Oh, kako mrzim Izrael…

Da je prosječan Sarajlija čak iz javnoga života, ovih dana velikih požara u Svetoj zemlji napisao ovu rečenicu, na svome Facebooku, Twitteru, ili na nekom komentaru, niko se ne bi pretjerano začudio. Ako je suditi po sadržini većine komentara na portalima i društvenim mrežama, a koji su, htjeli mi to priznati ili ne, izvrstan odraz većinskog javnog mnjenja, takva mržnja bi naišla na podršku širokih narodnih masa, te ni u kom obliku ne bi bila društveno sankcionisana. Barem ne u onom obliku koji je na svojoj koži iskusio autor ovih redova, a zbog dva, sasvim bezazlena, statusa.
———-piše: Vuk Bačanović
Ne mislim da su ljudi koji mrze Izrael i Jevreje u tolikoj mjeri da jevrejskoj djeci žele da “u bešikama gore kao skakavci”, nužno, zli ljudi. Tokom svoga rada sa mlađim ljudima i poučavanja istorije, više nego često sam se susretao sa hiseričnom jevrejomržnjom, koja je ponajčešće uključivala želju da se pojavi neki novi Adolf Hitler, koji će završiti ono što je započeo stari. Nemalo sam puta čitao Facebook statuse i gledao slike sve te divne djece koja pale izraelske zastave, gaze ih i pjevaju “Gazi, gazi Židova”. I uvijek sam znao da su to, suštinski, jako dobra djeca. Samo su ljudska bića, prirodno, puna frustracija, parcijalno obaviještena o ukupnosti globalnih nepravdi, kao, uostalom i njihovi izraelski vršnjaci koji po telaviviskim i jerusalimskim ulicama skandiraju: “Smrt Arapima!”
Ali i to je prirodno. Mržnja zbog politike i političkih zbivanja je sastavni dio politike. Kao i činjenica da nije svaka od mržnji podjednako prihvaćena. Da sam kojim slučajem, ljetos, “povukao ručnu” i uzdržao se od oštrog Facebook komentara skaredne antisrpske instalacije ispred BBI centra, još uvijek bih bio, uglavnom prihvaćeni Sarajlija. Sve dok ne bih, ja ili neko drugi, javno konstatovao, možda uz pokoju opravdanu psovku, da su Bošnjaci po antisemitizmu prevazišli Poljake. Tada bi, vjerujem, svi oni koji tako intenzivno ignorišu problem onih koji jevrejsku djecu vole samo na ražnju, kao uostalom i cijelu zastrašujuću antisemitsku istoriju Sarajeva, odjednom navukli svoju odjeću politički korektnih američkih liberala i stali se ibretiti kako je skandalozno i nečuveno uvrijediti Bošnjake na taj način. I još, k tome, uvažavati Republiku Srpsku. I kako je onaj koji je to izgovorio zacijelo četnik, ili da, kako je to već lijepo posložio jedan poznati sarajevski umjetnik umjetnik, “privlači pažnju mržnjom”.
A mržnja neće prestati ako se ignoriše, ili pokušava lijepo upakovati isforsiranom tolerancijom. Ako je suditi prema stanju na globalnoj pozornici, takva praksa ne samo da nije dovela do željene multikulturne tolerancije, već je dovela do suzbijanja slobode govora i taloženja frustracija čija je eksplozija osnovni uzročnik fenomena Tramp. Trebali smo, kako nam još propovijedaju ostaci sarajevske građanštine, biti toliko “korektni” strahujući za svoj pijedestal društvene moralne gromade da smo potpuno zaboravili šta znači biti iskren.
Prema tome, niko, ukoliko želimo živjeti u otvorenom i dinamičnom društvu ne bi trebalo da imamo problem sa bilo čijom otvorenom mržnjom, ili već proglašavanjem nečega mržnjom, samo zbog otvorenog nesimpatisanja određene društvene pojave, kulture, supkulture, “civilizacijske vrijednosti”. Problem je, “samo” u dvostrukim aršinima.
Moralističko Sarajevo će tako osuti drvlje i kamenje po veselom Miloradu Dodiku, koji skine cipele kad ulazi u Ferhadiju, zbog “nekorektnih” izjava i kršiti ruke na Trampovim fanom Milom Yiannopoulosom (polugrk, polujevrejin i gej), jer je, sačuvaj Bože, izjavio da “muslimani mrze sve oko sebe i da ni drugi muslimani nisu sigurni od njih”. Ili da je gejevima daleko lakše sa hrišćanima koji samo ne žele da im ovi skaču po glavi, nego sa muslimanima po čijim zakonima bi trebali biti bacan sa zgrada, vješani čeličnom žicom i tome slično. Takvi stavovi bi bili automatski histerično popljuvani kao uvod u “negiranje genocida” ili već nešto od standardnog moralističkog bošnjačkog instrumentarija nabijanja na kolac.
U isto vrijeme će mladošešeljevska vulgarnoljevičarska zvijezda Ivan Pernar, gostujući u bizarnoj antisemitskoj emisiji Paralele na FTV-u biti dočekan salvama i izrazima histeričnog obožavanja. Jer je, eto, ukazao na patnje Palestinaca, tih žitelja bošnjačkog “Kosova”, za koje bi svaki pijani Bošnjo sutra otišao ratovati, uz nabijanje jevrejske djece na ražanj, mada će poslije pete pive plakati za drugom Titom, drugom Mošom, bratstvom i jedinstvom.
I živjeti u memljivoj žabokrečini umišljaja o vlastitoj unikatnosti, pravednosti i toleranciji koja postoji još od vremena bogumila. A bilo bi tako bolje da se toj, sasvim ljudskoj i prirodnoj žabokrečini priliju i tuđi mitovi i legende, da umjesto monolitnosti, dosade i depresije imamo neprestane debate, pa makar one uključivale i međusobno psovanje i vrijeđanje, sve dok se neke stvari, društveno, ne istjeraju na čistac. Umjesto toga, teror umišljenih moralista, združen sa ostacima staljinističkog polušničkog mentaliteta isisao je sav život iz Sarajeva. Sive ulice, sivi beživotni i beznadni ljudi. Čak je rahmetli Mustafa Busuladžić bio zanimljiviji. Kakav tužan kraj istorije.
 
p.s.Vuk Bačanović je sarajevski povjesničar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.