Stroj za proizvodnju kobasica vrijedan 140 tisuća eura prvi je dio imovine Mesne industrije Lijanovići koji će po sudskom nalogu biti prodan na dražbi kako bi se namirio dio duga odnosno neotplaćenih kredita te kompanije prema Hypo Alpe-Adria-Bank. Pljenidba imovine u ukupnom iznosu većem od pet milijuna eura pokrenuta je u sklopu procesa kojim posrnula austrijska banka tereti Lijanoviće da su podizanjem kredita bez pokrića banku oštetili, a sebi pribavili imovinsku korist u vrijednosti od oko 32 milijuna eura. Dok neki analitičari tvrde kako bi to mogao biti početak kraja poslovnog i političkog carstva obitelji Ivanković-Lijanović, drugi procjenjuju kako je riječ o još samo jednoj epizodi iz koje će se hercegovački mesari izvući uz tek poneku ogrebotinu.
U središtu afere je najmlađi od četvorice braće Jerko Ivanković Lijanović. Osim što je suvlasnik u obiteljskom poslovnom sustavu, on je već dvije i pol godine dopremijer i ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Federacije BiH. Hypo banka ga optužuje da je zajedno s bratom Slavom i Petrom Jurčićem, bivšim direktorom Hypo banke u Mostaru, činio organiziranu skupinu koja je stvorena radi pribavljanja imovinske koristi na štetu banke. Bit prevare je da su oni kapital obiteljskih tvrtki koje su zastupali, a među kojima su bili Lijanovići d.o.o., Autokuća Lijanovići, Mi Farmer, Mi-Mo i Velmos iz Mostara, te Duvanjsko polje iz Tomislavgrada, zalagali kao kolateral pri zaključivanju ugovora o kreditu. To je, prema prijavi, Jurčiću, koji se nalazio na čelu banke, omogućilo prividno legalno zaključivanje navedenih ugovora o kreditima koji nikada nisu otplaćeni. Jurčić će kasnije, upravo na Lijanovićev prijedlog, biti imenovan za predsjednika Nadzornog odbora Razvojne banke Federacije BiH. Jerko Lijanović, čijim su tvrtkama blokirana čak 22 računa, tvrdi da su svi ti poslovni problemi, uključujući i neotplaćene kredite Hypo banci, rezultat loše vlasti u BiH, iste one u kojoj participiraju on i njegova Narodna stranka Radom za boljitak. Takva montypythonovska objašnjenja i postupci svojevrsni su zaštitni znak Lijanovića svih ovih godina.
Baš kad pomislite da su se u svojim akrobacijama neoprezno razotkrili i doveli pred zid, oni nađu neku rupu kroz koju se provuku i nastave poslovni i politički život. Analitičari kažu da Lijanovići stalno hodaju po rubu dopuštenog u politici i biznisu. Gotovo da je nemoguće nabrojiti sve epizode iz burnog političkog i poslovnog života braće Lijanović. Od suđenja i oslobađajuće presude za carinsku prijevaru pri uvozu mesa do afere s postavljanjem eksploziva pod vozilo dužnosnika HDZ-a u Zenici, za koje su osuđeni aktivisti njihove stranke. Lijanovići su obiteljski biznis pokrenuli 1983. Njihov otac Stipe otvorio je u Širokom Brijegu prvu mesnicu. Godinu dana poslije bili su vlasnici još jedne mesnice u Mostaru, a pravu poslovnu ekspanziju doživjet će tek početkom devedesetih, kada uz političku potporu HDZ-a postaju dobavljači mesa za HVO. Ogromne količine mesa kojim su Lijanovići opskrbljivali hrvatsku vojsku u BiH prodavane su navodno po znatno većim cijenama, što je poduzetnoj braći donosilo milijunsku zaradu i omogućilo otvaranje vlastite tvornice. Jerko Lijanović, pak, odbacuje takve tvrdnje i ističe da poslovni uspon obitelj treba zahvaliti uvjetima poslovanja u vrijeme reformi Ante Markovića, još za vrijeme Jugoslavije. Podsjeća i da su do rata Lijanovići bili ekskluzivni opskrbljivači zagrebačkih restorana janjećim mesom, a da su kamioni s mesom iz Širokog Brijega svakodnevno odlazili i u druge gradove bivše države.– To je bilo najbolje vrijeme za poslovanje, a rat je napravio veliku štetu Lijanovićima – tvrdi Jerko.
Kako god, sve je krenulo od Starog Lijana, kako je nadimak oca Stipe Ivankovića, po kojem je cijela obitelj dobila drugo prezime Lijanović. No, ubrzo su sinovi preuzeli posao. Najmlađi Jerko zapravo je ključna i najutjecajnija osoba u cijelom “projektu“. On je jedini ostao živjeti u obiteljskoj kući s ocem i majkom u mjestu Trn, na ulazu u Široki Brijeg. Jerko slovi za velikog pragmatika, što je pokazao i nakon ulaska u politiku 2000. godine, kada Lijanovići osnivaju Narodnu stranku Radom za boljitak. O njegovoj pragmatičnosti dovoljno govori svojedobno plasirana ideja o gradnji zajedničke bogomolje u kojoj bi se za vrijeme vjerskih obreda izmjenjivali katolici, pravoslavci i muslimani.
Zlouporabe institucija
Propagirajući ekonomski napredak i istodobno relativizirajući ozbiljne političke pa i međunacionalne probleme u BiH, Lijanovići su “Boljitak“ razgranali po cijeloj državi. Na svim izborima “Boljitak“ je uspijevao prijeći izborni prag i biti jezičac na vagi u formiranju županijske ili federalne vlasti. Ulazak u politiku za njih je bio dobar način da, blago rečeno, daju novi poticaj svom biznisu u BiH. Posebno se to odnosi na vrijeme nakon izbora 2010. kada su Lijanovići ušli u federalnu vlast zajedno sa SDA, SDP-om i HSP-om. Jerko je postao dopremijer i ministar poljoprivrede FBiH. To mu je omogućilo da potpuno ovlada sektorom poljoprivrede, uključujući i milijune eura namijenjene poticajima za poljoprivrednu proizvodnju.Usprkos tomu, on kaže da su upravo ulaskom u politiku Lijanovići došli na udar i da su njihovi poslovni problemi dijelom rezultat toga što su njihovi politički protivnici zlorabili institucije.– Uz ekonomsku krizu i loše poslovne poteze banaka s naglim povlačenjem s tržišta, suočeni smo i s nanošenjem izravne štete zloporabom institucija, što su činili naši politički konkurenti. Iako je prošlo pet godina od oslobađajuće presude za navodne carinske prijevare, računi nam još nisu deblokirani. Ni jednoj stranci u BiH nije mrsko kada se Lijanovićima nanese šteta u bilo kojem pogledu – kaže Jerko Lijanović.
Sagradio farmu koza
No, bilo je i koristi od vlasti pa je tako Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) utvrdio da je od 10,5 milijuna eura podijeljenih za poticaje poljoprivrednim gospodarstvima u Federaciji BiH samo u jednoj godini, najmanje petina dodijeljena za stare objekte ili nepostojeći posao “Boljitkovih” aktivista. Događalo se čak da poticaje dobiju članovi stranke koji žive u neboderima i imaju zasađeno tek cvijeće na balkonu. Pokrenuta je i parlamentarna istraga o raspodjeli sredstava, ali je zbog krize vlasti i svađe koalicijskih partnera sve palo u drugi plan. Nije to jedina korist koju je iz svađe svojih koalicijskih partnera izvukao Jerko Lijanović. Trgujući malo s jednim (SDP) malo s drugim partnerom (SDA) uspio je ojačati svoju poziciju, ali i utjecaj u atraktivnim javnim poduzećima u kojima država ima vlasnički udjel. Hrvatske pošte Mostar, Aluminij, Fabrika duhana Sarajevo, samo su neka poduzeća u kojima Lijanovićevi ljudi imaju sve veći utjecaj. Iako Jerko tvrdi da to baš i nije tako.Od ostale braće Ivanković-Lijanović, još je samo Mladen politički angažiran, i to kao predsjednik stranke i zastupnik u državnom parlamentu. Iako mu je formalno politički šef, upućeni kažu da Mladen zapravo prati Jerkove političke upute.
Brat Jozo, koji slovi za najveselijega od četvero braće, ali i obiteljskog buntovnika, navodno se zbog stranačke politike u koju su cijelu obitelj zapetljali Jerko i Mladen, privremeno odselio u Makarsku. Po Hercegovini se priča kako je kap koja mu je prelila čašu bila kad je Jerko navodno dao otkaz njegovu sinu u tvrtki Lijanovići. Najstariji brat Slavo nije posebno angažiran u stranci, ali je dugo podržavao Jerka. Prije desetak godina preuzeo je atraktivan restoran Borak na izvoru rijeke Lištice. Nekako u isto vrijeme sagradio je i farmu koza na brdu Muša između Širokog Brijega i Posušja na kojoj se proizvodi kvalitetan i vrlo tražen kozji sir iz mijeha. Osim toga, Lijanovići su se bavili ili se još bave i zastupništvom Mercedesa i drugih skupocjenih automobila, ali i jahta, prodajom nafte, trgovinom tekstilom, ugostiteljstvom, hotelijerstvom, proizvodnjom vina, špedicijom, kao i trgovanjem dionicama i prodajom softvera i računalne opreme. Iako danas bolje stoje politički nego ekonomski, bogatstvo Lijanovića ne treba podcijeniti. Jerko kaže da je u uvjetima u BiH teško procijeniti koliko je “teška” njegova obitelj.– U BiH danas sve ima malu vrijednost, jer je takav ambijent da u BiH nitko ne želi ulagati. Kada bi naša imovina bila negdje u zemljama EU onda bi njena vrijednost dosezala i do 50 milijuna eura, ali u BiH je to teško procijeniti – kaže Lijanović.
VLM
wpDiscuz