Šestorica lidera mjesecima su, sastajući se na različitim mjestima, pokušavali pronaći riješenje za (pre)uređenje države. Na jednoj strani su bile separatističke, na drugoj centralističke snage. Treći su mislili da je riješenje u tzv srednjem putu , kojim bi se spriječili međunacionalni sukobi i raspad države. Europska zajednica nudila je izdašnu financijsku pomoć i za podršku ekonomskim reformama i prijam „prekoreda“ kako bi se spriječio raspad države. Pregovori političkih lidera praćeni su „događanjima naroda“, koji su različito tumačeni. Jedni su to predstavljali kako demokratsku volju naroda koji želi očuvanje „jedinstvene države“ i „antibirokratsku revoluciju“, drugi kao „korištenje ulice za ostvarenje hegemonističkih ciljeva“. Zemljom je vladala teška ekonomska kriza. Nestašice ulja, brašna, kave, sve veća nezaposlenost. Za to vrijeme političari su prebacivali krivnju jedni na druge.Financijska pomoć EZ i obećanje „prekorednog prijama“ nisu pomogli. Jugoslavija se raspala u krvi.
Piše: Milan Šutalo l poskok.info
Dvadeset godina poslije sedmorica lidera jedne od federalnih jedinica raspadnute države, koju nazivaju „Jugoslavija u malom“, okupljajući se mjescima na različitim mjestima, pokušavaju naći riješenje.Na jednoj strani su separatističke, na drugoj centralističke snage. Traži se srednji put. Jedna od članica EU predlaže da BiH prime“ prekoreda“ da dobije status kandidata i europsku perspektivu, a da se već 4 godine neriješivo pitanje“ Sejdić i Finci“ koje zadire u „(pre)uređenje“ države ostavi po strani.
Između dvije runde pregovora, pod krinkom pobune gladnih skupine od 20 do 30 huligana s crnim kapuljačama i ruksacima s kamenicama i molotovljevim koktelima pale zgrade državnih institucja. Za 5- 6 sati uspijeli su zapaliti zgrade županijskih vlada i skupština u pet županija, zgradu šefa države ( Predsjedništvo BiH), općine Tuzla, Gradskog vijeća i Gradske uprave Mostara i dviju vodećih stranaka u jednoj federalnoj jedinici, „male Jugoslavije“ . Jedni su to, uključujući i državnog ministra sigurnosti, nazivali „bijesom naroda protiv odnarođene i korumpirane vlasti“ , svojevrsnom antibirokratskom revolucijom, drugi „huliganizmom i državnim udarom“.
Je li to bio bijes naroda, državni udar ili,možda, generalna proba nečega?
Desetak dana nakon početka pobune stižu poruke o tome kako se „bliži kijamet“ i kako će ubrzo „sablje rezati“. Poruke koje lede krv u žilama. Poruke kakve smo mogli čuti i pred početak prošlog rata. Neki od lidera upozoravaju na potrebu samoorganiziranja naroda, jer je očito da država nije položila ispit 7. veljače.
Zato vrijeme mnogi „intelektualci“ s gnušanjem odbacuju sve primisli kako se ovdje radi o bilo čemu drugom do nekoj vrsti plišane revolucije, socijalnom buntu, pobuni gladnih stomaka, bijesu građana, … .
Kako god nazvali ono što se dogodilo 7. veljače, sve je više sekvenci zbog koji nam se čini da smo ovaj film već jednom gledali i proživljavali. Zato se pametan čovjek ima razloga bojati. Vidio je kako se država raspala u jednom danu. Kako država nije u stanju zaštiti ni samu sebe, a kamoli će zaštiti svoje građane, ako se, nedajbože 7. veljače ponovi.
Možebitni planeri novog ratnog sukoba mogli su, pak, s druge strane, zadovoljno zaključiti: Daytonsku strukturu „male Jugoslavije“ nije bilo moguće promijeniti na institucionalan način u proteklih 19 godina, kao ni strukturu bivše države, a moguće je srušiti kao kulu od karata na izvaninstitucionalan način, angažmanom tek 100 do 200 piromana, njihovom infiltracijom među gladne i očajne građane. Njih je moguće brzo regrutirati, i njima lako zapovijedati za sitne pare. Zašto političke ciljeve ne bi ostvarili drugim, lakšim putem ?
wpDiscuz