“Rajska djevo, kraljice Hrvata“, koja je postala najomiljenija hrvatska marijanska pjesma, prevedena i na slovenski i na njemački jezik, autorizirao ju je Isusovac Petar Perica, učenik isusovačke gimnazije u Travniku.
Piše: Stjepan Alilović l centralna.ba
Petar Perica se rodio 27. lipnja 1881. u Kotišini podno velebnog Biokova, a povrh Makarske. Rodna mu župa Makar-Kotišina nekoć brojaše 1.400 duša, a danas je na izdisaju.
Otac mu Stjepan bijaše poljodjelac, a mati Antica, rođena Sržić, domaćica.
Sakramenat sv. krštenja primio je u domaćoj župnoj crkvi 4. srpnja.
Krstio ga je župnik don Ilija Ravlić, a kumovao mu Mate Krželj, zidar iz Makarske.
Krštenje je bilo na prvu nedjelju u mjesecu, posvećenu Srcu Isusovu, što je vrlo znakovito, jer će Petar Perica kao isusovac postati veliki revnitelj pobožnosti Presvetom Srcu.
Prema predaji nas bi Perica bio daleki potomak plemena Kačića.
Petar je proveo svoje djetinjstvo – kako će poslije sam zabilježiti – „u strogo kršćanskom duhu“. Rado je polazio u crkvu kod kuće i u susjednoj Makarskoj.
Kad je navršio 6 godina, pošao je u osnovnu školu u Makarskoj. Ispočetka mu škola zbog boležljivosti bila teška, ali će se poslije ubrajati u najbolje đake.
Već je u pučkoj školi počeo sastavljati stihove. Završivši osnovnu, započeo je u Makarskoj građansku školu. U trećem razredu te škole biskup Filip Franjo Nakić poslao ga je u travničko sjemenište, jer je mali Pero izrazio želju za svećeništvom.
Travnički đak
Perica je došao u Travnik u jesen g.1895. Ondje još življaše Petar Barbarić, pa je imao priliku upoznati ga izbliza. Poslije će se živo zauzimati za Barbarićevu beatifikaciju.
Peričin razredni kolega, Marko Alaupović, poslije postavljen za sarajevskog nadbiskupa, posvjedočio mi je u pismu ovo: „Opći i trajni dojam Peričine osobe na mene, a mislim i na ostale drugove, bio je osjećaj i uvjerenje o njegovoj dubokoj pobožnosti, neprekidnoj sabranosti i sjedinjenju s Bogom u molitvi. To se zrcalilo i u njegovu vanjskom držanju.
Uvijek sam bio mišljenja, da onakav život vodi konačno do velike svetosti i možda do časti oltara.“
Petar Perica je svoj boravak u travničkom sjemeništu označio kao najsretnije dane svog života. Vodio je već tada duhovni dnevnik, osobito za vrijeme duhovnih vježbi.
Iz njegovih se bilješki vidi kakav je duboko duhovni život provodio.
Kao petoškolac u ove svoje je stihove sažeo sav svoj duhovni program:
Kristu služit – to je nad sve časti;
Njega ljubit – nema veće slasti;
Njega slijedit – to je veličina;
Sve je drugo – varka i taština!
Kao petoškolac ispjevao je i vatrenu davoriju „Do nebesa nek se ori!“
Ispjevao ju je za posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu, a uglazbio ju je magister Milan Smolka, učitelj glazbe u sjemeništu.
Za nagradu je bio poslan u Rim na hodočašće.
U hodočašću je sudjelovalo 50 mladih Hrvata i Hrvatica.
Pericu je s jednim zagrebačkim gimnazijalcem zapala čast, da je 3. srpnja 1900. u audijenciji predao papi Leonu XIII. krasan album s više od 160.000 potpisa mladih iz Hrvatske. Perica je to nezaboravno hodočašće vrlo zanosno opisao.
Isusovac
Promatrajući u Travniku život svojih odgojitelja i profesora isusovaca, Perica je sam odlučio stupiti u Družbu.
Učinio je to 7. ožujka 1901., kad je stupio u novicijat Austrijske provincije u Velehradu. Tada su naši krajevi pripadali toj provinciji. Završivši novicijat, pošao je g.1903. u Kalksburg kraj Beča na tzv. „Studia humaniora“- humanističke nauke, a potom u Sant Andra u Koruškoj na studij retorike ili govorništva. Zbog glavobolje.
Perica je morao prekinuti studij, pa je šk. g.1904. /05. proveo u Travniku kao prefekt đaka.
Tada se slavila 50. obljetnica proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću, i za tu prigodu ispjevao je svoju drugu poznatu pjesmu „Zdravo djevo“, koja će postati najomiljenija hrvatska marijanska pjesma. Slovenci su je preveli na svoj, a o. Puntigam na njemački jezik.
U jesen, u rujnu 1906. nalazimo Pericu u Požunu, današnjoj Bratislavi, na trogodišnjem studiju filozofije.
Nakon tog studija vraća se u Travnik na dvogodišnji magisterij, dakle uključen je u odgojiteljski rad u Sjemeništu.
Bilo je to od g.1909. do 1911. Tada je aktivno sudjelovao u slavlju 10. obljetnice posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu. Osim Što je vrlo marno surađivao s urednikom „Glasnika Srca Isusova“, ocem Zabeom, napisao je i posebnu brošuru „Slavlje hrvatske omladine godine 1910“.
U jesen 1911. Perica polazi u Innsbruck na studij teologije. Ovdje je imao odlične profesore, a marno je i sam studirao te je uspješno položio završni ispit. Poslije svećeničkog ređenja došao je u svoju rodnu Kotišinu, gdje je 9. kolovoza 1914. služio mladu Misu. Tada je već bio započeo prvi svjetski rat.
Svršivši sve svoje ispite u Innsbrucku, Pater Perica je, po želji poglavara, došao u Zagreb i u Palmotićevoj pod vodstvom svetog redovnika oca Bellera obavio svoju treću probaciju, a nakon toga bio je imenovan urednikom „Glasnika Srca Isusova“ te upraviteljem Apostolata molitve u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Njegov boravak u Zagrebu nije bio dugog vijeka jer je bio premješten u Travnik, gdje će također ostati kao odgojitelj u sjemeništu samo dvije godine.
Njega je čekala rodna Dalmacija, u kojoj će se afirmirati i uzdignuti do apostola velikog formata.
Kako je nepravedno završio njegov život i zašto je njegova genijalnost postala prijetnja komunističkom sustavu pročitajte u ovom tekstu:
wpDiscuz
