Prema zamisli za domovinski odgoj, u ruskim bi se školama morao predavati samo herojski dio ruske povijesti, s naglaskom na žrtvovanje za Rusiju

Za pet godina, do 2020., broj Rusa koji će se ponositi svojom domovinom trebao bi porasti osam posto!

To stoji u programu ruskoga Ministarstva obrazovanja i znanosti pod nazivom “Domoljubni odgoj građana Ruske Federacije 2016. – 2020. godine”. Doduše, nitko ne zna kako će se izračunati taj postotak i koliki je uopće postotak s kojim bi se to moglo usporediti. No, kako god bilo, u Kremlju su odlučili da domoljublje treba podignuti na novu, višu razinu te drastično povećati broj građana koji će biti “ponosni na svoju domovinu”.

Program o novoj koncepciji odgajanja domoljuba treba pripisati “intenziviranju međunarodne situacije”, kako je govorio lik iz mađarskog filma “Krunski svjedok” Pétera Bacsóa. Naime, kako stoji u obrazloženju, u uvjetima pojačane globalne utrke i konkurencije, tehnološkog razvoja te današnje komplicirane i zabrinjavajuće geopolitičke situacije primjetni su pokušaji da se iskoriste socijalno-ekonomski problemi kako bi se “destabilizirala politička situacija u Rusiji”.

Transformacija

Zapad je Rusiju trenutačno poslao da kleči na kukuruzu zbog umiješanosti u ukrajinsku krizu, što je dovelo do pojačavanja napetosti između Rusije i NATO-a te gurnulo Europu u novi hladni rat. Stoga ideolozi novog ruskog patriotizma smatraju da je nužno osmisliti i novu taktiku u stvaranju i formiranju suvremenog ruskog domoljuba koji može odgovoriti na složene uvjete i opasnosti koje nudi sadašnji političko-ekonomski trenutak. Ako bi program uspio te se pojačao domoljubni zanos, i broj profesionalnih vojnika u ruskoj vojsci trebao bi porasti deset posto te bi se “svjetonazor građana i njihov vrijednosni sustav transformirao, preorijentirao i služio nacionalnim interesima Rusije čak do spremnosti na žrtvovanje i života, radi viših nacionalnih postignuća”.

Nikolaj Svanidze, poznati ruski analitičar i autor vrijednih povijesnih dokumentaraca, kaže za Lentu, kako mu nikako nije jasno zašto se “domoljublje uvijek brka s militarizmom” i ističe kako je taj program opasan jer “nas vraća u sovjetsko doba” i natura ljudima misao da je “cilj važniji od žrtve koja se daje ili položi za taj cilj”.

Domoljublje se asocira s vojnikom, a je li to baš jedina odrednica, pita se Svanidze. Naime, jedan od ciljeva domoljubnog odgoja jest motivirati mladež da se u većem broju odluči na služenje vojnog roka u ruskim oružanim snagama. Prema tom dokumentu, koji je u Rusiji izazvao poprilične sporove i diskusije, vojska bi trebala tri puta povećati svoju nazočnost i pokroviteljstvo nad školama, izviđačkim družinama te nekim visokim i profesionalnim učilištima. Osim toga, domoljubni sadržaji trebaju biti dostupniji i prisutniji ne samo u filmovima i glazbi, nego i na internetu. Prema toj zamisli, trebalo bi pojačati i povećati broj “patriotskih web siteova”, ali i ući u sferu igrica te napraviti velik broj privlačnih i pristupačnih “patriotsko-ratnih” igrica za kompjutore i PlayStation. No, kako bi domovinski odgoj polučio rezultate koji su upisani u programu, potrebno je, kako kažu, povećati broj “domoljubno nastrojenih nastavnika i profesora dva puta”, a broj Rusa koji “znaju osnovne podatke iz ruske povijesti, kulture i geografije” trebao bi se povećati čak 50 posto.

Spreman za obranu

Ponovno se uvode pučka sportska natjecanja iz sovjetskog vremena “Spreman na rad i obranu” (“Gotov k trudu i oborone”) kada su svi slojevi društva bili uključeni u trčanje, kroseve i razne druge sportsko-domoljubne manifestacije te su morali “dati i oboriti normu”, a za to bi dobili zlatnu značku GTO. Što veći broj takvih značkica omogućavao bi dodatne bodove na prijamnim ispitima za fakultete ili kod zapošljavanja.

– Problem je što naši birokrati pod domoljubnim odgojem podrazumijevaju to da profesori u školama moraju predavati djeci samo onaj dio povijesti na koji smo ponosni, koji je herojski i pun žrtve za domovinu, a znamo da ničija povijest, pa ni ruska, nije samo lijepa i romantična – kaže predsjednica Udruge srednjoškolskih profesora povijesti Tamara Ejdelman.

Ivan Grozni

Kako da predstavim djeci cara Ivana Groznog, pita se Ejdelman, samo u lijepom svjetlu, ističući njegove “dobre strane”, ako je povijesna činjenica da je on znao velikaše “bacati u kipuću vodu” i bio je rigorozan?

Ne možemo naći samo jedan događaj u ruskoj povijesti koji će nam se učiniti pogodnim pa ćemo iz njega izvlačiti i tumačiti sve ostalo. Hoćemo li govoriti samo o tome da smo 1945. oslobodili pola Europe od nacizma, ali zanemariti rasulo i poraz koji su bili 1941. godine? Jesmo li veći ili manji Rusi ako smo za prava homoseksualaca ili sumnjamo u ispravnost aneksije Krima, pitaju se na ruskim forumima i blogovima, koji žučno komentiraju “domoljubnu strategiju” Kremlja.

I kako to obično biva, radikalna desnica je oduševljena, a svi koji dovode u pitanje takav pristup zapravo su jalnuški diletanti koji svojim kritikama samo potvrđuju opravdanost takvog pristupa – programiranog domoljublja.

Osim toga, prema ideji “domoljubnih odgajatelja” treba osmisliti posebne pristupe svim dobnim i socijalnim slojevima društva: djeci, obiteljima, muškarcima, ženama, gradskom i seoskom stanovništvu, školovanima i neobrazovanima, vojnicima, državnim službenicima, vjernicima i ateistima. Kako piše ruska agencija Lenta, prema toj zamisli domoljubni bi odgoj trebao početi već od jaslica!

Za kampanju domoljubnog odgoja građana iz proračuna je predviđeno više od 400 milijuna dolara, a razmišlja se kako bi se domoljublje uvelo i kao poseban predmet u ruske škole. No, Tamara Ejdelman kaže kako se “domoljublje nikome ne može uliti u glavu lijevkom”, niti se može nametnuti.

Ravnodušnost

– Ovakav militarističko-domoljubni pristup zapravo nema smisla – ističe Tamara Ejdelman te napominje kako pokušaj da se nekoga tjera da nešto voli, pa makar to bila i domovina, može izazvati suprotan efekt ili u najboljem slučaju ravnodušnost. Napominje da djeca u pubertetu pružaju otpor i suprotstavljaju se pa ako im netko bude nametao “ljubav prema domovini”, treba paziti da se sve ne obrne. Osim toga, poentira ona, zar djecu treba učiti i podsjećati da se voli mama ili tata?

Nikolaj Svanidze smatra da se najbolji efekt za razvijanje domoljublja postiže kada se djeca u školi uče poštenju i priprema ih se da mogu živjeti od svog rada i znanja, ali tko su im primjeri, kakva je naša stvarnost, pita se on. Upravo oni državni službenici koji će žestoko braniti program domoljubnog odgoja ili se razbacivati optužbama za nedostatak domoljublja i neruskosti, često su ljudi koji ne iskazuju niti jednu pravu domoljubnu crtu – oni su korumpirani, krše zakon ili smatraju da on nije pisan za njih, ne plaćaju porez i varaju državu koju vole na svaki mogući način.

Sociolog Lev Gudkov smatra da je “patriotizam komplicirano kolektivni osjećaj koji nije ni jedinstven, ni jednoobrazan po svojoj strukturi”. Gudkov napominje da mnogi Rusi osjećaju ponos kad su u pitanju neki dijelovi povijesti, ali osjećaju i sram zato što u takvoj zemlji mnogi žive u bijedi. Domoljubni ponos, kaže Gudkov, uvijek je usmjeren unatrag, prema prošlosti, i to selektivno.

Tamara Ejdelman smatra da “sortirati podatke” znači lagati, a ne odgajati djecu kao istinske domoljube.

– Govoriti istinu o svojoj zemlji, povijesti i ljudima najbolji je način da odgojite pravog ruskog domoljuba – ističe Ejdelman.

Osim toga, kako ćemo ocjenjivati ljubav prema domovini i, najvažnije, tko će to i kakvim metodama raditi, pitaju se Rusi. Znači li to da smo pravi domoljubi ako kažemo da Gulaga nije bilo ili da nema korupcije, a u suprotnom nismo pravi Rusi?

– Dosta bi bilo tog ‘ura-patriotizma’. Aksiom je voljeti domovinu kao i roditelje, i ne treba to devalvirati idiotskim programima – zaključuje Tamara Ejdelman.

Gudkov ističe kako je problem to što se domoljublje često, namjerno, brka s lojalnošću aktualnoj vlasti, a to je, blago rečeno, pogrešan pristup jer se domoljublje izjednačava s vlašću i mjeri se zapravo ne koliko tko voli svoju zemlju i što je sve spreman dati za nju, nego koliko voli aktualni režim i njegove odluke i poteze, koji se uvijek predstavljaju kao “nacionalni interes”. No, koliko smo puta, nakon promjene vlasti, doznali da “taj tadašnji nacionalni interes” uopće to nije bio ili ga nova vlast dovodi u pitanje. Gudkov naglašava kako je u tome najveća zamka domoljubnog odgoja, jer to može dovesti do recidiva totalitarizma, povratka u boljševička vremena, pojačati represiju i ideološko pranje mozga s dalekosežnim posljedicama.

Sjeverna Koreja

Gudkov smatra kako se trenutačno zbog sankcija i izoliranosti Rusije, prouzročene napetošću u odnosima sa Zapadom, zbog krize u Ukrajini, dolazi u situaciju da se “mržnja prema drugome” predstavlja kao pravo domoljublje, a to otvara mnoge dvojbe. Hoće li se ići u smjeru Sjeverne Koreje, čija se “ideja domoljublja” gradi na mržnji, samoizolaciji, samodovoljnosti i zatvorenosti, ili prema onome što većina Rusa, s obzirom na rezultate anketa, želi: biti “normalna država” – postići zadovoljavajuće demokratske standarde, visoku razinu socijalne sigurnosti i zaštite te omogućiti materijalno blagostanje svojim stanovnicima, uz adekvatnu međunarodnopolitičku poziciju? – Nama ne treba domovinski odgoj – zaključuje Svanidze – nego odgoj normalnih kulturnih, pristojnih, dobrih i poštenih ljudi koji će biti tolerantni prema različitosti i manjinama. To je najbolji način da se voli i bori za svoju zemlju.