Nebojša Lujanović je mladi hrvatski i bh. književnik rođen 1981. u Novom Travniku. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Trenutno kao vanjski suradnik u zvanju docenta predaje teoriju književnosti i svjetsku književnost po pojedinim fakultetima. Nakon romana Stakleno oko (Parnas, 2007.), Godina svinje (Algoritam, 2010.) i Orgulje iz Waldsassena i zbirke priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (Algoritam, 2008.), (EPH-Liber, 2011.), upravo je iz tiska izašao njegov četvrti roman Oblak boje (Fraktura, 2015.), u kojem pripovijeda o krivnji i pravdi, o žrtvama i onima drugima, prije svega o Romima i njihovoj kulturi, o onima istinskim drugima koje ne vidimo i koji su uvijek u središtu tragedije. Upravo to je bio povod razgovora za Dnevnik.ba.
Razgovarao: Ivan Kraljević / Dnevnik.ba
Autor ste brojnih pripovjedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenih radova, kao vanjski suradnik u zvanju docenta gostujete po pojedinim fakultetima, te u slobodno vrijeme trčite maratone. Malo je reći kako se radi o svestranoj osobi. No, kako bi Vi sebe opisali?
Opisao bih se samo kao pripadnik jedne grupe ljudi s obzirom na podjelu prema glavnom kriteriju kojim se vodim i u svakodnevnom životu. S jedne strane su oni koje sve zanima i to je za mene najšira definicija intelektualca (mada bih ovdje volio da imam manje pretencioznu riječ). Meni je život jednostavno prekratak za pročitati sve knjige koje me zanimaju, saznati sve o temama koje me škakljaju, ili recimo, naučiti svirati jedan instrument (za što nikad nije kasno, tješim se). S druge su strane ljudi koji mogu imati solidnu podlogu što se tiče obrazovanja, ali njih jednostavno ne zanimaju nove stvari, problemi, događaji u njihovoj okolini… Oni život provedu u ponavljaju istih kretnji i ruta. To su te dvije grupe i među nama je duboko nerazumijevanje. I jedni i drugi se iščuđavamo kakvi su to čudaci na drugoj strani. Dakle, vidim se jednostavno kao pripadnik grupe koja je obilježena trajnom dječjom zainteresiranošću.
„Pisanje je jedina konstanta u mom životu“ – izjavili ste u jednom od Vaših ranijih intervjua. Po čemu se razlikuje ondašnji Lujanović, koji je u književnosti debitirao romanom „Stakleno oko“, od „današnjeg“ Lujanovića koji s nepunih 35 godina predstavlja svoj četvrti roman „Oblak boje“? Postoji li konstanta u Vašem književno-stvaralačkom radu?
Konstanta bi bila angažirana književnost. Da, književnost može pored ostalog biti i zabavna, a može biti (što je danas česta pojava) isključivo zabavna. S obzirom na rastuće troškove tiskanja knjiga i smanjen čitateljski krug, jednostavno je šteta taj mali prostor ne iskoristiti u smjeru problematiziranja nekih ključnih problema zajednice kroz književni tekst. Što se tiče promjene mog stava od prve do ove pete knjige, rekao bih da sam manje spreman na kompromise, manje obziran prema konvencijama i slobodniji u iskušavanju drugačijih tema i formi. To oslobađanje je trajan doživotan proces i pokušavam sa svakom knjigom pomjerati svoje granice. To se, nadam se, vidi i iz jednostavnog pregleda sažetaka mojih knjiga. Onog dana kada primijetim da sam napisao dvije slične knjige, prestat ću pisati.
U svome novom romanu „Oblak boje“ kože pripovijedate o krivnji i pravdi, o žrtvama i onima drugima, prije svega o Romima i njihovoj kulturi, o onima istinskim drugima koje ne vidimo i koji su uvijek u središtu tragedije. Smatrate li da društveno angažirana književnost, pa i umjetnost, može doprinijeti konkretno razbijanju takvih stereotipa, u ovom slučaju, boljem položaju Roma u društvu?
Ako se osvrnete kratko na povijest književnosti, recimo na hrvatski korpus, onda su vremena kada su bile moguće intelektualne gromade kao što je Krleža, kao umjetnici koji su ujedno i važan društveno-politički faktor, nepovratno iza nas. Danas je s obzirom na disperziju kulturnog i društvenog polja nemoguće zamisliti sličnu situaciju. Pomirili smo se da umjetnost nema više tu moć i predali tu bitku bez ispaljenog metka. Sada su njezini učinci manjeg opsega, ali to ne znači da od njih treba odustajati. Ova knjiga neće uzrokovati valove promjena u društvu, ali će potaknuti pet šest čitatelja da se zamisle nad određenim problemima, ne samo vezano uz Rome. To bi bila moja najveća nagrada.
Iako se za njih tvrdi kako su uvijek u središtu tragedija, vrlo malo je Roma bilo na našem području za vrijeme posljednjeg rata u kojem je „pobijedila“ upravo tragedija. Je li onda legenda ili stvarni sociološki obrazac da Romi napuštaju područje gdje osjete rat?
Naravno da su napuštali ova područja. Jedini narod koji nema svoju vojsku našao se devedesetih u situaciji tragikomične zabune. I taj trenutak kaosa je zabilježen kratkim crtama u ovom romanu, a njegova daljnja elaboracija vjerojatno slijedi u idućem. Jedni su Romi bježali iz Slavonije u Bosnu, drugi iz Bosne u Slavoniju i dalje prema Zagrebu. Rijetki su otišli u Srbiju, ali ih je puno više (s obzirom na većinsku privrženost islamskoj vjeri) bježali prema Bosni. Ta kaotična situacija je jedinstven primjerak migracija. Da ne idem u detalje kako ih je jedna vojska ubijala, druga primala kao dobrovoljce, treća koristila kao robove za kopanje rovova… S tim da se njihove žrtve u ovom, kao i u Drugom svjetskom, ratu ne nalaze niti u jednoj statistici. Uglavnom, tko god od njih napustio svoje područje i bilo gdje da je krenuo, teško da ga je čekalo nešto bolje.
Rođeni ste u Novom Travniku, školovali se u Zagrebu, a radite u Splitu, čime se ne možete uklopiti ni u jedno načelo kategorizacije po nekom lokalnom, regionalnom ili književno-nacionalnom ključu. Unatoč tome, Bosna je nezaobilazna tema u Vašem književno-stvaralačkom radu. Je li Bosna doista toliko inspirativna?
Nekoliko je tu razloga. Prvi je otrcana konstatacija da je Bosna, zbog povijesnog usuda i dodira kultura na malom prostoru, mikrokozmos na kojem se zornije reflektiraju sva proturječja današnjeg čovjeka. Druga, koja je na tragu Andrića, jest da pisanjem o Bosni ujedno i upoznajem njen kulturni kod. Tu se ne radi o prisjećanju, prerano sam otišao u Hrvatsku, nego upravo o upoznavanju. I treće, od tri prostora koji čine moj duhovni zavičaj (Novi Travnik, Zagreb, Split), činjenica je da ovaj prvi najmanje loše poznajem. Napisao sam i jedan roman smješten u Zagrebu, dok se još neko vrijeme ne usudim napisati roman koji bi imao veze za Splitom. Ta tematska preokupacija koja se s vremenom mijenja (ovaj novi roman je jednako i bosanski i zagrebački i svjetski) teško bi se mogla uzeti kao kriterij za kategorizaciju o kojoj govorite. I koja je sporedna stvar svugdje, osim u našim kulturama sumnjivih vrijednosti. One su grubi aparat za uređivanje književnog polja, ladice klimavih granica koje se ne mogu zatvoriti, a da netko ne ostane bez prsta. Štetan, ali jedini raspoloživ alat. A kod nas je to, kao u slučaju Andrića, središnje pitanje, a sam književni rad nešto sekundarno. Hoće li, pobogu, itko drugačije čitati Kunderu ako jednog dana izjavi da se ipak osjeća malo više Francuz, nego Čeh?!
Bosna i franjevci su kroz stoljeća bili vezani jedno uz drugo i preživljavali iste muke. O tome je najviše pisao svestrani Ivo Andrić, na njega se nadovezao Ivan Lovrenović, a na koncu ste tu tematiku i Vi aktualizirali u svojim radovima. Zbog toga su Vas počeli uspoređivati s jedinim bh. nobelovcem i nazivati Vas njegovim nasljednikom. Što za Vas znače te usporedbe?
Usporedbe mogu biti korisne samo kao ilustracija, ako i tada, jednostavno da upute čitatelja iz šireg kruga zainteresiranih u kojem se smjeru poetički otprilike kreće moj rad. Teško je biti nečiji nasljednik ili kopija, a naročito Andrićev. Ljudi koji ne pišu ne znaju da je jako teško ‘skinuti’ nečiji stil, da u kopiranje nekoga treba uložiti silan trud. A kad je već tako, bolje ga je usmjeriti u postupnu izgradnju vlastitog glasa. Tako su franjevci u mojoj knjizi nešto sasvim drugo nego kod druga dva autora (koje s poštovanjem uvijek spominjem kao vertikale bosanske kulture). Oni su mi poslužili za jedan mali obračun s Crkvom koja, po meni, nije dovoljno učinila za sprečavanje ratnih sukoba devedesetih, nego baš naprotiv. U prošlom romanu (Orgulje iz Waldsassena), nalaze se, da skratim, franjevci po mojoj mjeri. Da nekako zaokružim ovu temu uzora i usporedbi: duboko sam uvjeren da pisci najlošije pišu onda kada pomisle da su dobri. Mnogima se to dogodilo i u našoj suvremenoj književnosti.
Stereotipi sličnoga karaktera kao za Rome vezivali su se i za Hercegovce, i Bosance u manjoj mjeri, u Hrvatskoj. Postoje li doista u hrvatskom društvu takvi otkloni prema doseljenicima iz Bosne i Hercegovine i jeste li ih Vi ikada na svojoj koži osjetili?
Stereotipi su konstrukcije koje poput živih organizma dišu unutar društva i njegovih promjena. Nije bilo popularno biti Bosanac u Hrvatskoj tijekom devedesetih, tu ću se pokušati zaustaviti. Onda se početkom tisućljeća negativni stereotip počeo rastakati pod utjecajem poznatih bosanskih filmskih, književnih i glazbenih umjetnika. Da bi u novije vrijeme sve češćih skretanja u desno i uvrede postale frekventnije, uključujući i one prema mojoj široj obitelji. Najbolje da u svemu tome tražimo mrve optimizma: dakle, stereotipe je moguće razgraditi. Ovaj roman je pisan prvenstveno s tom namjerom.
U središtu svih Vaših dosadašnjih romana nalazi problem identiteta. Taj isti problem se odlično reflektira na bh. stvarnost. Taj problem je Ivan Lovrenović slikovito opisao riječima „Mrzim biti Hrvat kada me na to tjeraju, a obožavam biti Hrvat kada mi to zabranjuju“. Gdje se Vi na političkom spektru u kontekstu “hrvatstva” vidite?
Bez problema bih potpisao sve što Ivan Lovrenović izgovori ili napiše, pa tako i ovu konstataciju. Međutim, kada se u mom slučaju povežu netipična crta karaktera i životne okolnosti koje su me bacale po raznim gradovima i adresama, postaje mi nemoguće poistovjetiti se s bilo kakvim kolektivnim identitetom, osim vjerojatno jednim – čovječanstvo. Ne znam što bi me to trebalo povezivati sa svim pripadnicima nekog naroda, stanovnicima nekog grada ili članovima nekog ceha? Zašto bi ikome od njih davao prednost pred kvalitetama čovjeka iz potpuno drugog prostora? Meni je jednostavno nepojmljiv taj osjećaj, ali se trudim razumjeti ljude koji su njime obuzeti, sve dok u tome ne štete drugima ili drugačijima. Ja sam u svom životu često stradao upravo od ‘svojih’, dok mi sada za posao i egzistenciju pokušavaju pomoći oni koje ćete definirati kao ‘tuđe’ ili ‘njihove’. Umjesto retorike tla i krvi, radije bih svoj identitet gradio na zajedničkim interesima, iskustvu, navikama i sl.
Na koncu se opet vraćam na jednu od Vaših ranijih izjava. Stojite li i dalje iza tvrdnje kako je „lako o Bosni pisati, treba u Bosni (i Hercegovini, op. a.) živjeti“?
Nikada se ne bih usudio reći da predstavljam Bosnu i u kakvom smislu, niti da proničem u srž njene kulture. Kao što bih volio s novim romanom izbjeći kvalifikacije poznavatelja romske kulture. Tu se radi baš o spomenutom upoznavanju. Da, u Bosni je jako teško živjeti i ja svojim znanstvenim i spisateljskim radom, i drugim oblicima aktivnosti, pokušavam shvatiti zašto je tomu tako. Dio problema leži u okolnostima, ali i velik dio i u svjetonazoru ljudi. Nemam namjeru pisati hvalospjeve rodnom kraju niti izgraditi svoj status na povlađivanju. Svakim od romana pokušavam kritički sagledati ključni problem koji je genijalno detektirao i sažeo Boris Dežulović u naslovu jedne kolumne. Parafraziram: etničkom biću nisu potrebni plaća ni standard. Dok god je tako, vrijedit će i tvrdnja iz Vašeg pitanja.
Autor ste brojnih pripovjedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenih radova, kao vanjski suradnik u zvanju docenta gostujete po pojedinim fakultetima, te u slobodno vrijeme trčite maratone. Malo je reći kako se radi o svestranoj osobi. No, kako bi Vi sebe opisali?
Opisao bih se samo kao pripadnik jedne grupe ljudi s obzirom na podjelu prema glavnom kriteriju kojim se vodim i u svakodnevnom životu. S jedne strane su oni koje sve zanima i to je za mene najšira definicija intelektualca (mada bih ovdje volio da imam manje pretencioznu riječ). Meni je život jednostavno prekratak za pročitati sve knjige koje me zanimaju, saznati sve o temama koje me škakljaju, ili recimo, naučiti svirati jedan instrument (za što nikad nije kasno, tješim se). S druge su strane ljudi koji mogu imati solidnu podlogu što se tiče obrazovanja, ali njih jednostavno ne zanimaju nove stvari, problemi, događaji u njihovoj okolini… Oni život provedu u ponavljaju istih kretnji i ruta. To su te dvije grupe i među nama je duboko nerazumijevanje. I jedni i drugi se iščuđavamo kakvi su to čudaci na drugoj strani. Dakle, vidim se jednostavno kao pripadnik grupe koja je obilježena trajnom dječjom zainteresiranošću.
„Pisanje je jedina konstanta u mom životu“ – izjavili ste u jednom od Vaših ranijih intervjua. Po čemu se razlikuje ondašnji Lujanović, koji je u književnosti debitirao romanom „Stakleno oko“, od „današnjeg“ Lujanovića koji s nepunih 35 godina predstavlja svoj četvrti roman „Oblak boje“? Postoji li konstanta u Vašem književno-stvaralačkom radu?
Konstanta bi bila angažirana književnost. Da, književnost može pored ostalog biti i zabavna, a može biti (što je danas česta pojava) isključivo zabavna. S obzirom na rastuće troškove tiskanja knjiga i smanjen čitateljski krug, jednostavno je šteta taj mali prostor ne iskoristiti u smjeru problematiziranja nekih ključnih problema zajednice kroz književni tekst. Što se tiče promjene mog stava od prve do ove pete knjige, rekao bih da sam manje spreman na kompromise, manje obziran prema konvencijama i slobodniji u iskušavanju drugačijih tema i formi. To oslobađanje je trajan doživotan proces i pokušavam sa svakom knjigom pomjerati svoje granice. To se, nadam se, vidi i iz jednostavnog pregleda sažetaka mojih knjiga. Onog dana kada primijetim da sam napisao dvije slične knjige, prestat ću pisati.
U svome novom romanu „Oblak boje“ kože pripovijedate o krivnji i pravdi, o žrtvama i onima drugima, prije svega o Romima i njihovoj kulturi, o onima istinskim drugima koje ne vidimo i koji su uvijek u središtu tragedije. Smatrate li da društveno angažirana književnost, pa i umjetnost, može doprinijeti konkretno razbijanju takvih stereotipa, u ovom slučaju, boljem položaju Roma u društvu?
Ako se osvrnete kratko na povijest književnosti, recimo na hrvatski korpus, onda su vremena kada su bile moguće intelektualne gromade kao što je Krleža, kao umjetnici koji su ujedno i važan društveno-politički faktor, nepovratno iza nas. Danas je s obzirom na disperziju kulturnog i društvenog polja nemoguće zamisliti sličnu situaciju. Pomirili smo se da umjetnost nema više tu moć i predali tu bitku bez ispaljenog metka. Sada su njezini učinci manjeg opsega, ali to ne znači da od njih treba odustajati. Ova knjiga neće uzrokovati valove promjena u društvu, ali će potaknuti pet šest čitatelja da se zamisle nad određenim problemima, ne samo vezano uz Rome. To bi bila moja najveća nagrada.
Iako se za njih tvrdi kako su uvijek u središtu tragedija, vrlo malo je Roma bilo na našem području za vrijeme posljednjeg rata u kojem je „pobijedila“ upravo tragedija. Je li onda legenda ili stvarni sociološki obrazac da Romi napuštaju područje gdje osjete rat?
Naravno da su napuštali ova područja. Jedini narod koji nema svoju vojsku našao se devedesetih u situaciji tragikomične zabune. I taj trenutak kaosa je zabilježen kratkim crtama u ovom romanu, a njegova daljnja elaboracija vjerojatno slijedi u idućem. Jedni su Romi bježali iz Slavonije u Bosnu, drugi iz Bosne u Slavoniju i dalje prema Zagrebu. Rijetki su otišli u Srbiju, ali ih je puno više (s obzirom na većinsku privrženost islamskoj vjeri) bježali prema Bosni. Ta kaotična situacija je jedinstven primjerak migracija. Da ne idem u detalje kako ih je jedna vojska ubijala, druga primala kao dobrovoljce, treća koristila kao robove za kopanje rovova… S tim da se njihove žrtve u ovom, kao i u Drugom svjetskom, ratu ne nalaze niti u jednoj statistici. Uglavnom, tko god od njih napustio svoje područje i bilo gdje da je krenuo, teško da ga je čekalo nešto bolje.
Rođeni ste u Novom Travniku, školovali se u Zagrebu, a radite u Splitu, čime se ne možete uklopiti ni u jedno načelo kategorizacije po nekom lokalnom, regionalnom ili književno-nacionalnom ključu. Unatoč tome, Bosna je nezaobilazna tema u Vašem književno-stvaralačkom radu. Je li Bosna doista toliko inspirativna?
Nekoliko je tu razloga. Prvi je otrcana konstatacija da je Bosna, zbog povijesnog usuda i dodira kultura na malom prostoru, mikrokozmos na kojem se zornije reflektiraju sva proturječja današnjeg čovjeka. Druga, koja je na tragu Andrića, jest da pisanjem o Bosni ujedno i upoznajem njen kulturni kod. Tu se ne radi o prisjećanju, prerano sam otišao u Hrvatsku, nego upravo o upoznavanju. I treće, od tri prostora koji čine moj duhovni zavičaj (Novi Travnik, Zagreb, Split), činjenica je da ovaj prvi najmanje loše poznajem. Napisao sam i jedan roman smješten u Zagrebu, dok se još neko vrijeme ne usudim napisati roman koji bi imao veze za Splitom. Ta tematska preokupacija koja se s vremenom mijenja (ovaj novi roman je jednako i bosanski i zagrebački i svjetski) teško bi se mogla uzeti kao kriterij za kategorizaciju o kojoj govorite. I koja je sporedna stvar svugdje, osim u našim kulturama sumnjivih vrijednosti. One su grubi aparat za uređivanje književnog polja, ladice klimavih granica koje se ne mogu zatvoriti, a da netko ne ostane bez prsta. Štetan, ali jedini raspoloživ alat. A kod nas je to, kao u slučaju Andrića, središnje pitanje, a sam književni rad nešto sekundarno. Hoće li, pobogu, itko drugačije čitati Kunderu ako jednog dana izjavi da se ipak osjeća malo više Francuz, nego Čeh?!
Bosna i franjevci su kroz stoljeća bili vezani jedno uz drugo i preživljavali iste muke. O tome je najviše pisao svestrani Ivo Andrić, na njega se nadovezao Ivan Lovrenović, a na koncu ste tu tematiku i Vi aktualizirali u svojim radovima. Zbog toga su Vas počeli uspoređivati s jedinim bh. nobelovcem i nazivati Vas njegovim nasljednikom. Što za Vas znače te usporedbe?
Usporedbe mogu biti korisne samo kao ilustracija, ako i tada, jednostavno da upute čitatelja iz šireg kruga zainteresiranih u kojem se smjeru poetički otprilike kreće moj rad. Teško je biti nečiji nasljednik ili kopija, a naročito Andrićev. Ljudi koji ne pišu ne znaju da je jako teško ‘skinuti’ nečiji stil, da u kopiranje nekoga treba uložiti silan trud. A kad je već tako, bolje ga je usmjeriti u postupnu izgradnju vlastitog glasa. Tako su franjevci u mojoj knjizi nešto sasvim drugo nego kod druga dva autora (koje s poštovanjem uvijek spominjem kao vertikale bosanske kulture). Oni su mi poslužili za jedan mali obračun s Crkvom koja, po meni, nije dovoljno učinila za sprečavanje ratnih sukoba devedesetih, nego baš naprotiv. U prošlom romanu (Orgulje iz Waldsassena), nalaze se, da skratim, franjevci po mojoj mjeri. Da nekako zaokružim ovu temu uzora i usporedbi: duboko sam uvjeren da pisci najlošije pišu onda kada pomisle da su dobri. Mnogima se to dogodilo i u našoj suvremenoj književnosti.
Stereotipi sličnoga karaktera kao za Rome vezivali su se i za Hercegovce, i Bosance u manjoj mjeri, u Hrvatskoj. Postoje li doista u hrvatskom društvu takvi otkloni prema doseljenicima iz Bosne i Hercegovine i jeste li ih Vi ikada na svojoj koži osjetili?
Stereotipi su konstrukcije koje poput živih organizma dišu unutar društva i njegovih promjena. Nije bilo popularno biti Bosanac u Hrvatskoj tijekom devedesetih, tu ću se pokušati zaustaviti. Onda se početkom tisućljeća negativni stereotip počeo rastakati pod utjecajem poznatih bosanskih filmskih, književnih i glazbenih umjetnika. Da bi u novije vrijeme sve češćih skretanja u desno i uvrede postale frekventnije, uključujući i one prema mojoj široj obitelji. Najbolje da u svemu tome tražimo mrve optimizma: dakle, stereotipe je moguće razgraditi. Ovaj roman je pisan prvenstveno s tom namjerom.
U središtu svih Vaših dosadašnjih romana nalazi problem identiteta. Taj isti problem se odlično reflektira na bh. stvarnost. Taj problem je Ivan Lovrenović slikovito opisao riječima „Mrzim biti Hrvat kada me na to tjeraju, a obožavam biti Hrvat kada mi to zabranjuju“. Gdje se Vi na političkom spektru u kontekstu “hrvatstva” vidite?
Bez problema bih potpisao sve što Ivan Lovrenović izgovori ili napiše, pa tako i ovu konstataciju. Međutim, kada se u mom slučaju povežu netipična crta karaktera i životne okolnosti koje su me bacale po raznim gradovima i adresama, postaje mi nemoguće poistovjetiti se s bilo kakvim kolektivnim identitetom, osim vjerojatno jednim – čovječanstvo. Ne znam što bi me to trebalo povezivati sa svim pripadnicima nekog naroda, stanovnicima nekog grada ili članovima nekog ceha? Zašto bi ikome od njih davao prednost pred kvalitetama čovjeka iz potpuno drugog prostora? Meni je jednostavno nepojmljiv taj osjećaj, ali se trudim razumjeti ljude koji su njime obuzeti, sve dok u tome ne štete drugima ili drugačijima. Ja sam u svom životu često stradao upravo od ‘svojih’, dok mi sada za posao i egzistenciju pokušavaju pomoći oni koje ćete definirati kao ‘tuđe’ ili ‘njihove’. Umjesto retorike tla i krvi, radije bih svoj identitet gradio na zajedničkim interesima, iskustvu, navikama i sl.
Na koncu se opet vraćam na jednu od Vaših ranijih izjava. Stojite li i dalje iza tvrdnje kako je „lako o Bosni pisati, treba u Bosni (i Hercegovini, op. a.) živjeti“?
Nikada se ne bih usudio reći da predstavljam Bosnu i u kakvom smislu, niti da proničem u srž njene kulture. Kao što bih volio s novim romanom izbjeći kvalifikacije poznavatelja romske kulture. Tu se radi baš o spomenutom upoznavanju. Da, u Bosni je jako teško živjeti i ja svojim znanstvenim i spisateljskim radom, i drugim oblicima aktivnosti, pokušavam shvatiti zašto je tomu tako. Dio problema leži u okolnostima, ali i velik dio i u svjetonazoru ljudi. Nemam namjeru pisati hvalospjeve rodnom kraju niti izgraditi svoj status na povlađivanju. Svakim od romana pokušavam kritički sagledati ključni problem koji je genijalno detektirao i sažeo Boris Dežulović u naslovu jedne kolumne. Parafraziram: etničkom biću nisu potrebni plaća ni standard. Dok god je tako, vrijedit će i tvrdnja iz Vašeg pitanja.