Buru u javnosti ovih je dana izazvala Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku koju su u Mostaru na “Susretima bosnista 2016.” donijeli Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih znanosti Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru.
Dokument sastavljen od petnaest točaka, s posebnim naglaskom na bosanskom jeziku koji se govori u dolini Neretve, što znači u Hercegovini, naišao je na kritiku nekolicine intelektualaca, među kojima je i poznata lingvistica prof. dr. Snježana Kordić, pisac Muharem Bazdulj, prof. dr. Enver Kazaz te predsjednik mostarskog ogranka HKD Napredak fra Anrija Nikić, čiji je odgovor također naišao na reakcije bošnjačke strane, odnosno Islamske zajednice.
Po bosanski u Hercegovini
“Iako se ne zove hercegovački, bosanski jezik je više hercegovački nego bosanski, i nemoj da netko u to slučajno posumnja”, objašnjava u svome tekstu u “Oslobođenju” Muharem Bazdulj, prema kome zaista ima nečeg tugaljivog u tome bošnjačkom zakašnjelom ponavljanju nacionalističkih zabluda drugih južnoslavenskih naroda, aludirajući na hrvatski jezični puritanizam iz 90-ih godina prošlog stoljeća i srpske jezičare koji su skladali čuvene kovanice “pričaj bre srpski da te ceo svet razume”.
Lingvistica prof. dr. Snježana Kordić, autorica knjige “Jezik i nacionalizam”, kazala je kako se “autori Neretvanske deklaracije umjesto razgrađivanja nacionalističkih mitova, suprotstavljaju hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom te plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu.” Prof. Kordić postavlja pitanje zašto bosnisti, kroatisti, serbisti i montenegristi ne donesu deklaraciju u kojoj bi stajalo:
“Svjesni smo da Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija imaju zajednički jezik. Ne možemo se složiti glede njegova imenovanja jer svatko od nas želi da se jezik zove po njegovoj državi. No ta četiri različita imena šire zabludu da su to četiri jezika. Predlažemo da se zato posegne za privremenim rješenjem primjenjivanim u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, što se prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno ‘jezik nastave’, npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon 2. svjetskog rata. Taj naziv se koristio sedam godina dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime druge nacije u nazivu svog jezika. Svjesni dominacije nacionalizma kod nas, predlažemo da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji predmet materinskog jezika u školama naziva ‘jezik nastave’ ili ‘jezik i književnost’. Taj naziv bi se koristio sve dok ne nadvladamo vlastite nacionalizme i dogovorimo se glede zajedničkog imena za naš zajednički jezik…”
Prof. dr. Enver Kazaz navedenu deklaraciju naziva “marifetlukom bez presedana”.
“Neretvanska deklaracija pokazuje u kojoj mjeri je rahitičan i patuljast bošnjački akademski nacionalizam koji svoj formativni obrazac prepisuje od velikosrpskog i velikohrvatskog, a zbog svog mediokritetstva i poluobrazovanosti, nesposoban je proizvesti autentičnu interpretaciju bošnjačke kulture.
“Marifetluk bez presedana”
Nadalje, on čezne da bude ofenzivan, a stalno se poziva na ugroženost i viktimizacijske ideologeme, pa zato i cvijeta u obrazovnim institucijama i širi se isključivo unutar bošnjačkog akademskog prostora, bez izgleda da bude zamijećen u regionalnim, a kamoli međunarodnim okvirima. On arhaizira, getoizira i fobizira bošnjački identitet kako bi prikrio
vlastitu nesposobnost suočiti se s iskušenjima budućnosti, zato što ga zastupaju poluostvareni i neostvareni akademski djelatnici koji se udružuju na osnovi osobne koristi i grade kadrovsku bazu za Izetbegovićev SDA. Taj rahitični i patuljasti nacionalizam suštinski je autodestruktivan u svojoj zakašnjeloj etnoromantičarskoj osnovi te zbog toga stalno tvrdi da je na nekakvom svom početku, baš kao da prije njega nije bilo ni Bošnjaka, ni bošnjačke povijesti, nikakve bošnjačke znanosti i politike. A iza njega ostaje akademsko smeće iz kojeg zaudara lešina znanosti”, piše prof. dr. Enver Kazaz, a prenosi portal Tačno.net.
Sve ove rasprave o jeziku dođu kao kec na desetku onima koji žive od nacionalističkih podjela. A jezik, kao jedan od identiteta naroda, s vremenom izvuku, kao as iz rukava. Ali, što netko reče, ako su nam jezici i različiti, sudbina nam je ista – sirotinjska.•
wpDiscuz