Krenulo je popisivanje stanovništva. Morali smo, sramota više od svijeta i od EU. Svi ga odradili, samo mi ostali. Morali smo. I dok se najviše trubi o nacionalnom izjašnjavanju, onom vjerskom i onom o jeziku, zaboravlja se puno drugih stvari. O tome smo pisali prošli put.
Zaboravili su ovi što se brinu za nacionalno izjašnjavanje upitati ljude hoće li ih biti sramota popisati se kao nezaposleni? Hoće li ih biti sramota popisati se kao besperspektivni? Zaboravili su upitati imate li, kako već nalaže tradicionalno gostoprimstvo, iznijeti kavu, sok i kolače pred popisivače? To, izgleda, nije problem za dušebrižničku elitu. Uostalom, kad ih je bilo briga ima li narod?
Ima i onih što utvaraju da Bosna i Hercegovina na ovom stupnju razvoja može biti nadnacionalna i građanska i zemlja u kojoj svaki čovjek ima vlastiti izgrađen stav – pa onda preporučuju da se ljudi popisuju „onako kako se stvarno osjećaju“.
Ako bi ljudi odgovarali kako se stvarno osjećaju vjerovatno bi trebalo uvesti rubrike s odgovorima tipa – LOŠ SAM, BEZVEZE, GURAM NEKAKO, PROP’O K’O ŽETON, GROHN’O K’O BARAKA. Ali, provjereno, toga nema u popisnoj dokumentaciji.
Na popisu ćete odgovarati na pitanje o stanu i ukućanima. Nitko ne spominje ni u najavi strah od brojki koliko će “mladih” od 30 ili 40, pa i više godina biti upisano kako živi s roditeljima, kako nemaju ni najmanju šansu da se jednom presele i osnuju vlastito domaćinstvo. A takvih će biti čitava vojska.
Bit če i čitava vojska onih koji će, ako ih ne bude sramota, upisati kako su nezaposleni i kako nisu to nikad ni bili. Standard nikoga ne zanima. Važno je samo koliko nas kojih ima.
Pitat će vas i imate li čistu vodu u domaćinstvu, imate li kanalizaciju. Normalna pitanja za državu u kojoj se negdje još uvijek živi u pretprošlom stoljeću. Mostarci će možda htjeti da se upiše kako im se nakon svake kiše kanalizacija popne u stan, ali nema na popisnim papirima toliko mjesta.
Mostarci će odmahnuti rukom na pitanje imaju li živinu u stanu i rezolutno reći kako nemaju svinjac, ali kada izađu na ulicu za vrijeme kiša, moraju kao u svinjac, s čizmama do preko koljena. Ali, neće ni to pitati popisivači. To ne zanima ni nacionalne dušebrižnike.
Na popisu je samo jedno važno – da se popišete nacionalno i vjerski – i to su jedini rezultati koji ih u najavi zanimaju. Nakon što se popišemo, čini se da nikoga od njih neće zanimati ovo ostalo.
Nitko se od njih neće čupati za kosu ako doznamo da smo ozbiljno zaostali, da nam je standard grozan i ispod albanskog. Da gradovi plivaju, kuće klize, da divlja gradnja uništava sve pred sobom. To su stvari koje se ne daju ušminkati. Kao što se daju ušminkati neke druge.
Pitat će vas, naime, popisivači i koju ste školu završili, koju stručnu spremu imate. Ali vas neće pitati – gdje ste stekli diplomu? U nekom malo ozbiljnijem, tradicionalnijem, starijem visokoškolskom objektu ili u nekom preuređenom hangaru ili bivšoj trgovini namještajem kraj magistralnog puta. Stoga će popis izbaciti brdo visokoškolovanih, pa će se naši političari šepuriti kako imamo brdo sposobnih i učenih. Što, naravno, neće biti istina.
Isto tako će vas pitati na popisu – čime se vozite u školu ili na posao? Odgovor će naravno, biti, u većini slučajeva – automobilom! No, neće vas pitati koliko vam je star automobil i kvari li se. Kupujete li originalne dijelove ili majstor Pajo nalazi zamjene na otpadu? Nažalost, i tu ćemo ispasti lažno bogati, a zapravo smo smetljište Europe.
I na kraju, ključno pitanje – ZNA LI OSOBA PROČITATI ILI NAPISATI KRATAK TEKST? Po tome ćemo valjda znati jesmo li pismeni. Nažalost, kao i u većini odgovora na popisu, da se ne osramotimo, reći ćemo – DA. Jer, nitko vas neće pitati znate li napisati suvisli tekst ili shvatiti napisano.
Kako god, odgovarajte iskreno. Ako već žele znati tko smo, neka znaju i kakvi smo. Ako ih uopće zanima.
Bljesak.info