Stariji među vama će se sjetiti: bilo je to vrijeme kada su najagilniji promicatelji komunističke ideologije besramno – naprotiv, s pravovjernim ponosom – uzvikivali: “Više volim rusko sranje nego američku pitu”.
A onda je došlo vrijeme kada su istu misao – o užitku konzumiranja ruskih fekalija – ponavljali i velikosrpski nacionalisti. Tada su ovi ljudi smislili i sljedeće stihove, kojima je nedvojbeno mjesto u Panteonu bezumne mržnje:
“Ko je drugi,
ja sam prvi,
nek’ se napije turske krvi”.
Čovjeka za kojeg kažu da je autor tih stihova sreo sam jednom, na promociji knjige Svetislava Basare.
Nepotrebno je reći: nismo se zbližili. Za razliku od mudrih ljudi, volim svoje prijatelje držati blizu, a neprijatelje podalje. Za razliku od tolerantnih ljudi, ne želim dijalog s neprijateljima. Samo ih ne želim vidjeti. Koliko ja znam, nikad nitko nikoga nije dijalogom uvjeravao ni u što – eto čemu služe batine. Osim toga: kad god bi me netko, kako se kaže, ‘pozvao na javni razgovor’, on bi mi se, gle čuda, popiškio na cipele i iskazao odlučnu želju da ga nema – barem da ga nema u javnosti. Smatram besmislenim dijalog sa strankom koja vas želi eliminirati. Ako dijalog treba završiti kompromisom, oko čega bismo trebali napraviti kompromis? Da se, što se kaže, ” nađem na pola puta” , pa da ubuduće funkcioniram kao naizmjenični promet: da ili ne?
U svakom slučaju, nikad nisam bio na večeri gdje su se okupljali staljinisti ili velikosrbi. Što me iznimno veseli. Ne usudim se ni pomisliti na jelovnik koji je pratio takva okupljanja.
Bilo je, kažem, takvo vrijeme.
A sad je, vidite, došlo vrijeme kad je nezgodno reći ono što sam upravo namjeravao reći: više volim našu pitu nego američka sranja.
Kažeš to i već si antizapadnjak.
Bogami nisam. Odavde do Beča, nećete naći prozapadniju osobu od mene.
Zapravo, mislim da je najveća stvar koju je Zapad dao ovom svijetu sumnja. Bez toga nema mišljenja. Pokazati da je Spengler bio u pravu i da bi Zapad, evo ga: koliko se sutra stvarno ruši, iza njega ostala sumnja, kao vječni spomenik toj civilizaciji.
Ja nisam čovjek od vjere. Negdje sam, mislim kod Vešovića, pročitao kako je Sidran napisao, parafrazirajući: ovo što vidite je 99 posto strah i jedan posto Sidran. Kod mene je drugačije. Ono što vidite je 99 posto sumnje i 1 posto Andrej Nikolaidis. A u taj 1 posto opravdano sumnjam.
Ako me to ne čini zapadnjakom…
Naravno, vrijeme je takvo, promjene su toliko brze da čovjek može leći u krevet kao liberal, a probuditi se kao strogi konzervativac; leći u krevet kao borac za ulazak Crne Gore u NATO, a probuditi se kao antizapadnjak protiv čije se retrogradne politike bore putinoljubci i nacionalisti raspoređeni u nevladine organizacije, veleposlanstva i upravne odbore nekih međunarodnih instituta.
Kad ostariš, postaješ sve ono što te je u mladosti najviše živciralo, sve čega si se bojao, sve ono što si Boga molio – makar mislio da ga nema – da ne postaneš. Ako živiš dovoljno dugo, postat ćeš vlastiti strah; svoj vlastiti duh, takoreći. To je cijena trajanja. Da mi je stalo, umrla bih do treće godine, do Isusove dobi. Nisam to učinio, očito. Sve što sam danas je cijena toga.
U ljudskom životu nema napretka. Kao što nema u povijesti. Agamben kaže da ne poznaje nijednog važnog filozofa koji je vjerovao u napredak. Čini se da klasični filozofi nisu dovoljno čitali liberalne medije.
Da su naši preci vidjeli gdje i kako živimo, odmah bi umrli od očaja i straha. Ili bi, kako kažu, digli ruke. Ovdje moram konstatirati da je dizanje ruke na sebe bliže etičkom činu nego dizanje ruke na glupu, pokvarenu ideju – što stalno činimo i čemu dugujemo svoj tzv. društveni status.
I neki, pa, mjesečni prihodi.
Ono što sam ti htio reći…
Posao novinara nije perpetuirati dominantnu ideologiju (to rade propagandisti), nego propitivati sve – pa tako i vladajuću ideologiju. I sebe: posebno sebe. Zbog čega se rijetko slažem sam sa sobom.
Čemu onda teške riječi i bijes kada novinar javno sumnja u američku politiku u regiji?
Umjesto sumnje, što treba? Vjerovati, jer je apsurdno?
Američka politika u regiji trenutno je – osim što je štetna, podmukla i radi u korist velikodržavnih projekata – jednostavno: degutantna.
Trenutno ta politika na Balkanu promovira “zapadne vrijednosti” samo ako vjerujete da i imperijalizam pripada tim vrijednostima. Doduše: njihovo promicanje “zapadnih vrijednosti” moglo bi izgledati i gore. U Čileu za Pinochetova Zemana, na primjer.
Amerika pokreće Balkan i to na prilično transparentan i očito brutalan način, što je iritantno ako imate ideju da na ovom svijetu postoji sloboda na koju mali i siromašni imaju pravo.
Ako ne pristajemo na narativ “naših zapadnih prijatelja koji znaju bolje od nas što je dobro za nas i koji rade u našu korist čak i kad mi to ne razumijemo”, onda ne pristajemo na narativ našeg nedostatka prosvjetljenja radi kojega trebamo čuvara, pa ako nismo spremni odreći se slobode za sigurnost i udobnost; tada je potrebno inzistirati na slobodnom mišljenju, odnosno na sumnji.
Onda, kad se u The New York Timesu pročita besramni članak, znanstveno-fantastična priča o tome kako je Vula suparnik Aleksandra Vučića, koji se pak protivio aktivnostima Wagnera u Srbiji, mora se posumnjati da je netko u nečijem džepu zvrčao neki novac.
Onda, kada Gabriel Escobar najavljuje da će Kosovo dopustiti stvaranje Republike Srpske tamo, bez obzira što o tome misli Albin Kurti, demokratski izabrani premijer jedne suverene države, potrebno je to protumačiti kao ispad kolonijalne administratora koji, naviknut okružen svojeglavim domaćim slugama, prijeti čovjeku koji radi svoj posao, ima demokratski legitimitet i funkcionira u okvirima Ustava. Ako Amerika promovira “vladavinu prava” u regiji, zašto Escobar traži od Kurtija da krši Ustav? Da, znam: antiamerički je i antizapadnjački sumnjati…
Ili idemo ovako… Nije li se, ne libertarijanski, nego temeljno ljudski, zapitati: zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju, čiji je cilj bio – citiram vrlo zgodno eufemističko, dakle glupo objašnjenje onoga što tip opredijeljena – za “obuzdavanje bošnjačkog demografskog oportunizma” ?
Pada mi na pamet barem jedna država u kojoj su vlasti svojedobno vrlo uspješno obuzdale „demografski oportunizam“ većinskog stanovništva.
Južna Afrika, naime.
wpDiscuz
