Na Martića Križu u Posušju, u tišini, bez govora, bez službenih školskih zastava i bez predstavnika ustanove kojoj je dao svoje najbolje godine, pokopan je profesor Jerko Oreč.
Bio je posljednji živući pripadnik prve generacije profesora posuške gimnazije. Posljednji svjedok vremena kada su škole bile hramovi znanja, a profesori nositelji društvenog ugleda i moralne vertikale zajednice. Bio je i više od toga – tihi kroničar zavičaja, čovjek koji je volio arhive, slova, rukopise i bilješke. Onaj koji je znao tko je bio tko u Posušju, ali je znao i kad šutjeti. Kada se riječ mjerila optužnicama.
Bio je zadnji živući s te fotografije što još visi po kućama – snimljena negdje između vinograda i kredom zamazanih učionica, ona na kojoj su svi u sakou, a nitko bez pogleda.
Njegovom smrću pokopana je i povijest koju nitko nije stigao do kraja zapisati. Pokopana je jedna forma ljudi – samozatajnih, pismenih, skromnih, onih koji nisu vikali ni kad su znali, ni kad su mogli. Pokopana je i cijela generacija ideala o školi kao mjestu formacije karaktera, a ne samo stepenici prema diplomi.
Otišao je bez pompe. Niti škole, niti javnosti, niti spomena u medijima. I to bolii brine više od same smrti.
Jer kad umre posljednji profesor prve generacije – nije umro samo čovjek. Umrla je ideja da takvi ljudi više ikoga zanimaju. Da im na ulici kažeš “Poštovanje profesore”. Došao je neki novi sustav vrijednosti.
Neka nam je sa srećom. Trebat će nam.
Obitelji profesora Oreča, upućujemo našu iskrenu sućut.
Uredništvo /POSKOK/