su mi kasnije pričali neki domobranski oficiri. Kvaternik je to obrazlaganje javno iznosio, a istovremeno je izdao proglas o mobilizaciji dva ili tri godišta. Sad je nastao nerijetki slučaj da je priličan broj ljudi, koji bi najradije sjedili kod svojih kuća i koji se nisu javili na taj mobilizacijski poziv, bili dovođeni po oružnicima propisno vezani kao vojni bjegunci, te nakon što bi odsjedili 8-15 dana u kakvom zatvoru, uz nekoliko Štancerovih (generalni inspektor vojske) patriotskih fraza, dobili bi puške u ruku (to mi je uz drugo i sam Štancer pričao).

Jedan dobar dio dobrovoljaca koji su se javili za vojsku dolazili su stupiti u Ustašku vojnicu, ali prema planu, odnosno prema Kvaternikovoj odredbi, potvrđenoj od Pavelića, Ustaška vojnica je trebala formirati samo jednu pukovniju, te istoj nije bilo stavljeno na raspolaganje ni oružje ni odjeća više od potrebnog za ovu. Radi toga je i izbilo neprijateljstvo između Sertića i Kvaternika, kao i radi oficira koje je tražio Sertić – Pavelić je bio uz Sertića i uz Kvaternika i tako je počelo neosjetno Pavelićevo podvaljivanje.

Dalmatinski guvernorat | Author: WikipediaWIKIPEDIA

Kako sam rekao, bilo je nekoliko pojedinaca koji su odmah u početku na ovu stvar Pavelića upućivali i prikazali mu pogrešivost Kvaternikova stava, među njima i sam Dido Kvaternik; sjećam se da mi je general Gregurić govorio kako je s još nekim od domobranskih oficira o istoj stvari otvoreno govorio Kvaterniku, a zatim je iznio i Paveliću. Pavelić na sve to nije ni najmanje reagirao, a navodno je odvjetniku Budaku rekao, kad mu je i on isto to iznosio, da je to “dobro” (Budakova kćer Neda).Ta bi se izjava potpuno poklapala i gotovo je istovjetna s riječima koje je meni rekao Pavelić kad sam ga molio da kaže Slavku Kvaterniku da prepusti jednu vojarnu za PTS jer me Kvaternik odbio izgovarajući se da nema. Pavelić me saslušao i na to rekao kao čudeći se: “Tako… i to je dobro”. Ja sam mu pokušao izložiti teškoće držeći da on pod “i to” misli na onakav nemogući smještaj jedinica PTS-a (novaci) po školama i razbacani, bez nastupnog prostora i za postrojiti se i bez mogućnosti kuhanja. Ali, “to je dobro” odnosilo se na Kvaternika, jer je isto govoreći direktno o Kvaterniku rekao ing. Balenu, ondašnjem poglavnom županu, kad je ovaj na temelju podataka o velikim gubicima ljudstva u domobranstvu, jednim dobrim dijelom zarobljenih od partizana, a drugim dijelom poginulih:

“Znam, ali neka, dobro je i to”. Opet je iste te riječi čula i Dora Werner ili Balenova supruga od Mare Pavelić, kad su govorile o uništenim ili zarobljenim domobranskim jedinicama. Koliko se sjećam iz pričanja, Marina opaska je bila: “I to ima svoju dobru stranu” (Ivan i Dora Werner, ili Balenica).

Pavelić je, dakle, puštao Kvaternika, bez obzira na gubitke u ljudstvu, da se na taj način kompromitira i unutra i prema Nijemcima do te mjere da ga onda može bez ikakve dvojbe i zamjerke “u interesu opće stvari ukloniti” (tj. Njemačke). Istovremeno mu je za tu svrhu dobro poslužio i Mile Budak radi svog neprijateljskog stava prema Kvaterniku. Krešo Puk je tvrdio da je Budak uglavnom tako i radio u potpunom uvjerenju da je Pavelić mogao osobno ne samo utjecati na Kvaternikovu odluku nego mu i zapovijedati, u čemu bi ga ovaj bio sigurno poslušao. Osnivanje Glavnog stana Pavelić je postavio na taj način da je u Kvaternik o svemu odlučivao i stvarno Glavni stan vodio. Samo ga je time stavio još više u nezgodan položaj i onako konfuznog i nerealnog izbezumio novom dužnošću.

Nije kod ovoga na odmet spomenuti ni to što je Pavelić, znajući da je Kvaternik navikao već od jutra češće se služiti rakijom, istome (što je meni poznato dok je Kvaternik bio u zgradi Maršalata) dao poslati dobre šljivovice. Kvaternik je rado pio i svakome posjetitelju, pa i službenom, nudio sam ili je to u predsoblju činio njegov pomoćnik, pukovnik Filipe. Tako sam ja bio čašćen uz druge i od Kvaternika i od Filipeka s “dobrom šljivovicom, koju je Poglavnik poslao vojskovođi”. (Filipek)

Kod svega toga je razumljivo da je Pavelić Kvaternika gotovo svakodnevno pozivao na objed ili večeru, ili je ovaj k njemu dolazio poslije večere. Tako je pomalo sazrijevala situacija kojoj je Pavelić dozvolio razvoj. Radio je po svom planu postignuvši da se i u zemlji, ne samo kod ustaša nego i kod Nijemaca, Kvaternik kompromitira.

Nijemci su na temelju velikih svakodnevnih gubitaka u domobranstvu nužno došli do toga da te neuspjehe pripišu Kvaterniku i zatražili su preuzimanje zapovjedništva nad svim hrvatskim jedinicama, i to izravno (do tada su imali samo indirektno). Koliko je meni poznato, Pavelić se nije ni pokušao tome usprotiviti nego je, štoviše, to i očekivao. Nije mi poznat stav Slavka Kvaternika o tom pitanju, ali prema svemu, kao i kasnijim izjavama Dide Kvaternika (Ivica Šarić), Slavko Kvaternik je to morao progutati.