Frank Zappa je bio sve samo ne ordinaran, glup i čovjek sistema. No, redovno je pozivao da ljudi izlaze na izbore, čak je to davao otiskati na svakom omotu svojih albuma. Zappa je zborio – lijenost je najveći grijeh, nemate opravdanja za ignoriranje vlastitog izbora!
____________piše: Boris Čerkuč I Bljesak.info
Kužim godinama da ljudi kod nas nisu skužili demokraciju i da mnogi čine sve ne bi li nekako izmigoljili od odgovornosti za istu. Demokracija kao da je neželjen gost, makar smo je zazivali u ono doba kad nam je, očito, ista bila druga imenica za slobodu. „Nemoj mene, care, majke ti“, „To je pitanje za ove gore“, „Sve su to lopovi“ i slične frazetine kontaminiraju ovaj prostor već desetljećima i s njima se pretvaramo u memljivu masu koja samo prdi i smrdi. Pritom je dovoljno kriviti vlast da bi se osjećao istuširan i oslobođen osjećaja bilo kakve krivnje. Kuku i jao.
Da, ovi izbori zbilja su sudbonosni, kao i svaki prije njih
Učenje demokracije ne ide nam od ruke, kao niti učenje bilo čega, uostalom – mi smo, još jedna frazetina, samo za čvrst stisak i stenjanje pod čizmom, reći će oni neskloni preuzimanju odgovornosti za slobodu vlastite volje, pa čak ponekad i ja padnem u sevdah pa kažem da nismo bolje ni zaslužili.
No, svake četiri godine imamo šansu, pa tako i ovaj put, a ja se sve nadam da ćemo ipak shvatiti da su izbori naše pravo da preuzmemo odgovornost izabrati prave koji će onda prema nama imati odgovornost u naredne četiri godine.
Preteško? Uf! Čuj odgovornost?
Hoćemo li onda na lakši način?
‘Ko će vam ovaj put biti kriv? Bit će nedjelja i bit će izbori. Na birališta će još od ranih jutarnjih sati dolaziti uparađeni, k’o za praznik, uglavnom pripadnici starije populacije. Baš kao i svaki put, primijetit ćete zlobno, zar ne, da kao da su čekali tih svojih pet minuta?
Potpuno je nebitno hoće li stariji izlaziti samo zato da se malo proluftaju, da se načas još jednom socijaliziraju ugrađujući se rijetkom prilikom u masu ljudi dajući si opet barem malo na važnosti. Potpuno je nebitno hoće li izaći na izbore samo da bi unijeli u svoju treću dob malo živosti i spektakla.
Sasvim je nebitno izlaze li samo zato da razbiju tugu samotne nedjelje ili zato jer oni znaju što je najbolje za njihove potomke. Možda će i oni ovaj put na izbore iz inata, možda su i do sada izlazili baš zato, ali činjenica je da stariji shvaćaju izbore kao proces koji ih ne smije mimoići. I tako će biti i ovaj put. Imate li s tim neki problem? Pa, imate i priliku.
S druge strane jastuka
Mlađi će im, opet, po tko zna koji put, onda zamjeriti što im se u budućnost petljaju oni za koje nije sigurno hoće li u toj budućnosti i živjeti – a nakon toga samo okrenuti glavu na drugu stranu jastuka i nastaviti sa snom. O Njemačkoj, o Dembeliji, o Nedođiji…
Burna je noć pred izbore, obično te zanese sve do četiri ujutro – i dok su birališta otvorena, mlađi će čovjek spavati čvrsto zatvorenih očiju. Oko podne će ga možda netko i probuditi, reći mu – ustaj sine, zlato mamino, ili nešto slično, ali padne li tlak nakon ručka ili kasni mamurluk objema rukama stisne u zagrljaj, izborni će proces ostati i ovaj put bez mladog čovjeka. Još ako kazaljke dospiju taman do popodnevnog derbija Liverpoola i Manchester Cityja, ni očinska lamentiranja o važnosti izlaska na izbore više neće imati kome doprijeti do ušiju.
Iz keca u dvicu i ostale napetosti
I onda, kad sve prođe, kad večernja napetost oko rezultata izbora privuče čak i pažnju mladog čovjeka, jer, brate, sve je „u pet deka“ sa Eurosongom, Farmom ili Zvezdama Granda, pred njim će se ukazati čak četiri godine u kojima će biti ljut na sve, žaliti se na sistem, one „na vlasti“ i pozivati „država d’uradi nešto“ po pitanju njegovih kompetencija, jer, jebem im m****, on godinama gnjili i hrđa neprimijećen od bilo koga u ovoj zemlji.
Ah, a kako ga primijetiti kada ni na izbore ne izlazi? Ne voli ga sistem? Ne prepoznaje ga po kućama?
„Svi su oni isti“, „Džaba ću dati glas, ionako se sve već zna“, „Zar moj glas može nešto promijeniti“, stari su folovi za izbjegavanje odgovornosti za ono malo obaveze koju čovjek ima učiniti u demokratskom procesu.
Odmahivanje rukom i facijalna ekspresija gađenja kojom se pokazuje da je vlast ionako već odabrana od Svemiraca, Masona, Bildeberg grupe odaju i vlagu u moždanim vijugama koja uzrokuje akutnu lijenost. Ionako je ovdje vazda bilo najvažnije pronaći krivca, koji nipošto ne smiješ biti baš ti, i sve je super. Opravdano.
Uf, ta prokleta mogućnost izbora!
Još kad se neizlazak na izbore uvije u objašnjenje koje vuče na čin revolucionarnog djelovanja, ono kad ti Che iz tvog haustora kaže rezolutno kako on iz principa ne izlazi na izbore, jer… (slijedi objašnjenje na pola puta između Krešimira Mišaka i Vidovitog Milana).
I onda se neizlaskom na izbore odluči za četiri godine revolucionarnog gunđanja sebi u bradu na vlast, cijene kave i goriva, školarine i cestarine, javašluk i samovolju pojedinaca. Pred trojicom istomišljenika koji također ne vjeruju u izborni proces, ali vjeruju da je nekad bilo bolje, ono kad se nije ni moralo ići na izbore jer ih nije ni bilo, prstom će upirati u nebo i kleti vlast, kao da je s neba pala.
A onda kad se uvjeri da je odradio svoj dio tuširanja od odgovornosti past će u nirvanu – Ma ja, bolan, kakvi izbori, nije to za nas, za nas je čizma, čvrsta ruka, netko koji je savladao poneku lekciju iz sociologije sjetit će se i prosvjećenog apsolutizma, zazivati ga i ovdje, a onda s gnušanjem primijetiti kako se podmladak neke stranke uvlači pljeskanjem svome predsjedniku. Eto, vidiš, dokle nas je demokracija dovela, reći će opet se s uzdahom sjetivši da postoji taj prosvjećeni apsolutizam kao lijek za sve naše reume.
Feuchtigkeit des augenblicks
I da, svi će zajedno s prijezirom naredne četiri godine roncati na stariju populaciju, jer im je opet, eto, skrojila sudbinu. I na vlast koju je, kad ih slušaš jasno ti bude, birao vazda netko drugi. I koja, eto, kao takva nije njihova. Jer nisu je birali oni. Jer nisu ni izašli na izbore. Zbog stava da su izbori napravljeni samo za papke, a ne za njih fine „koji i ne znaju koga bi tu uopće odabrali, jer im nije ni’ko baš po volji“.
I vazdan će onda, pogubljeni u bespućima neshvaćanja što je to pravo, a što odgovornost, sanjati o Njemačkoj, jer ne samo da se tamo cijeni čovjek, nego te u Njemačkoj nitko i ne poziva da izađeš na izbore! Odeš i uživaš! Mi nemamo ništa s tim tamo. To Švabo odabere, tvoje je samo da radiš i šutiš. Ljudski i po mjeri čovjeka! A ne k’o ovdje…