Očajan izbor: Abortus koji je pošao po zlu

Kao dijete, jedino što sam znala o svojoj baki je bilo to da je umrladok je moja mama bila još beba. Jedini put kad sam pitala za to što joj se dogodilo, vidjela sam paniku na crvenom majčinom licu, kad je kroz zube procijedila “kućanska nezgoda”.

Imala sam 12 godina kad mi je konačno otkrila istinu. S prijateljicama sam nakon škole započela diskusiju o abortusu, na koju su nas potaknuli odurni plakati s prikazom krvavih fetusa koje su nosili prosvjednici ispred neke zdravstvene klinike u našem gradu. Kad me je mama došla pokupiti, čim sam uskočila u njen auto, glava mi je bila puna svakakvih misli.

Što je s majkom koju nikad nisam imala?

Ponavljala sam mami jedan od argumenata “za život” koji je iznosila moja prijateljica, kad me šokirao njen izraz lica. Tada mi je zapravo rekla da je “kućanska nezgoda” koja je ubila njenu majku bio abortus koji je pošao po zlu. Abortus koji je pokušala izvršiti sama na sebi.

Njene su ruke čvrsto stezale upravljač dok je govorila. Shvatila sam da je ne uznemirava sama tema razgovora – ona je bila medicinska sestra i poprilična feministica koja je obično vrlo direktno odgovarala i na najneugodnija zdravstvena pitanja. Njena je nervoza dolazila iz otkrivanja istine koju su njoj samoj tako dugo tajili, jer su vjerovali da je pregrozna kako bi se o njoj govorilo.

Sjedeći kraj nje na suvozačevom mjestu, pokušavala sam shvatiti značenje riječi koje mi je izgovorila. Tek sam nekoliko sati ranije saznala što je zapravo pobačaj, a u startu sam zauzela stav “za život”.

“O.K., no što je s ujakom ili ujnom koju ja nikad nisam imala?” rekla sam joj.

Okrenula se prema meni, licem punim gnjeva i straha te je gotovo viknula nešto što zapravo uopće nije imalo veze sa mnom: “A što je s majkom koju ja nikad nisam imala?”.

Do nedavno, sve što je moja mama znala o njoj stane u jednu kutiju. Kutiju punu pisama, dokumenata i fotografija koje je skupila tijekom godina.

Nakon prošlih izbora, u Bijelu kuću se smjestila administracija neprijateljski raspoložena prema pravima žena. Odlučila sam sama napokon nešto istražiti, pitanja koja sam imala o mojoj baki bila su ista onima koje sam imala s 12 godina. Ono što mi se činilo novim, u eri Trumpa, bila je važnost te priče.

Moja baka, Winifred Haynes Mayer, rođena je u New Yorku 1912. u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Njen je otac bio liječnik koji je tijekom Prvog svjetskog rata proveo neko vrijeme u Francuskoj, odakle se vratio s francuskom ljubavnicom tražeći razvod.

Win i njenog brata odgojila je njihova majka Nyesie, koja je bila medicinska sestra. Ona je inzistirala da se njena djeca školuju, pa je Win krenula na Sveučilište Wisconsin. Tamo je, na posljednjoj godini upoznala mog djeda Eddieja.

Oni su se vjenčali 1939, a vrlo brzo nakon vjenčanja ostala je trudna te je doživjela spontani pobačaj nakon što joj je liječnik propisao neke lijekove za tešku mučninu. Tada je svojoj majci u pismu napisala “U utorak sam, rano ujutro, pretpostavljam izgubila malog klokana. Srijeda je i samo ležim, nalazim se u potpuno praznom i plačnom stanju uma”.

Moj je ujak Peter rođen 1941. (“On je malen, smiješan i sladak i jako nam se sviđa. Imamo li u obitelji još koga da nalikuje na vjevericu?” pisala je Win svojoj mami Nyesie).

Ubrzo nakon ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, Eddie je pozvan u vojsku, a obitelj se preselila u Alexandriu, Virgina.

Kad je Eddie poslan u London u travnju, Win je bila sedam mjeseci trudna s mojom majkom, Judy. Eddie svoju kćer nije vidio sve dok nije navršila šest mjeseci.

Win je provela ljeto 1943. sama brinući o dvoje male djece u nesnosnoj žegi. Njena pisma majci su mješavina radosti i krajnje iscrpljenosti, no svejedno piše “Judy je slatka, najfinija djevojčica na svijetu. Zavija od 7 do 8 i 30 i to vrlo dosadno. Ponekad mi je toliko muka od toga da samo želim navečer sjesti na trijem i uživati u rashlađenju što nosi večer.

Iz Eddiejevih pisma se dalo iščitati kako bi se on trebao vratiti u studenom, no došao je i taj mjesec bez ikakvog znaka njega. Tada, par dana prije Božića, ipak je stiglo pismo kako putuje kući. Win je zgrabila djecu, otišla s njima u dućan i cijeli dan provela kuhajući.

Obiteljska idila nije dugo trajala, Eddyjevi zapovjednici su odlučili kako im je u Europi potreban na neodređeno vrijeme, a najbolji je scenarij bio da će dobiti kratki dopust svakih 6 do 8 mjeseci.

“Mislim da Bog testira moju izdržljivost i strpljenje. Stalno čujem vijesti o novim smrtima, čula sam kako je umro jedan dobar čovjek koji je iza sebe ostavio udovicu s malim blizancima” pisala je Win tada. Nekoliko tjedana kasnije, Win je otkrila kako je trudna.

Francuskinje takve stvari rješavaju same

Ova trudnoća, za razliku od onih prethodnih, ne spominje se u njenim preživjelim pismima. Majka Nyesie ju je došla posjetiti i pretpostavlja se kako ju je Win pitala za pomoć oko pobačaja. Nyesie, kao medicinska sestra, poznavala je brojen tadašnje “progresivne” liječnike te je znala tko bi bio spreman tako se ogriješiti o zakon. Ona je 1930-ih sličnu uslugu učinila ženi svog sina, glumici. Par je kasnije imao dvije djevojčice.

Mama joj je pristala pomoći i sljedećeg je tjedna Win ostavila djecu na čuvanju te je otputovala u New York. No, iz nepoznatih razloga, dogovor s liječnikom za kojeg se nadala da će joj pomoć je propao. Očajna Win, potom se obratila svom ocu za pomoć. On ju je odbio, vrlo kratko i hladno. Njena pomajka, Francuskinja, samo joj je kratko na izlaznim vratima došapnula “Francuskinje se same pobrinu za takve stvari” – što je kasnije otkrio Eddie kojem je Win prepričala to.

U utorak, 18. travnja 1944., Eddie je otišao na posao – stigao je nekoliko dana prije. Win je nahranila djecu i stavila ih na popodnevno spavanje. Potom je otišla u kupaonicu, a sa sobom je uzela oštar predmet – pretpostavlja se da je bilo riječ o šivaćoj igli.

U 18.45. Wininoj prijateljici Katrini zazvonio je telefon. S druge strane je bio Eddie. Njegov je drhtavi glas izgovorio “molim te, odmah dođi. Mislim da je Winnie mrtva“.

Našao ju je skvrčenu na pločicama kad se vratio kući. Tada 9-mjesečna Judy još je bila u svom krevetiću, dok je dvogodišnji Peter lutao satima po kući.

Izvješće obdukcije je kao službeni uzrok smrti navelo “smrt od šoka kao rezultat pokušaja nasilnog pobačaja služeći se mehaničkim metodama”.

Moja mama nije znala što se točno dogodilo sljedeća dva desetljeća, odrasli su joj servirali razne priče koje nije previše razumjela, bila su potrebne godine da sazna točan uzrok majčine smrti.

U još je jednom dokumentu pronašla uzrok smrti kojeg je za sud naveo mrtvozornik “kriminalni pokušaj pobačaja, samozadani“. Nakon toga je povraćala nekoliko puta.

KATE DALOZ

Da bi razumjeli Wininu priču  – što joj se dogodilo, što je napravila i zašto, pojedinac mora shvatiti brojne moralne i biološke koncepte, za koje je potrebno zrelost i vrijeme. Kad me je vlastita, petogodišnja kćer pitala zašto je njena prabaka umrla, rekla sam joj jedino što je dijete tada moglo shvatiti, ali i ono što je zapravo najveća istina. “Očajnički joj je trebala pomoć, no nažalost nije bilo nikog da joj pomogne, pa je umrla”.

No, utješila sam je govoreći da ako ćemo mi same ikad trebati takvu pomoć, da je možemo dobiti i da smo sigurne.

Priča autorice Kate Daloz je preuzeta iz New Yorkera.