Željko je moj rođak koji je srcem otišao u rat s nepunih dvadeset godina, te je na jednom od prvih ratišta u Hrvatskoj, tamo u Otočcu, izgubio obje noge. Kad su svi mislili da se neće probuditi iz duge kome, kad je slijedilo pet teških operacija, kad je zaprijetio život užasima, ona je došla, došla da ostane kraj njegova uzglavlja. Prelijepa, zaljubljena i ironijom života, Srpkinja. Kasnije je postala njegova današnja supruga i majka njegove kćeri, a bila je i ostala žena-zmaj i istinski heroj u jednoj naizgled sasvim krhkoj osobi. Ona koja drži sve osovine jedne teške priče na svojim dlanovima punim ljubavi.
Željko je osoba uz koju se stidite svih gluposti koje su vas ikad sekirale. Paradoks je recimo kad ga vidite kako skine proteze i ulazi u more najsretniji, dok vi panično po guzici prebirete milimikron celulita i zabrinuto gledate tko vas gleda. Ne mrzi, nema komplekse, nije galamljiva Hrvatina, nema PTSP, ima najveću volju za životom i peti je stupanj pridjeva najradišniji. Beskrajno duhovit reći će da mu je najljepše u vlastitoj svadbi bilo to što je bio spašen od puno plesa. Kad nam je jednom umro netko od drage rodbine, a sahrana je bila na brdu do kojeg se išlo pješke, potrpali smo se s njim u auto, na šta je zaključio da mora da je sjajno imati rođaka invalida, koji nas izvuče od pješačenja.
Željko je mlad ostao i bez roditelja. Moja divna tetka, a njegova majka, preminula je od infarkta jedne noći kad smo, ironijom sudbine, mi bili kod njih u posjeti. Kao da smo znali. Te noći prije spavanja, kao da su znali, moj otac i ona su na terasi pretresli sve zanimljive događaje iz njihova djetinjstva, i smijali se onim svojim prodornim smijehovima da se sve orilo. E, da…kao da su znali da poslije puno smijeha dolazi puno suza. Tetak je umro nedugo nakon nje. Onako kako umiru muškarci koji iznenada izgube svoje sidro, osobu s kojom su radili, koju su obožavali, s kojom su proveli svaki dan, svaki sat, još otkad su se prvi put sreli.
Željko, međutim, životu unatoč, i dalje stoji kao gromada. A gromada i jeste, i ne samo fizički. Svako jutro navuče svoje proteze i isturi ih pred svijet prkosno. Strahopoštovanje – to je prava riječ za opisati ono što osjetiš dok si pokraj njega.
I zato danas, dok te možda pritišće milijun problema, dok ponekad razmišljaš kako ništa više nema smisla, dok te guši nepravda, dok ti se ne da ustati iz kreveta jer svijet nije fer…sjeti se da ima na stotine i tisuće onih koji se ovog trena bude s osmijehom. Nemaju noge ili ruke, znaju da svijet nije fer, ali vjeruju u sutra.
Jer su jednom bili na korak do smrti i nebo ih je ostavilo u igri. A kad jednom kraj gledaš s kraja, shvatiš da je svaki dan novo bogatstvo. I boriš se zadnjim atomom snage da ga odživiš jebački. Fajtaš se ko lud.
Ustani, divan je dan. Ima sunca, ima muzike. A negdje, netko postoji i diše samo zbog tvog pogleda. Svi smo mi nečiji razlog za navlačenje životnih proteza. I, zar ti treba išta više za sreću?
_________
*Priča je objavljena u Martininoj knjizi “Neprocjenjivo”, čije će se predstavljanje dogoditi u utorak 26.11.2013 u 20:00h u Galeriji kraljice Katarine Kosača u Mostaru i kako je istaknula autorica, svi ste dobrodošli.
6yka.com l poskok.info
wpDiscuz