Published On: Tue, Jul 2nd, 2013

Naše, a europsko…

Peta državna zajednica otkada sam živ! A ni pola stoljeća nisam još napunio. Oni koji poznaju godišta smrti mojih predaka, kažu da ni do pola životnog vijeka nisam prošao. Hm, ako ne računamo one koji su umrli neprirodnom smrću, u ratovima i lokalnim sukobima širih razmjera. Peta državna zajednica, ti jarca šarenog! Prvo Jugoslavija, onda BiH, pa Hrvatska Republika Herceg Bosna pa opet BiH, sad i Europska unija. Zapravo, pola Mostara je u EU, ona koja ima hrvatsku putovnicu. I njima je ovo peta državna zajednica. Mostar nije u EU, ali nije nešto puno ni u Bosni i Hercegovini, osim kad se treba tražiti probleme. Hm, doduše, imamo naplatu parkinga gdje se nikad nije plaćao, a plaća se i u Parizu i Berlinu. Nismo Pariz ni Berlin, ali to Gradskoj upravi ne znači puno. Može li se reći da je polovina Mostara, skoro čitava Zapadnohercegovačka županija u EU? I Čapljina? Pa, eto, može. I Mađari u Vojvodini su u EU. Američki državljanin ima sva američka prava. I francuski francuska.

Ako i Srbija, ne dao Bog, uđe u tu EU, ja ću jadan biti dvostruki stanovnik EU. Srećom, za sada je Srbija uspjela dobiti samo mjesec, i to dalek, dakle ni datum. Valjda će se ti Srbi u dogledno vrijeme opametiti i prestati trčati tamo gdje ih ne trebaju, dok im je onaj ostatak Srbije ostao. Kad sam vidio da je premijer Srbije spreman poljubiti onu englesku babu, shvatio sam da je i rođenu mater spreman prodati, a ne svoju zemlju. Brrrr, strahota jedna! Radije bi čovjek vreo šparet poljubio. Ali, vratimo se novoj državnoj tvorevini u kojoj sam se jutros, i ne otišavši do nje, probudio. Znate. U ovim krajevima treba ujutro slušati radio i pogledati barem jedan TV dnevnik, da bi čovjek znao u kakvoj i kojoj se državnoj zajednici ili uniji čemeran, a da nije u njoj, probudio.

Veselin Gatalo l Pogled.ba

Da sad trkeljam o ekonomiji, nema smisla. Nisam ekonomist. Ali, znam da su u EU cijene europske, kao i kod nas. Cijene stigle prije EU-a, i to puno prije. Ipak, u toj Uniji, neke me stvari zbunjuju… Ako je tržište rada uvezano, jedinstveno, zašto u Rumunjskoj i Bugarskoj industrijski radnici imaju plaće do 200 eura, a u Francuskoj i Njemačkoj i po deset puta više? Što su oni Bogu i Uniji skrivili? A cijene, kako velim, iste… Zašto se Bugari bune protiv korupcije u svojoj vladi, kad je EU tako žestok borac protiv korupcije? Zašto iz Bugarske radnici dolaze sezonski raditi na teritorij Srbije? Možda sam nevjerni Toma, ali i vjera u EU mora imati svoje heretike. Možda zaslužujem da me se spali na europskoj lomači, ali mislim da je sumnja dokaz razmišljanja. Jer, čini se da nam je Unija nametnuta kao nova vjera i mjera, baš kao što su nam tržni centri već donekle zamijenili hramove a novac Boga? Hrvatska će, kako god bilo, puno lakše moći izvesti svoje proizvode u EU.

Mlijeko, med, meso… Automobile? Ne, ne proizvodi ih. Visoku tehnologiju? Ne, nema ni to. Radnu snagu? Ne, ima jeftinije, bugarske i rumunjske. Elektroniku? Ne, i to će i dalje uvoziti. Žito? Ne, i sad ga uvozi, nema ga dovoljno u zemlji. Jabuke? Jeftinije su one španjolske, i ljepše izgledaju. Nemaju okusa, ali ni crva. Ljudi su već europski naviknuti na njih. Doći će turisti iz EU? Pa, dolazili su i do sada, ali će biti manje onih iz Bosne i Srbije. Ipak, bit će pristupa fondovima. Bit će, ali nema besplatnog ručka, to će nekako trebati vratiti. Razvojem industrije? Ne, već je sve poklopljeno.

Turizmom? Ne, Austrija zaradi više od turizma, a na dnu je ljestvice glavnih prihoda zemlje. Dakle, čega se god dohvatim, ne nalazim smisao. Jedno je, ipak, dobro. Kako god i u kakvoj god se čovjek uniji probudio, sunce iziđe na istoku, a zađe na zapadu. Zemlja je dolje, a nebo je uvijek gore. A i ljeto je. Može se skočiti tamo, preko granice s EU. Na europsko more.