“Najgore od svega je što nemaš tijela. Cijelo se vrijeme manipuliralo brojem žrtava. Nama je na razmjeni 1994. godine dostavljeno jedanaest tijela. Na kraju sela, gdje su obitelji Zadro, našli smo u jednoj vreći stopalo. Od moga oca kasnije još potkoljenicu, a s drugoga kraja mjesta ženi smo našli glavu u vreći. Očito su sve zataškavali, prikrivali, kao što i danas rade”. Tako o stravičnome ratnom zločinu u selu Grabovici kod Mostara, vjerojatno najokrutnijem u hrvatsko-bošnjačkome ratu, jer nikakvih sukoba nije bilo, govori Josip Drežnjak, predsjednik Udruge ubijenih i nestalih u Grabovici ‘93. kojemu su 9. rujna 1993. godine ubijeni otac i majka.
Svjedokinja ubojstva šuti
“Otac i majka su ubijeni, po saznanjima koje sam kasnije dobio, 9. rujna 1993. godine u 10.40, pred kućnim pragom. Jedna Bošnjakinja je neposredno prije toga došla sa svojom kćeri, koja je bila izbjeglica u Grabovici, da popije kavu s majkom, što je bilo uobičajeno. Nažalost, žena koja je svjedočila ubojstvu kasnije se ničega nije sjećala i nije svjedočila gdje je to trebala učiniti”, govori on.
Na upit radi li se možda o prijetnjama, strahu, Drežnjak ne vjeruje kako takvo što može biti opravdanje. Grabovica je bila jedino preostalo hrvatsko mjesto između Mostara i Sarajeva pod nadzorom Armije BiH 1993. godine. U noći s 8. na 9. rujna započeo je krvavi pir u kojemu je ubijeno 32 civila, žena, staraca.
Najmlađa žrtva bila je malena Mladenka Zadro po čijem je stradanju Mostarski teatar mladih napravio i kazališni komad. Ova četverogodišnjakinja ubijena je u zagrljaju majke Ljubice.
“Imamo i slučajeva da su ratni zločinci odslužili kaznu za ubojstvo male Mladenke, a tijela nisu pronađena. Nije mi jasno tko ima toliku snagu sve to prikrivati. Tu nije bilo sukoba s Armijom BiH, kako je pisao general Rasim Delić, a HVO je bio udaljen čak 20 kilometara od Grabovice”, dodaje.
Grabovica je 1993. godine bila jedino mjesto od Sarajeva do Mostara pod nadzorom Armije BiH u kojoj su ostali Hrvati. To je bilo klasično etničko čišćenje.
“Možete zamisliti, dakle nije bilo sukoba, nikakva povoda. Idete od kuće do kuće, pucate, ubijate”, govori Drežnjak. On se među rijetkima uspio spasiti 10. svibnja nakon napada na Grabovicu i ulaska Armije BiH. Da nije pobjegao koristeći šumu i nepažnju, izvjesno je, ne bi mogao danas svjedočiti o ovom zločinu. Prisjeća se kako je s roditeljima komunicirao samo preko Crvenoga križa nakon čega je sve prestalo jer im nije znao za sudbinu.
“I danas imam sačuvane poruke od Crvenoga križa koje smo dobivali iz Grabovice. Kada bi napisali nešto što nije odgovaralo istini, to je bilo izbrisano crnim markerom”, objašnjava. On posjeduje veliki broj dokumenata po kojima je Sefer Halilović kao zapovjednik isturenog zapovjednog mjesta u Jablanici kroz smjernicu vodio cijelu operaciju Neretva ‘93. u kojoj su u Grabovici ubijeni civili. Po njemu, Haaški sud nije ispunio misiju jer je zaboravio Grabovicu.
“Činjenice najbolje govori da jest i presude u Haagu o tome nema”, kaže on. Ne odustaje od traganja za istinom i pravdom. Tako svakog 9. rujna podsjeća na zločin koji je još uvijek, unatoč pojedinačnim presudama, nekažnjen.
A sta kaze na sve to Gering, zapovjednik kon.logora i prisilnog rada,pardon Covic? Sta kaze na to covjek koji osudjenim zatvorenicima priredi docek? Sta kaze na to covjek koji ne priznaje genocid u Srebrenici,kojem na rodjendan dodje Dodik u privatnom helikopteru? Sta kaze na to Rodjeni,koji je nakon toga postao Ultras?
Ništa to ne opravdava zločine koje je Armija R BiH počinila nad Hrvatima. Čović je problem Hrvata, nije naš. Meni više smetaju zločini koje su počinili Bošnjaci.
I meni više smetaju zločini koje je počinio HVO. konkretno najviše me zanima tko su ljudi koji su nakon Ahmića odbili sprovesti kazneno procesuiranje počinitelja. to je bio direktan akt protiv HercegBosne.
Kmeeeeeee Kmeeeeeee Kmeeeeeee
Mozda da pitas te logoraše Bošnjake zašto su kućni prijatelji s njim i zašto mu svake godine čestitaju rođendan? Tu info nećeš pročitati na džihad medijima.
Dašto se to ne procesuira, očito postoje dokazi
Kae da zavežeš prljave žvale, 100ko poturčena.
Krenimo redom –
12. sijecnja 1993.
19. sijecnja 1993.
26. sjecnja 1993.
23. ozujka 1993.
5. travnja 1993.
16. travnja 1993.
17./18. travnja 1993.
18. travnja 1993.
24. travnja 1993.
8. lipna 1993.
8. lipnja 1993.
8. lipnja 1993.
10. lipnja 1993.
13. lipnja 1993.
13. lipnja 1993.
13. lipnja 1993.
16. lipnja 1993.
18. lipnja 1993.
17. – 28. srpnja 1993.
28. srpnja 1993.
Srpanj / kolovoz 1993.
16. kolovoza 1993.
5. rujna 1993.
9. rujna 1993.
10. rujna 1993.
14 rujna 1993.
16. rujna 1993.
18. listopqda 1993.
30. listopada 1993.
13. studenoga 1993.
Za ovo su kazneno djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Detaljnim uvidom u ovaj kazneni predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu. Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama našega samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: organiziranog ratnog zločina. Nije jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dao čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja od strane ondašnjeg predsjednika FBiH Ejupa Ganića, ubojica je već bio na slobodi. Sve ovo upućuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili. Svjedok toga zločina prof. dr. fra Vitomir Slugić izjavio je da se okrutno ubojstvo, koje je bilo smišljeno, svelo na sudu na ubojstvo u krčmi. Dakle, ne radi se o običnom ubojstvu, nego o strijeljanju, a ta riječ uključuje prethodno planiranje i naredbu. Ovo je klasični organizirani ratni zločin.
22. prosinca 1993
9. sijecnja 1994.
Nikada zaboraviti.Nikada oprostiti.
Standardna praksa bošnjačkih zločinaca je uništavanje tijela onih koje su zločinački ubili i prikrivanje zločina. Tu je spomenuta Grabovica gdje većina tijela nisu pronađena, da ne zaboravimo da je po svjedočenjima tu bilo i razapinjanje na križ i druga zvjerstva, pa egzekucija uglednih Bugojanskih Hrvata od kojih se za većinu nezna gdje su im tijela, pa onda se ne zna ni za tijelo mučki ubijenog generala Šantića, pa nerazjašnjeno ubistvo doministra Joze Leutara, pa nerazjašnjeno ubistvo sedam povratnika iz Travničke općine, od kojih su dvojica bili policajci itd.
Nikakve umijesanosti zapovijednog lanca Armije nije bilo u ovom slucaju,sto je dokazano na sudovima.
To su samo mastanja i zelje ustasodnih mozgova koji se ne mogu pomiriti sa cinhenicom da su im svi vodje popasli visegodisnje robije zbog monszruoznih zlocina koje su organizirali,pa bi sad da izjednacuju.
Ne moze!
Komšiglaviću ,jedeš gofna a burek dvije pišljive konvertibilne marke.