Prije nekoliko tjedana premijer Andrej Plenković posjetio je Kijev. Obećao je tamošnjim predstavnicima kako će s njima podijeliti hrvatsko znanje o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja iz 1998. godine. Premijer smatra da se radi o najboljem rješenju za vraćanje Donjecka, Luhanska i Krima u ustavno-pravni poredak Ukrajine. Nakon povratka kući, Plenković se požalio kako javnost ne razumije važnost njegove inicijative. Odbacio je sve kritike, i oporbe i pojedinih komentatora.
Plenkovićeva percepcija o nerazumijevanju vanjske politike je točna kad je u pitanju negodovanje oporbe. Znajući kako je njenu vanjsku politiku dizajnirala Vesna Pusić, i to u duhu Igmanske inicijative, njihovo nerazumijevanje je sasvim prirodna stvar. Očito je nekima teško apsolvirati kako je Hrvatska jedina članica EU koja je nakon Drugog svjetskog rata pretrpjela višegodišnju vojnu agresiju. Bez tog predznanja svaka hrvatsko-ukrajinska poveznica je nejasna.
________Piše: Ivan Pepić | blog.vecernji.hr
Kao i u slučaju sudbine Hrvatske, među članicama razilaženja su sve značajnija i oko Ukrajine: od nizozemskog referenduma do talijanskog opiranja sankcijama. Primjerice, Regija Veneto je još u svibnju priznala Krim kao dio Rusije, što predstavlja ogroman pritisak na Rim.
Slični primjeri idu u korist ruskoj aneksiji dijelova Ukrajine, a omogućeni su zahvaljujući djelovanju prosvjednih stranaka, koje (ne)namjerno idu u korist Putinovoj Rusiji. Ipak, u suvremenom svijetu preelegantno je stvarati dihotomije, poput eurofil-euroskeptik, krajnja desnica-desni centar ili prozapadnjak-proputinovac. Kako bismo izbjegli tu zamku, krenimo od djelovanja Europske komisije: ona izravno utječe na rasplet ukrajinske budućnosti.
Prvo, nakon pregovora njemačke savezne agencije Bundesnetzagentur i Gazproma, Europska komisija je odstupila od postupka protiv Gazproma. Naime, dosadašnja politika Komisije onemogućavala je ruskom državnom divu monopol nad infrastrukturom, stvaranje netržišnih cijena i slično. Međutim, krajem listopada Komisija je donijela odluku po kojoj dopušta Gazpromu de facto monopol nad plinovodom Opal. On prolazi kroz Njemačku, od Baltičkog mora do Češke.
Opal je ključan za opskrbu srednje Europe te će preko njega stizati i do 90 posto ruskog plina. Slijedi da od 2019. Ukrajina i definitivno više neće biti tranzitna zemlja. To znači da, ukoliko se stanje na ratnoj šahovnici održi ovakvim, Rusija ima pravo postaviti brutalan upit Ukrajincima: želite li zadržati Krim ili Luhansk ili grijanje? Vrijedi napomenuti da je 16. studenog Rusija napustila Međunarodni kazneni sud nakon UN-ovog izvješća o stanju na Krimu, što znači da je ona slobodna djelovati bez odgovornosti za ratne zločine i djela protiv čovječanstva.
Drugo, u ožujku 2014. Komisija je pokrenula istražni postupak zbog ruskog državnog ulaganja u vrijednosti od oko 12 milijardi dolara u Mađarskoj. Naime, dogovoreno je kako će Rusija osigurati 80 posto financiranja izgradnje reaktora nuklearne elektrane Paks II. U radovima će sudjelovati ruska državna firma Rosatom, što nije (bilo) u skladu s propisima o državnom ulaganju u takvim projektima. Ipak, krajem studenog ove godine, Komisija je suspendirala istragu.
Da stvar bude gora, europski povjerenik Günther Oettinger, iz redova njemačkog CDU-a, u svibnju 2016. letio je iz Bruxellesa u Budimpeštu privatnim avionom Manfreda Mangolda. Mangold je lobist, ruski konzul honoraire u Njemačkoj, radi na rusko-njemačkom prijateljstvu te ga se, između ostalog, povezuje uz projekt Paks II. Oettinger je bio povjerenik za energiju za vrijeme druge Barrosove komisije.
Hrvatsku pomoć Ukrajini treba podržati, ali ako se nastavi ‘prijateljskim popuštanjem’ Gazpromu odnosno Rusiji, čini mi se da mirne reintegracije neće biti. Dapače, Ukrajina trenutno ovisi samo o Putinovoj dobroj volji, dok su neke europske države i Komisija od Ukrajine digli ruke. Hrvatska bi dobila na težini tek ukoliko uspije natjerati druge države da ne odstupaju od ukrajinskog problema.
S druge strane, kako funkcionira rusko prijateljstvo vidljivo je u BiH. Osim što truje stanovnike Slavonskog Broda, Rusija u BiH prodaje plin po najskupljim cijenama u Europi (2015. oko 407 eura po kubiku nasuprot 345 u Hrvatskoj). Jasno, bratstvo s Rusijom ima svoju cijenu. Osim cijene plina, slijedi zanimljivo promatranje ponašanja srpskih lidera prilikom ispunjavanja upitnika za članstvo u EU. Zlonamjerni analitičari u istoj rečenici stavljaju Rusiju, srpske i hrvatske predstavnike. Međutim, u ovakvim konstelacijama postaje sve jasnije da takve gluposti ne drže vodu. Upravo suprotno, pokazuje se kako hrvatski zahtjevi u BiH s njihovom politikom nemaju veze. Korijeni tih zahtjeva nalaze se u dalekoj prošlosti, što neki ne žele priznati, dok su upozorenja Zapada zbog rastuće islamističke prijetnje u BiH i nekulturni odgovori iz Sarajeva dodatan razlog za razmišljanje o budućnosti te zemlje.
Plenkovićeva poruka s jučerašnjeg sastanka s Angelom Merkel u Berlinu bila je jasna: BiH je prvi prioritet Hrvatske i ključ stabilnosti jugoistočne Europe. Ključna je 2017. kad se donose i izmjene izbornog zakona u toj zemlji. Ostaje za vidjeti kakva su stajališta Hrvatske oko tih važnih pitanja te u kojoj mjeri će utjecati na donositelje odluka.
Ovaj dio Europe ovisi i o stupnju promjene u Srbiji. Ona je sve manje spremna na promjene, što je očito na primjeru suradnje Hrvatske i Srbije. Hrvatska je dala do znanja kako će Srbija stajati na mjestu sve dok se ne riješe pitanja o pravnoj sigurnosti hrvatskih državljana, velikosrpskoj agresiji i zaštiti Hrvata u Vojvodini. Na to je Merkel uzvratila relativizacijom, spominjući odvojenost bilateralnih pitanja i srbijanskog članstva u EU.
Njemačko zapostavljanje ukrajinske agonije, relativiziranje kroz forsiranje ‘Zapadnog Balkana’ i ‘ubrzanja procesa’ te potpuno zanemarivanje srbijanskog ponašanja postaje politički nonsens. Nervozno ponašanje srbijanskog premijera Aleksandra Vučićadodatno potkrepljuje da srbijanski lideri nisu spremni raščistiti sa svojom prošlošću. Srbija bi istovremeno pisala scenarije u susjedstvu: kako oni izgledaju, uredno gledamo na primjeru Crne Gore.
Možda ovi zadnji događaji znače da ‘Zapadni Balkan’ konačno umire, a jugoistočna Europa jača. Tko zna, ipak je Hrvatska naviknula na iznenađenja iz europskih prijestolnica, a Washington još nije zagrijao motore.
wpDiscuz