Nakon što je saborski Odbor za veterane predložio da “Dan antifašističke borbe”, preciznije prekid savezništva između nacista i komunista nakon Hitlerovog napada na SSSR, na što se skupina drugova zbunjeno promuvala po šumi pokraj Siska, više ne bude državni blagdan, burno je reagirao premijer Andrej Plenković koji je rekao kako “treba stati na kraj politici detuđmanizacije i unutar HDZ-a.
To znači da ja kao predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade kažem da je 22. lipnja blagdan koji je u popis blagdana u naš zakon uvrstio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i tako će i ostati”.
Plenković tako zauzima poziciju fundamentalističkog tuđmanizma, po kojem je svaki pa i najmanji, najsporedniji potez prvog Predsjednika ispravan i neupitan. Hoće li onda preimenovati Dinamo u HAŠK ili Croatiju, jer je to i Tuđman napravio, ili od Tuđmana kao neupitan preuzima samo titoizam?
Vrijeme ozbiljnog predsjednika čini se kao pradavno, jer prema ovome što se u aktualnoj pretkampanji za predsjedničke izbore do sada moglo čuti ispada kako je bit predsjedničke funkcije u Hrvatskoj negdje između nogometnog navijanja, frizerskog salona i psihijatrije.
Počelo je s uobičajeno nespretnom izjavom aktualne Predsjednice da je NK Rijeka 1980-ih bila “nekakav rezervni klub za Partizan i Zvezdu”. Na to su se zborno oglasili medijski podrugljivci, jednako kao i na njenu raniju izjavu da je “rođena s krive strane željezne zavjese”, jer valjda nisu čuli da je režim nekim ljudima oduzimao putovnice zbog izražavanja režimu politički nepoćudnih uvjerenja.
Grabar-Kitarović ne govori neistine, ali daje izjave nepromišljeno, neprecizno, ono što joj valjda netko prišapne privatno, uzima zdravo za gotovo i iznosi u javnost. Kad smo kod njenog grada, prava tema, o kojoj bi bio dobro da progovori nije NK Rijeka, koja je danas jedan od rijetkih svijetlih segmenata u tom gradu, već 75-godišnji kontinuitet komunističke vlasti u tom gradu.
_______________piše Nino Raspudić I Večernji list
Rijeka je grad u kojem su većinu nekada činili Talijani koji su 1945. etnički očišćeni, pri čemu nije bila samo riječ o odmazdi nad fašistima, koji su dva desetljeća zatirali Hrvate i Slovence, jer su “osloboditelji”, kao i svugdje iza “željezne zavjese” uredno pobili i protjerali sve one koji bi mogli biti smetnja uspostavi njihovog režima.
Dovoljno je navesti primjer istaknutog predratnog riječkog socijalista Angela Adama, koji je kao Židov i antifašist bio odveden u Dachau. Preživio je nacistički logor da bi po povratku u Rijeku, sa ženom Ernestom, u srpnju 1945. bio ubijen od “osloboditelja”. Malodobnu kćer Zulemu, koja je dan kasnije išla raspitati se o njihovoj sudbini kod novih vlasti, također je pojeo OZNA-ški mrak. Angelo Adam im je smetao jer je bio Talijan, a veći antifašist od njih.
Etničko čišćenje Talijana naši ljevičari navode kao veliki Brozov doprinos u smislu – imamo danas Rijeku i zapadnu Istru jer je Tito lijepo pobio i protjerao Talijane pa mu trebamo biti zahvalni. Sve i kad bi slijedili takvu monstruoznu logiku, valja imati na umu kako taj zločin Broz nije izveo za Hrvatsku već za komunističku Jugoslaviju, pod Staljinovom kapom.
U gradovima ispražnjenim od Talijana stvoren je mali jugoslavenski melting-pot. Naseljavani su ljudi iz pasivnih krajeva, vezani uz vojsku i novi režim, korumpirani najprije tuđom imovinom, a kasnije državnim stanovima iz fonda za koje se uzimalo svima a dobili su samo neki.
Rezultat cijelog tog spleta krvavih nacionalnih i socijalnih odnosa u Rijeci je perverzna fiksiranost na partiju već 74 godine, čime je Rijeka ove godine i službeno potukla Moskvu kako grad s najdužom neprekinutom komunističkom vlašću.
Današnja Rijeka izlaže diktatorov brod kao vrhunac vlastite civilizacije, gradske kulturne perjanice su ofucani rokeri koji u šezdesetoj sviraju po brucošijadama i ispaljuju čepove iz guzice, kao urnebesnu foru. Ali Rijeka je i grad zanimljive alternativne scene, pri čemu ne mislim na ohrndale jugopankere na gradskim sinekurama, koji su u tom gradu ustvari režimski mainstream, već na hrvatsku Rijeku, koja ima i građansku kulturu i vitalnu mladenačku katoličku scenu.
Upitan o provali Grabar-Kitarović o Rijeci, kandidat Milanović je otišao u širinu i nadovezao se tezom kako je “Hajduk bio omiljeni Titov klub, imao je petokraku u grbu. Mogao si se nabosti na nju, to je ružno izgledalo”. Kandidatu ljevice je ružno vidjeti zvijezdu petokraku i to je dobro, na tragu nedavne rezolucije Europskog parlamenta koja de facto izjednačuje nacizam i komunizam.
Još jednom se pokazuje kako se puno igrača nalazi na pogrešnoj strani političkog spektra, jer povijesna slučajnost poput toga je li talijanska okupacijska zona u Drugom svjetskom ratu bila kilometar gore ili dolje je odredila ne samo to hoće li dinarski djed otići na jednu ili drugu stranu, već i to hoće li (pra)unuk danas biti na strani rodne ideologije, ubijanja nerođenih pa čak i skloniji klimatskoj religiji i vegetarijanstvu. Nastao je plač i škrgut zubi među dežurnim “antifašistima” jer je Milanović opet skrenuo s Titova puta.
Neki ga osuđuju, a neki drugi uvjeravaju javnost da je on neupitan antifašist. Ali upravo takvi su mu najveći kamen o vratu, jer da se na titoizmu mogu dobiti izbori u Hrvatskoj već bi Tito bio raspisao višestranačke slobodne izbore. Nije ih bilo i postojala je samo jedna partija upravo zato što je većina naroda bila protiv nje pa ih je trebalo držati u pokornosti silom. Milanović je možda mogao dobiti izbore da je išao kao nezavisan kandidat, ovako je, kandžama titoista, osuđen na poraz u drugom krugu.
Kao važan faktor na tobožnjoj desnoj strani spektra, a koja je ustvari više neki mategranićevski centar, ukazala se bivša Frizerka aktualne Predsjednice, koja je zadala nizak udarac protukandidatu Škori. Dotična gospođa na društvenim mrežama objavi, ili je netko drugi aranžira da “ona objavi”, skandaloznu tezu, vrlo štetnu po protukandidata.
Onda status s Facebooka umirovljene frizerke prenesu, tobože zgražajući se, svi glavni mediji, čime široko pronesu ono što se od početka te igre htjelo prenijeti javnosti. Frizerski saloni su nekada bila važna informacijska čvorišta, preteča interneta, sve informacije, svi tračevi su bili tamo, a aktualna kampanja upravo odiše tim štihom.
Vrhunac cirkusa ipak je optužba marginalne kandidatkinje Dalije Orešković da je Kolinda Grabar-Kitarović plagirala koncept njenog predsjedničkog programa. Ako i jest, plagirala je otkriće tople vode jer nije riječ ni o kakvom genijalnom domišljaju, neočekivanim uvidima i briljantnim rješenjima, već o populističkoj demagogiji, prije svega o čarobnom pojmu “antikorupcija”. To je trend sezone, svi su sad “antikorupcija”.
Začetak mode bio je neslućen uspjeh Mislava Kolakušića na europarlamentarnim izborima pod tim sloganom, nakon čega je antikorupcija, kao Vegeta, postala obavezan dodatak svakoj kampanji. Očekujemo još samo H&M kolekciju pod nazivom “Antikorupcija” ili istoimenu Huljićevu pjesmu.
Oporba predvođena SDP-om osnovala je “Antikorupcijski savez”, što je urnebesno, toliko da su im se čak i HDZ-ovci na posebnoj tiskovnoj konferenciji rugali. Naime, isti tjedan je Povjerenstvo za sukob interesa utvrdilo je da je Davor Bernardić povrijedio načelo transparentnog djelovanja kada je 2014. prihvatio golemi dar, stipendiju visoke poslovne škole Cotrugli u iznosu od 263.000 kuna što je 525 puta više od zakonski dopuštenog.
Dakle, tko o čemu, HDZ o hrvatstvu i demokršćanstvu, a drugovi o antikorupciji. Iako se čini kako su sve karte već podijeljene, valja imati na umu da izbori još nisu raspisani, službena kampanja nije počela pa tek treba vidjeti tko će se uopće kandidirati, hoće li ovi koji su navodno u igri uopće uspjeti skupiti potrebne potpise te hoće li možda u zadnjem trenutku u igru uletjeti i neki novi igrači. Po do sada viđenom funkcija predsjednika je pojavljivati se na važnim nogometnim utakmicama i voditi računa o svojoj frizuri.
Treći faktor (ne)normalnog pojavio se jučer. Milanoviću je medvjeđu uslugu učinio PR genijalac koji mu je osmislio slogan “Normalno”. Time se kampanja i demokratsko nadmetanje za petogodišnji mandat s područja političkog srozava na razinu biološkog ili psihijatrijskog. Kao, mi smo normalni, a drugi su nenormalni. Uski totalitarni komunistički um koji je smislio “Normalno” nepogrešivo slijedi ono što je filozof Ugo Vlaisavljević nazivao radikalnim humanizmom komunista.
Oni se bave utvrđivanjem razlike između čovjeka i nečovjeka. Nema pluralizma, nema poštivanja različitosti, u smislu da druge političke opcije zastupaju jednako legitimne drugačije vrijednosti, interese, vizije, u slobodnom i demokratskom izbornom natjecanju, već oni koji nisu partija su ne-ljudi, fašisti, ukratko nenormalni.
Riječ je o ogavnom trovanju izborne kampanje, štoviše njenom depolitiziranju i svođenju na sraz normalnih i nenormalnih. Normalan čovjek bi se sramio pripisati ekskluzivno sebi takvu etiketu. A normalna kampanja ne bi svom kandidatu u startu stavila takav uteg oko vrata.