Published On: Sri, tra 25th, 2012

Novi list: Nacionalizirajmo Inu!

Savjet-iz-Argentine-Nacionalizirajte-Inu_ca_large“Nacionalizacija Ine je, u hrvatskom slučaju, nužnija nego u Argentini, ali ovdje o tome još nitko ne iskazuje otvoreno jasne interese. No, kao i u Argentini, nacionalizacija Ine bi imala puni smisao, samo ako bi bila dio šireg strateškog paketa preuzimanja većinskog nadzora nad rasprodanim strateškim potencijalima, od banaka i telekomunikacija do farmaceutske i medijske industrije”, poziva Ivo Jakovljević u Novom listu državu na radikalnu akciju.

 

Argentina je zadnji put bankrotirala prije više od deset godina, ali je otad uspjela postići novo gospodarsko čudo, kroz reindustrijalizaciju i smanjivanje vanjske zaduženosti, a sve s osloncem na rastuću javnu i osobnu potrošnju u kombinaciji s potcijenjenim tečajem i posljedičnim višegodišnjim viškovima u vanjskotrgovinskoj bilanci.

Dok u maloj i predeuropskoj, prezaduženoj i depresijskoj Hrvatskoj traje sudsko preispitivanje neuobičajene predaje upravljačkih prava vlasnički donedavno manjinskom mađarskom MOL-u, u velikoj je i ponovno poletnoj Argentini sve – i procedura, i javnost – spremno za djelomičnu nacionalizaciju vodeće tamošnje naftne kompanije. Iz tog se konteksta, kao u svojevrsnom prepijevu, može otčitati strateška argentinska poruka Hrvatskoj, koja kao da glasi: nacionalizirajte Inu, ako ne mislite potonuti na krajnje kolonijalno dno.

Predsjednica Argentine, Cristina Fernandez de Kirchner, prije koji dan je povukla najsmjeliji potez u svojem mandatu, koji usput ima planetarno značenje, nasuprot teškoj krizi neoliberalnog kapitalizma: najavila je da će naftna kompanija YPF, koja je tamo najveći preradivač crnog zlata, ponovno prijeći iz pretežno privatnog i stranog u pretežno državno, argentinsko vlasništvo. Ta kompanija, koja je dosad bila u većinskom posjedu španjolskog Repsola, preći će u državno vlasništvo, jer je, prema službenoj verziji, to nacionalni i javni interes.

Prema spomenutoj, argentinskoj verziji ove drame, španjolski Repsol već dulje vrijeme zanemaruje tehnološki razvoj argentinske naftne industrije (kao i mađarski MOL što kasni s modernizacijom Ine), pa dok potražnja za derivatima kontinuirano raste, proizvodnja se stalno smanjuje, te Argentina u 2011. postaje prvi put unazad 17 godina uvoznica nafte, u vrijednosti od devet milijardi dolara. No, YPF-u će dogodine biti potrebno 25 milijardi dolara investicija, a nove strane ulagače – prijete im iz Bruxellesa – neće biti lako pronaći, ako Argentina provede nacionalizaciju YPF-a. Ili ipak hoće, jer su u međuvremenu pod argentinskim ozemljem otkrivene navodno treće najveće zalihe nafte i plina na svijetu!

Argentina je zadnji put bankrotirala prije više od deset godina, ali je otad uspjela postići novo gospodarsko čudo, kroz reindustrijalizaciju i smanjivanje vanjske zaduženosti, a sve s osloncem na rastuću javnu i osobnu potrošnju u kombinaciji s potcijenjenim tečajem i posljedičnim višegodišnjim viškovima u vanjskotrgovinskoj bilanci. Kao takva bi mogla biti primjer mnogima: ne samo bankrotiranoj Grčkoj, predbankrotirajućoj Španjolskoj ili Italiji, nego i maloj, predeuropskoj Hrvatskoj.

I Argentinu su, naime, prije više od jednog desetljeća uništili njezini korumpirani političari. Zemlja je nagomilala ogromne dugove u visini od 170 milijardi dolara. Socijalni uvjeti su bili vrlo teški, jer je polovina stanovništva preživljavala s prihodima ispod crte siromaštva. Roberto Lavagna je 2002. postao argentinski ministar gospodarstva. Zajedno s kasnijim, a danas pokojnim, predsjednikom Nestorom Kirchnerom, pokušao je izvesti zemlju iz krize.

Kirchner proglašava nelikvidnost države, postiže dogovor s MMF-om, briše iz knjiga velik dio inozemnih dugova, ignorira strane ulagače kojima Argentina duguje novac, a nacionalnu valutu – peso – zadržava podcijenjenom, čime potiče izvoz, a poskupljuje uvoz, te Argentina ponovno postaje konkurentna na tržištu. Kineska naftna industrija, u međuvremenu, ima rastućih interesa u Južnoj Americi, pa je željela preuzeti od Španjolaca tu argentinsku stratešku kompaniju. Zato je najava nacionalizacije argentinske naftne industrije izazvala negodovanje i u Kini, i u Španjolskoj.

U sličnom procjepu nalazi se i slučaj Industrije nafte Zagreb, koja je još u većinskom vlasništvu hrvatskih dioničara, ali je odlukama Vlade većinska upravljačka prava unaprijed predala manjinskim mađarskim suvlasnicima iz MOL-a. Za razliku od poletne i znatno manje zadužene Argentine, Hrvatska je prezadužena i u kroničnoj gospodarskoj depresiji. Nacionalizacija (ili točnije, preuzimanje većinskog vlasničkog i upravljačkog nadzora nad Inom), stoga je, u hrvatskom slučaju, nužnija nego u Argentini, ali ovdje o tome još nitko ne iskazuje otvoreno jasne interese.

Kao da se i u Milanovićevoj vladi boje biti svoji na svome, da ne bi ugrozili velike interese velike Europske unije ili velike male Mađarske, premrežene otvorenim i naizgled sukobljenim rusko-američkim strateškim interesima u MOL-u i na hrvatskom tlu. No, kao i u Argentini, nacionalizacija Ine bi imala puni smisao, samo ako bi bila dio šireg strateškog paketa preuzimanja većinskog nadzora nad rasprodanim strateškim potencijalima, od banaka i telekomunikacija do farmaceutske i medijske industrije.