Možda najveća ironija međunarodne politike u Bosni i Hercegovini leži u činjenici da zemlje članice Vijeća za implementaciju mira (PIC), koje podržavaju Bonske ovlasti Visokog predstavnika, nikada ne bi dopustile da slične ovlasti budu primijenjene u njihovim vlastitim državama. Zamislite da netko u Washingtonu, Moskvi, Berlinu ili Parizu dobije ovlasti mijenjati ustav, nametati zakone i, povrh svega, štititi kontroverzne političare poput Jerke Lijanovića. To bi bilo potpuno nezamislivo, no upravo to se događa u Bosni i Hercegovini, a reakcije na takvo stanje, iako burne u pojedinim krugovima, čini se, ne dopiru do šire javnosti.
Američka verzija Bonskih ovlasti?
Amerikanci su poznati po svojoj duboko ukorijenjenoj ljubavi prema ustavu, a brojni intelektualci i političari, s obje strane političkog spektra, beskompromisno brane suverenitet Sjedinjenih Američkih Država. Zamislimo scenarij: netko iz međunarodne zajednice pokušava donijeti zakon u Washingtonu ili izravno mijenja ustav. Intelektualci poput Noama Chomskog ili Tucker Carlsona vjerojatno bi vrištali s vrhova brda kako bi obranili ustavne slobode. Prosvjedi bi se brzo organizirali, a televizijski ekrani bili bi preplavljeni uživo prijenosima bijesnih građana.
Ruski odgovor: Nemoć je slabost
U Rusiji, gdje je nacionalna suverenost gotovo sveta, svaka ideja o Bonskim ovlastima naišla bi na žestok otpor. Aleksandar Dugin bi u svom poznatom stilu filozofski obradio povijesne i nacionalne temelje Rusije i zaključio kako bi bilo koja vrsta stranog uplitanja predstavljala prijetnju ruskom suverenitetu. Zamislimo da Visoki predstavnik odluči intervenirati u ruski ustav i promijeniti nekoliko zakona. Bi li Putin to dopustio? Naravno da ne. A ni ruski narod, poznat po ponosu i tvrdoglavoj borbi za svoju zemlju, ne bi mirno gledao takav scenarij.
Njemačka: Pravni sustav kao zaštitnik
Njemačka, s dugom tradicijom pravne države i ustavne demokracije, nikada ne bi dopustila da stranac mijenja njihove zakone ili ustav. Njemački pravnici poput Hansa Kelsena zasigurno bi branili čvrstu strukturu vladavine prava, a njemački mediji bi s pravom postavili pitanje: Tko je dao pravo nekom stranom predstavniku da ulazi u naš pravni sustav i mijenja naše zakone? Prosvjedi bi bili masovni, a njemački građani bi neumorno zahtijevali odgovornost svojih političara.
Francuska: Kolektivni duh otpora
Francuska je zemlja u kojoj se prosvjeduje gotovo za sve. Ako netko pokuša narušiti ustavna prava francuskih građana, Pariz bi doslovno eksplodirao od prosvjeda. Narod Deklaracije o pravima čovjeka i građanina ne bi dugo trpio strano miješanje. Televizijski kadrovi štrajkova, prosvjeda i barikada bili bi neizbježni, dok bi francuski intelektualci i javne osobe, od Benoîta Hamona do Marine Le Pen, podigli svoj glas protiv takve vanjske intervencije.
Britanska distanca i cinizam
Ujedinjeno Kraljevstvo ima poseban odnos prema vanjskim silama. Britanski narod, poznat po svojoj distanci i skepticizmu prema međunarodnim intervencijama, sigurno ne bi šutio. Mediji bi gotovo u cijelosti odbacili bilo kakav pokušaj stranog utjecaja na britansku suverenost, a intelektualci poput Nigela Faragea iskoristili bi priliku za oštro kritiziranje svakog miješanja u britansku unutarnju politiku. Britanska publika je navikla na cinizam i skepticizam, ali ako bi netko ozbiljno ugrozio suverenitet, reakcije bi bile žestoke.
Zašto nema prosvjeda u BiH?
Dolazimo do ključa ove kolumne: Zašto u Bosni i Hercegovini nema masovnih prosvjeda protiv Bonskih ovlasti? Gdje su prosvjedi protiv stranog uplitanja i direktnog narušavanja suvereniteta države? Gdje su masovni pokreti, gdje je glas naroda?
Stvarnost Bosne i Hercegovine je puno dublja od trenutne političke apatije. Ako se osvrnemo na povijesni kontekst, BiH nikada nije u potpunosti prestala biti kolonija. Kada je tek zora slobode osvanula progonom Osmanlija, naglo ju je prekinuo ulazak austrijske vojske krajem 19. stoljeća. U tom trenutku, nakon četiri stoljeća pod osmanskim kalifatom, društvo u BiH bilo je strukturirano kao društvo kmetova i begova, rigidno i robovlasničko, u kojem je stanovništvo bilo isključeno iz bilo kakvih emancipacijskih procesa.
S dolaskom austrijske vlasti nije došlo do oslobađanja; umjesto toga, uzgaja se novi model bosanskohercegovačkog plebsa, koji očajnički bulji u novog okupatora, prilagođavajući se novoj stvarnosti. Honoriraju se poslušnici kojima se daju titule, protjeruju se borci za slobodu pa tako i nositelji ustanka protiv Turaka Mihajlo Ljubibratić, Žana Merkus i Don Ivan Musić.
Gavrilov pucanj iz 1914., iako ključni događaj koji je pokrenuo Prvi svjetski rat, nije u potpunosti probudio antikolonijalnu svijest kod svih naroda u BiH. Dapače, kod najbrojnijeg naroda – Bošnjaka – probudio je žal za odlaskom kolonizatora, jer su mnogi u Austro-Ugarskoj vidjeli stabilnost i red koji nisu bili prisutni u ranijim osmanskim strukturama.
Sljedeća faza je kraljevine SHS, kada se širom Europe počinje buditi nacionalna svijest. Ipak, i tada BiH ostaje politički neprobuđena, nema političara iz BIH koji su u to doba ostavili značajnijeg traga, glavnu riječ vode Beograd, Zagreb i Ljubljana. U BIH se ni tada ne gaje proleteri slobode nego opet pristalice ovog ili onog centra van BIH.
Tijekom Drugog svjetskog rata, dva naroda – Hrvati i Bošnjaci – prigrlili su okupatora u različitim mjerama, muslimani su mu čak u znak dobrodošlice srušili sami Sinagogu u Sarajevu dok je srpski narod ustao protiv fašizma, plativši visoku cijenu za taj otpor. To je dalje učvrstilo podjele naših identiteta i fragmentiralo svijest o zajedničkoj borbi za suverenitet BiH. Kasniji period komunizma donosi novo poglavlje, gdje se BiH, poput ostatka Jugoslavije, našla u sustavu koji je bio neka vrsta ruskog kolonijalizma, a kasnije, tijekom Hladnog rata, pod utjecajem zapadnih interesa. Ni tu BIH ne postoji kao faktor.
Nakon rata 90-ih, koji je morao biti ključni trenutak za emancipaciju Bosne i Hercegovine na europskoj sceni, ponovno vidimo nastavak kolonijalne kontrole, ovaj put kroz međunarodne mehanizme poput OHR-a (Ureda visokog predstavnika). Umjesto da se BiH razvije kao neovisna i suverena država, ona živi sa sintagmama “visoki predstavnik” i “konačni autoritet”. Za to vrijeme najbrojniji narod – Bošnjaci – inzistira na jačanju stranog utjecaja, vjerujući da će OHR i međunarodna zajednica zaštititi njihove interese i javno traže da istovremeno potiru prava Srba i Hrvata.
Time, na neki način, drže cijelu državu “za gušu”, sprječavajući razvoj autentične suverenističke politike koja bi se temeljila na unutarnjim potencijalima i emancipaciji. Rade ono što su radili stoljećima. Mole sultana da im ojača nasljedni položaj begova a da kaure gurne na položaj kmetova. Baš kao što su Hrvate u FBIH u kojoj su morali biti ravnopravni uz pomoć OHR-a karakmetizirali.
Rješenje za stvarnu emancipaciju Bosne i Hercegovin, nažalost, e ne leži u transformaciji bošnjačke političke svijesti
Bošnjaci, kao najbrojniji narod, morali su prepoznati da je ključno za budućnost BiH da upravo oni postanu istinski suverenisti i patrioti, koji će braniti interese svoje zemlje bez oslanjanja na strane sile. Oni to nisu uradili sve do danas i upravo na toj činjenici BIH raspad se čini kao neumitan. Da su pokrenuli jak anti OHR pokret možda bi uspjeli kod Srba i Hrvata ojačati svijest o zajedničkom BH identitetu. Nećemo im dalje davati ideje.
Samoodređenje kao temeljno pravo
Prema međunarodnom pravu, pravo na samoodređenje naroda jedno je od najsvetijih principa. Povelja Ujedinjenih naroda jasno naglašava pravo naroda na vlastitu sudbinu, bez vanjskog miješanja. Bonske ovlasti, kakve prakticira OHR, nemaju nikakvu pravnu osnovu u međunarodnom pravu. One nisu dio niti jedne međunarodne konvencije i predstavljaju silu većih zemalja nad slabijima.
Nećemo i ne smijemo govoriti o demokraciji i pravdi kada u BiH već više od 20 godina strana sila nameće zakone, mijenja ustav i odlučuje o sudbinama naroda bez da su ti narodi za to dali suglasnost. Radi se o čistom neokolonijalizmu, obliku kontrole nad državom koji ne priznaje prava ljudi koji u njoj žive. OHR je uvreda za dostojanstvo svakog BH čovjeka.
OHR-ovo djelovanje vodi BiH prema raspadu
Ako se Bonske ovlasti nastave koristiti, Bosna i Hercegovina riskira raspad. Umjesto da potiče stabilnost i jača državne institucije, OHR svojim djelovanjem dodatno dijeli zemlju.
Ako Nijemci, Francuzi, Rusi i Amerikanci ne bi nikada dopustili Bonske ovlasti u svojim zemljama, zašto bi ih mi dopuštali u svojoj?
mhc l poskok.info