Opredjeljenje hrvatskih političara za euro-atlantski put BiH je neupitno. Građani Bosne i Hercegovine hrvatske nacionalnosti već su građani EU jer ih većina ima dvojno državljanstvo, odnosno posjeduje i hrvatsku putovnicu. Kao takvi, oni se u svijetu tretiraju kao građani EU. Isto vrijedi i za članstvo u NATO-u. Kako je Republika Hrvatska članica NATO-a, potpuno je logično da hrvatski narod i političari u BiH žele da BiH slijedi put Hrvatske te da i sama postane članicom sjeverno-atlantskog saveza.
piše: Jurica Gudelj I Dnevnik.ba
U tom svjetlu treba promatrati i posljednje događaje vezane ne odazivanje hrvatskih političkih predstavnika da sudjeluju u radu tzv. ad hoc političke radne skupine. Naime, spomenutu radnu skupinu sazvalo je Predsjedništvo BiH a trebala bi je činiti tri člana Predsjedništva BiH, kolegij Vijeća ministara BiH i kolegiji oba doma državnog parlamenta. Dakle, što se hrvatskih političkih predstavnika tiče, trebali bi je činiti Dragan Čović, Vjekoslav Bevanda i Borjana Krišto.
Cilj ove radne skupine je donošenje dokumenta kao odgovor na 14 točaka iz Mišljenja Europske komisije kako bi se mogao napraviti akcijski plan za približavanje naše zemlje statusu kandidata za Europsku uniju s obzirom na to da je taj put duži period blokiran bez ikakvog napretka.
Hrvatski politički predstavnici potpuno su u pravu što ne žele sudjelovati u toj šaradi. Pored toga što je dvojbeno uopće i samo sastavljanje neke privremene skupine koja treba rješavati pitanja koja su u jasnoj nadležnosti Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH, neprihvatljivo je sudjelovanje hrvatskih političkih predstavnika u bilo čemu gdje je član i drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić.
Sama činjenica da Komšić sjedi na poziciji hrvatskog člana Predsjedništva BiH govori kako je nemoguće da BiH s postojećim Izbornim zakonom uđe u bilo kakve euro-atlantske integracije jer je jednom od tri konstitutivna naroda onemogućeno biranje svoga političkog predstavnika u Predsjedništvu BiH. K tomu, jasna je tendencija bošnjačkih političkih stranaka da fenomen Komšić spuste i na domove naroda te tako do kraja izguraju Hrvate iz sudjelovanja u vlasti na razinama BiH i FBiH.
Stoga je potez hrvatskih političkih predstavnika da ne sudjeluju u radu ad hoc skupine i više nego dobar potez. Hrvatski narod ih je i birao da se bore za jednakopravnost konstitutivnih naroda, a te jednakopravnosti nema dok je god moguće pojavljivanje fenomena Komšić.
Preduvjet hrvatske politike, odnosno hrvatski minimum, za bilo kakve reforme na bilo kojoj razini u BiH moraju biti izmjene Izbornoga zakona BiH na način da jedan narod drugom ne bira političke predstavnike. Tek tad će BiH imati šansu profunkcionirati, a njeni stanovnici prodisati i napokon početi normalno živjeti.
Sve drugo je najobičnija šarada i zavaravanje kako domaćih tako i međunarodne javnosti.
U cijeloj priči krije se i jedna (ne)vješto postavljena zamka. Naime, da su se hrvatski politički predstavnici odazvali pozivu Predsjedništva, to bi značilo da su se odazvali i Komšićevu pozivu, te bi se time kasnije postojanje fenomena Komšić pokušalo predstaviti kao nešto već prihvaćeno, nešto preko čega su Hrvati kao narod prešli, i što će postati sasvim normalno u budućnosti.
Sjetimo se samo negativnih reakcija hrvatske javnosti kad je tadašnja ministrica obrane BiH Marina Pendeš prošetala s Komšićem ispred postrojenih pripadnika Oružanih snaga BiH. Hrvatska javnost je tad s pravom reagirala jer hrvatska politika niti jednim jedinim činom ne smije prihvatiti postojanje fenomena Komšić.
Bosna i Hercegovina može biti sjajno mjesto za život. No, to još uvijek nije postala jer „ratne naočale“ još uvijek nisu skinute s očiju ogromnog dijela sarajevskih političara i pripadajuće javnosti. Cilj tih politika je „poraziti“ druge narode a ne s njima praviti partnerstva i graditi odnose utemeljene na međusobnom poštovanju i uvažavanju.
Takve politike su porodile fenomen Komšić, koji nije izmišljen kako bi „branio Bosnu“ nego kako bi se preko njega iz političke arene izguralo Hrvate i FBiH pretvorilo u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom, BiH u dvonacionalnu državu.
Zato je danas od presudne važnosti da hrvatska politika ne pogazi načela za koja se zalaže, bez obzira na sve silne pritiske kojima će zbog tog biti izložena. Hrvatski političari odgovaraju narodu koji ih je izabrao, a ne nekakvim međunarodnim birokratima. Danas hrvatski narod od hrvatske politike traži jasne, čvrste i ustrajne poteze koji će vratiti dostojanstvo narodu koji je očuvao cjelovitost ove zemlje i koji je zaslužan što BiH danas uopće i postoji.
Međunarodnim dužnosnicima bi sada bilo najdraže kad bismo svi zaboravili na prevaru koja leži ispod fenomena Komšić, no na to se ne smije pristati.
BiH može imati svijetlu budućnost, ali samo na temeljima međusobnog poštovanja i uvažavanja. Preciznije rečeno, konstitutivni narodi moraju biti ustavno i pravno jednakopravni. Prvi korak ka realizaciji te jednakopravnosti je izmjena Izbornoga zakona BiH na način da se zajamči da jedan narod ne može drugome nametati političke predstavnike.
Sve drugo može čekati, makar i po cijenu potpune propasti BiH.
wpDiscuz
