Aldin Arnautović kaže: Ja sam građanin Sarajeva i tako me predstavljajte! U svom dnevniku piše o protestima u BiH zbog jedinstvenog matičnog broja, o tragediji jedne obitelji čije su patnje uzrokovane “ispolitiziranim administrativnim pitanjem”. Primjećuje kako na nekim portalima, posebno jednom, ima huškačkog novinarstva i medijske manipulacije. Ističe da je bio ponosan nakon koncerta pred parlamentom BiH i objašnjava zašto mu se svijet čini mnogo ljepšim zadnjih nekoliko dana.
Dan počinje rano. Moj sin, ponos svog tate, osmogodišnjak, igra na košarkaškom turniru svog kluba. Skenderija puna djece, lijepo mjesto za biti to jutro. Moji favoriti pobjeđuju utakmicu za utakmicom. Plasiraju se finale koje se igra za nekoliko sati.
Odlazim do protesta ispred Parlamenta. Na putu, čujem glas iza leđa: “Koliko je sati?”. 20 do 12, odgovaram. Jel I ti ideš na protest, pita mladić, dvadesetogodišnjak. Idem. Pričamo. Pitam da li bi želio biti redar na koncertu. Kaže da bi. Zove se Kristijan.
Na protestu razmjena mišljenja, dogovori. Pravi se veliki koncert u utorak. U ponedeljak autobus solidarnosti iz SA ide u Mostar.
Vraćam se na turnir. Moj dječak sat poslije oko vrata iznosi zlato.
Pratim izvještavanje medija o protestima u Sarajevu. Ima jako zanimljivih pojava. Pratim forme informacija, njihove izvore i viralno širenje. Socijalne mreže pulsiraju energijom koju je upumpao jmbg protest.
Sile zla na razne načine pokušavaju zaustaviti tu lavinu energije. Čitam razne informacije i poluinformacije.
Ispovjest kantonalnog ministra koji je bježao od demonstranata, predstavljena je dramatičnim naslovom“ progonjen kao zvijer“ 😀 „ Gospodin „Progonjeni „ je kantonalni ministar koji je iskoristio trenutak kada je obezbjeđenjeVjekoslava Bevande nogama u leđa mladića i djevojaka prokrčilo put vani.
Pa je skakao preko ograde, pa ga nazovi „rulja“ stigla i nećete vjerovati „raspravljali se s njim pola sata“! A onda je ministar koji se „jedva spasio“ otisao kući u Herceg-bosansku županiju.
Pada mi na pamet luda slika. Ministar kulture, u odijelu, sa kravatom, leti preko ograde, bježeći pred građanima. Čak ga i majka s bebom ostavila na cjedilu. Zamislite kakva je to majka, a tek beba pokušava ministar poslati poruku. Beba je sigurno jedna od ovih iz organizacije bebolucije, zaključujem.
Čitam i da je ministar finansija objasnio da paranoja nije zahvatila samo „Srbe“ nego i „Bošnjake i Hrvate“. Al ne reče ministar da se to odnosi na političare. Nego ispade da su sad svi kao svi stanovnici paranoični. A ja baš imam neki osjećaj da su otkad je “bebolucije“ ljudi oko mene nekako kao sretniji.
Ne reče ministar da je njegova stranka jedna od odgovornih za građanski bunt. Ne ponudi ministar ostavku jer mu ispod prozora sjede nezadovoljni ljudi. Koji ga, by the way, lijepo plaćaju.
Nedelja 16.06.
U jutarnjoj jurnjavi stiže me tužna vijest. Tromjesečna beba, jedna od onih „nevidljivih“, bez JMBG-a preminula u Beogradu. Portali prenose patnje roditelja dok su je uspjeli dovesti do Beograda na liječenje. Patnje uzrokovane ispolitiziranim administrativnim pitanjem.
Jmbg ekipa dogovara se o daljim koracima. Odlučuje se da se građani i građanke u svim gradovima pozovu da dostojanstveno i mirno odaju počast prerano otišloj djevojčici.
Navečer, pred Parlamentom BiH hiljade ljudi. Dostojanstveno i hrabro. Pretužno. Stotine upaljenih svijeća, igračaka, podsjećaju na apsurd protiv kojeg su građani ustali.