Povodom obilježavanja spomendana održavanja ZAVNOBiH-a 25.studenoga vodeći intelektualni i politički bošnjački predstavnici na različitim manifestacijama istakli su važnost tada donijete Deklaracije, ali sa zbunjujućim tumačenjem povijesnog i sadašnjeg identiteta državljana Bosne i Hercegovine.
Piše: dr. Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Deklaracijom s prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine 1943. kao i drugog zasjedanja 1944., jamči se ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj domovini. Obilježavajući ove godine spomendan na skupovima, Adil Kulenović, predsjednik „Kruga 99“ pozdravio je nazočne: “Dragi Bošnjani, kako smo se međusobno oslovljavali do prije 150 godina, bez obzira bili katolici, pravoslavni ili muslimani. Dragi građani, bili Bošnjaci, Srbi ili Hrvati – sretan vam Dan državnosti”. (www.klix.ba)
Dopredsjedavajući Zastupničkog doma Parlamenta BiH Denis Zvizdić pozivajući se na „hiljadugodišnju historiju BiH“ istaknuo je: „Država je Bosna i Hercegovina, a narod su Bosanci i Hercegovci, dakle građani kao nositelji političkog subjektiviteta. – Oni pripadaju Bošnjacima, bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima i ostalima.“ (vijesti.ba)
Na temelju ovih primjera, postavlja se pitanje povijesnog i sadašnjeg naziva i identiteta naroda u Bosni i Hercegovini.
Bošnjani i Bošnjaci
Srednjovjekovne države nisu imale suverenitet u današnjem smislu, već su bile skup teritorija stjecanih ratovima ili ženidbenim ugovorima, okupljenih dinastičkim poveznicama, u složenim odnosima vazalnih područja s centrima moći.
Nazivi Bošnjani u srednjem vijeku označavao je stanovnike Bosne, obično iz uže Bosne kao jezgre vlasti banova Bosne, Usore i Soli. Slično su Ramljani bili stanovnici Rame. U bošnjačko-muslimanskom kulturnom krugu se „dobri Bošnjani“ ponekad nekorektno povezuju s bosanskim krstjanima te s kasnije islamiziranim stanovništvom. Pojam „dobri Bošnjani“ kao „boni homini“ ekvivalent je europskog naziva za plemenitaše – „nobiles“. Ti isti bosanski velikaši, odnosno velmože i vlastelini najvećim dijelom su bježali na kršćanski teritorij nakon pada Bosanskog Kraljevstva. Veliki broj „bosanske gospode i plemstva“ sklonio se pred Turcima 1463. u Dubrovnik, u krajeve Dalmacije, pa čak i u Rim. Bosna nije zadržala identičan prostorni kontinuitet pod Osmanlijama, a prateći razaranje daljeg hrvatskog etnokulturnog kontinuiteta, gubila je stari identitet. Kontinuitet se izgubio i nastankom novih etno-konfesionalnih elemenata – islamskog i pravoslavnog.
Okupacijom osmanskih Turaka naziv Bošnjanin zamijenio je novi – Bošnjak. Premda oznaka podrijetla osoba različitih konfesionalnih skupina, ime Bošnjak postaje identifikacija i sinonim izbjeglica i prebjega koji su u vrijeme ratova do kraja 17. stoljeću spas nalazili među sunarodnjacima na mletačkom ili ugarskom području, a potjecali su iz Bosne pod turskom vlašću. Npr. selo Bošnjaci kod Županje dobilo je ime po izbjeglicama iz Bosne.
Među priimcima (preteči prezimena) hrvatskog stanovništva doseljenog u južnoj Mađarskoj zbog osmanskoturskih osvajanja, bili su etnonimi: Horvat, Tot, Bunjevac, Šokac, Bošnjak, Sremec. Za Bošnjake, Bunjevce i Šokce, naseljene u blizini Pećuha i Budima, Evlija Čelebi je u 17. stoljeću zapisao da govore hrvatskim jezikom. Nije bila riječ o muslimanskom stanovništvu, premda se manji dio tih Bošnjaka na prostoru Mađarske islamizirao, pa je nakon gubitka tog teritorija s osmanlijskom vojskom prešao u Bosnu.
Među Bošnjacima – kao nadimku i priimku Hrvata katolika, potomcima onih koji su bježali iz Bosne najvećim dijelom krajem 17. stoljeća, bili su i oni koji su se vratili u Bosanski pašaluk tijekom 18. stoljeća. Bošnjak kao prepoznatljivo hrvatsko prezime u Bosni i Hercegovini svjedok je povratnih migracijskih kretanja stanovništva na teritorij njihovih predaka. Sličnog nastanka i kao pokazatelj iseljavanja bilo je prezime Ramljak. Ovi nazivi nisu predstavljali prednacionalne odrednice. Zašto?
Srbi i Hrvati
U Osmanskom Carstvu vjerska pripadnost bila je važnija od etničke. Pravoslavci su bili u povoljnijem položaju od katolika jer im je poglavar bio turski podanik. Osmansku ekspanzju je strateški koristila Srpska pravoslavna Crkva. Brojni su sultanovi fermani koje su isposlovali da bi prikupljali prihode od svih kršćana, ne samo od pravoslavaca. Prema onom iz 1567. kojeg su radi provođenja prepisali i kadije na području Bosanskog sandžaka (tada još nije potpuno osvojeno područje tzv. Turske Hrvatske, teritorija između Vrbasa i Une), nabrojane su etničke i konfesionalne zajednice od kojih je pravo prihoda polagao srpski patrijarh: Hrvati, Dubrovčani, Vlasi, Mađari, Latini, Jakobiti, Luterani i bugarski katolici. Dakle, povijesni dokumenti potvrđuju hrvatski i srpski identitet na prostorima koje su okupirali osmanski Turci i prije nastanka suvremenih nacija u 19. stoljeću.
Srpska pravoslavna Crkva srpsko je ime prenijela na pripadnike te vjerske zajednice. Katolička Crkva zbog univerzalnosti nije stvarala osjećaj izrazite hrvatske svijesti. Hrvati katolici kao dio posebnog „latinskog mileta“ sami sebe su nazivali „krstjanima“ (a od kraja 19. stoljeća „kršćani“). Ovo je jedan od razloga zbog kojeg se suvremena nacionalna ideja prvo razvijala kod Srba u Bosni i Hercegovini.
Bošnjaci i Bosanci
Pojedini pripadnici Franjevačke provincije Bosne Srebrene, jedine institucije s kontinuitetom iz srednjovjekovne Bosne, poput fra Ivana Franje Jukića (koji se potpisivao pseudonimom Slavoljub Bošnjak) i fra Antuna Kneževića u vrijeme suvremenih nacionalnih integracija zastupali su ideju bošnjaštva. Ipak nisu dobili potporu većine bosanske redovničke subraće, a niti franjevaca hercegovačke provincije. Nisu naišli ni na suglasje drugih etno-konfesionalnih skupina.
Jukićevi vapaji za građanskom jednakopravnošću „krstjana s Turcima“ polovicom 19. stoljeća muslimanskoj eliti Bosanskog vilajeta nije bila prihvatljiva jer su oni u prvom redu bili branitelji islama i svog povlaštenog položaja. Niti njihovi sukobi sa središnjom vlasti nisu imali obilježje identifikacije s pripadnicima drugih etno-konfesionalnih skupina u najzapadnijoj osmanskoj provinciji (pridjev turski nije označavao osmanske Turke već domaće muslimane, što potvrđuju nazivi naselja prema austrougarskim popisima stanovništva). Koncept bošnjaštva im postaje prihvatljiv nakon austrougarske okupacije. Zato je Safvet-beg Bašagić 1891. opjevao: „Znaš Bošnjače, nije davno bilo,… Kad u našoj Bosni ponositoj, i junačkoj zemlji Hercegovoj, od Trebinja do Brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata.“
Austrijska i mađarska politika koja nije željela jačanje hrvatskog, još manje destabilizirajućeg srpskog utjecaja, promoviran je novi, bosanski identitet. Kao protutežu takvoj politici s kojom je bilo suglasna muslimanska društvena elita, nova središta nacionalne svijesti Srba i Hrvata početkom 20. stoljeća nastaju u Hercegovini.
Bosanci i Hercegovci
Srednjovjekovna Humska zemlja, koja od sredine 15. stoljeća nosi naziv Hercegovina čak niti u vrijeme kada su bosanski vladari širili svoju vlast na to područje, nije poistovjećivana s Bosnom.
U državi s tri konstitutivna naroda koja nosi naziv dvije povijesne pokrajine, koncept jedinstvene nacije morao bi eliminirati tu višestrukost. Stoga je današnjim Bošnjacima sve više prihvatljiva ideja bosanske nacije (na uštrb hercegovačkog elementa). U višenacionalnoj Jugoslaviji već je postojala jugoslavenska nacija, ali njezino postojanje nije ispunilo ciljeve.
Bosna i Hercegovina je dijelila način formiranja modernih nacija od početka 19. do početka 21. stoljeća, pa time i nacionalizam karakterističan za srednju, istočnu i jugoistočnu Europu. To znači da je za razliku od npr. Francuske i SAD, država nastala iz nacionalne svijesti, a ne obratno.
Kompromisi
Uvažavajući političke procese u 19. stoljeću Hercegovini, od suprotstavljenosti hercegovačkog paše Ali-paše Rizvanbegovića bosanskim ajanima, postojanja Hercegovačkog pašaluka 1833.-1851., formiranja franjevačke provincije u Hercegovini do Hercegovačkog ustanka, veći dio osmanskog Bosanskog vilajeta nakon Berlinskog kongresa i austrougarske okupacije 1878. postao je Bosna i Hercegovina.
U najvažnije događaje u 20. stoljeću koja su bila u funkciji prekida krvavih sukoba zbog neriješenih nacionalnih odnosa i uspostave Bosne i Hercegovine bili su dvije Deklaracije ZAVNOBIH-a i Daytonski sporazum. Najmanji zajednički nazivnik i kao kompromisno rješenje za BiH bio je naglasak na ravnopravnosti, ne građana nego naroda, odnosno nacija.
Rezime
U današnjoj Bosni i Hercegovini Srbi obilježavaju spomendan Daytonskog sporazuma, kojim je verificirano ono što su im zapravo omogućili Osmanlije, Hrvati komemoriraju pad Bosanskog Kraljevstva moleći se Bogu za ravnopravan položaj u državi. Bošnjaci učeći dove na spomendan Deklaracije ZAVNOBiH-a o ravnopravnosti naroda u BiH, koriste „bosanski lonac“ naziva naroda i nacija, vjera i teritorijalnih pripadnosti za opravdavanje ciljeva o dominaciji tzv. „građanske“ većine, ne zaboravljajući i građane Srbije i Crne Gore koji se identificiraju istim nacionalnim imenom.
Poistovjećivanje povijesnih Bošnjana s današnjim Bosancima i Hercegovcima, a posebno s današnjim Bošnjacima (ranije i Turcima i Muslimanima) jednako je onoj Franaka s Francuzima ili Irana s Irakom. A recept za zadovoljstvo svih je jednostavan – priznavanje prava drugima i provedba ravnopravnosti naroda iz Deklaracije prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a u skladu s Daytonskim sporazumom./HMS/
wpDiscuz
