Bitka na Sutjesci počela je 15. svibnja i trajala je do 16. lipnja 1943. godine kojom su Sile Osovine htjele uništiti partizansku vojsku čiji je ogroman dio bio sačinjen od katolika Hrvata Dalmacije, Zagore, Hercegovine i Bosne.Naime, činjenica je da je od svih poginulih boraca, partizana i antifašista Hrvata bilo skoro pola, zbog čega bitku na Sutjesci često nazivaju “hrvatskom bitkom”.
Slovenski povjesničar Viktor Kučan u knjizi “Borci Sutjeske” je iznio podatak koji pokazuje broj boraca po općinama u bivšoj Jugoslaviji, iz koje je vidljivo da su među partizanima na Sutjesci najbrojniji bili Dalmatinci, a Split i Šibenik jedini gradovi s četveroznamenkastim brojem boraca.
Za usporedbu, u Bitki na Sutjesci sudjelovalo je samo 67 Beograđana. Najviše je Dalmatinaca bilo i među poginulima, oko 3000, a najveće gubitke pretrpjela je Druga dalmatinska brigada, s 800 poginulih.
Zašto je na Sutjesci sudjelovalo toliko Dalmatinaca često je pitanje, a povjesničari imaju jednostavan odgovor – teror talijanskih fašista.
Za sudjelovanje brojnih Hrvata u partizanskom pokretu ključna nije bila ideologija, već upravo Pavelićeva predaja Dalmacije u ruke Italije, a da je tomu tako, pokazuje i Kučanova “prozivka boraca sa Sutjeske”, u kojoj se navodi kako je među partizanima koji su se tada našli u okruženju, uključujući ranjene, bilo 6610 članova Komunističke partije, dakle manje od trećine ukupnog broja.
Kada pogledamo socijalni sastav onih koji su na strani partizanskog pokreta sudjelovali u Bitki na Sutjesci, a koji također popisuje Viktor Kučan, vidimo kako je tamo bilo najviše zemljoradnika, njih 13.695, 5165 radnika, 1572 đaka i 367 studenata.
U znatno manjem broju prisutni su prosvjetni radnici, inženjeri, pravnici, liječnici, književnici i dramski umjetnici, a među borcima je bilo i 10 svećenika.
Povjesničar Davor Marijan za Večernji list je prije par godina kazao kako je partizanski pokret od ljeta 1942. opstao isključivo zahvaljujući Dalmatincima.
“Od ljeta 1942. pa do kraja rata komunistička elita opstala je zato što su ih hranili “dalmatinskim mesom”.
Ta slika nije toliko jasna kada se gleda popis brigada, no ako pogledate po divizijama na Sutjesci, dobit ćete puno “opakiju” sliku, koja obara tezu da su to uglavnom bili Srbi”, rekao je Marijan i dodao:
“Ljudi su bježali pred Talijanima, a Tito je, nakon pogreške s “klasnim ratom” na tromeđi Crne Gore, BiH i Srbije 1941., tijekom kojega je partizanski pokret spao na šačicu fanatika, kroz Dalmatince dobio “svježu krv”.
Ti su ljudi imali razloga otići u rat, Talijan ih je otjerao u šumu, a komunisti su iskoristili sve to obećavajući im “brda i doline.”
S druge strane povjesničari bitku na Sutjesci smatraju jednim od najvećih promašaja, odnosno klaonicom u kojoj partizani nisu bili dorasli Nijemcima, te je pravo čudo da gubici nisu bili i veći.
U tom smislu je bitka na Sutjesci mit, jer ona nije bila pobjeda partizana, što se često pokušavalo progurati kao teza, već jedan od najtežih poraza.
Ključna bitka antifašističkog pokreta bila je zapravo bitka na Neretvi u kojoj su se partizani riješili najopasnijeg protivnika – četnika.
O Sutjesci većina ionako zapravo najviše zna iz filma “Sutjeska” u kojem je Tita glumio Richard Burton, koji je nakon toga postao rado viđen gost na Brijunima skupa sa suprugom Liz Taylor.
To je bio film koji je trebao biti veći od “Bitke na Neretvi”, koji je do “Sutjeske” bio najspektakularniji partizanski film.
No, Veljko Bulajić, koji je režirao Neretvu, odbio je režirati film iako su mu nudili neograničeni budžet i sve što je tražio. Bulajić naime nije želio bitku predstaviti kao pobjedu, što je bila namjera partije, i ništa ga nije moglo nagovoriti da se prihvati režije Sutjeske.
Redateljsku palicu na kraju je preuzeo Stipe Delić. Richard Burton i krema tadašnjeg jugoslavenskog glumišta izvrsno su odradili svoj posao, ali film je doživio debakl, nije prikazan nigdje izvan Jugoslavije unatoč tomu što je na njega potrošeno više novca nego za “Bitku na Neretvi”.
Godinama kasnije izgrađen je memorijalni centar, ali je u godinama nakon raspada Jugoslavije zaboravljen i zapušten.
Nekad mondeni hotel Sutjeska, kao i obližnja vila za važne političare bivše zemlje su devastirani.
Ostale su ruine, a na zidu hotela grafit očaja “Doće Tito, je… će vam majku”.
Sa stropa Titove vile vise betonski stalaktiti, a u svim prostorijama raste korov. Puna je zmija i šišmiša. I bazen izgleda kao raka. Memorijalni centar, iz 1971., koji planiraju uskoro obnoviti, također je devastiran. Sve što je bilo u muzeju je pokradeno.
Sad iz Nacionalnog parka otkupljuju stvari koje su radnici, šumari, desetljećima nalazili na Sutjesci i odnosili kući. Dosad su sakupili 300-tinjak predmeta koji su pripadali većinom Nijemcima.
Među njima su dalekozori, satovi, šljemovi, oružje, znamenje s uniformi… Imaju samo jednu kapu titovku. Namjera im je urediti muzej tako da, osim originalne dokumentacije, fotografija i predmeta, u njemu budu i lutke partizana i Nijemaca u prirodnoj veličini.
U velikom turističkom središtu BiH rade ljudi uglavnom iz Foče i okolnih mjesta. Lokalaca nema puno. U Nacionalnom parku živi tek 300-tinjak ljudi. Bave se turizmom i poljoprivredom.
“Kad je Sutjeska 1962. proglašena Nacionalnim parkom, kuće su se nacionalizirale, a ljudi preselili u okolne gradove.
U mjestu Suho živjele su samo dvije obitelji. I njihove su kuće bile nacionalizirane. Sad su se ljudi počeli vraćati, vjerujem da će toga biti sve više”, rekao je prof. Đorđe Vuković iz Nacionalnog parka Sutjeska.
Najviše turista, sa svih strana svijeta, okupi se tijekom OK Festivala. Tad se na Sutjesci ne može naći smještaj jer tijekom tri dana planinom prođe 30.000 ljudi. Raduje ih što se mladost ovamo dolazi zabaviti ne brojeći jedan drugome krvna zrnca.
Pivo se može popiti ispred dućana, u hotelima ili obližnjim restoranima. Mladi su redom neopterećeni prošlošću. Dok se na nogometnom igralištu pjeva i galami, ta ista mladost Dolinom heroja šeta u tišini. Nema ni djece koja se tu ganjaju, igraju loptom. Hoda se samo po označenom putiću jer, govore nam mještani, nema stope u Dolini koja nije natopljena krvlju. Poklone se 3301 pokopanom borcu koji su u zajedničku kosturnicu pokopani 1958.
Obilaze i spomenik koji predstavlja proboj kroz klanac, ali i odaju počast 7356 poginulih partizana. Njih 4625 nije imalo ni 25 godina. Na obroncima Sutjeske kosti je ostavilo 3000 Dalmatinaca. Partizani umrli od bolesti i gladi nisu izbrojani jer su se živi bojali zaraze. Operaciju Shwartz preživjelo ih je oko 5000.
“Svake godine na dan obljetnice bitke dolaze i partizani. Ove godine bilo ih je oko 500. Došli su iz tri od ukupno 16 brigada, ali nisu se međusobno družili. Kao da nisu ratovali zajedno”, kažu nam u hotelu. Stari su to, dodaju, ljudi i ne mogu više na brda na kojima su ratovali. Debelo su prešli devedesetu pa im je teško i do spomenika da palim suborcima odaju počast. Osim masakra, pamte i ljubavi.
Preživjeli Vasilije Kraljević bolničarku Veliku upoznao je na Sutjesci.
Zaljubili su se i razdvajali zbog borbi. Obećao joj je da će doći po nju kad rat završi. Oboje su preživjeli, u braku su dobili četiri kćeri i zajedno bili do 2016., kad je Velika preminula. Većinom ipak nerado pričaju o tim danima. Uglavnom im pogled luta po brdima. Tamo su grobovi. Tek pokoji spomenik je uz cestu.
“I bolje je tako. Tko im želi odati počast, neće mu biti teško uputiti se u šume”, kažu nam mještani.
Do grobova heroja gotovo je nemoguće doći autom. Cesta postoji, ali je asfalt uništen, većim dijelom to je makadam kojim se ide džipom.
Do groba komandanta Treće udarne divizije, Save Kovačevića, koji je poginuo ispod Krekova, vozi se otprilike pola sata kroz šumu. Nedavno je obnovljen. Pored njega, kao i pored groba Nurije Pozderca na Dragoš sedlu, velike su čahure iz 1943. godine ukopane u zemlju. Postavljene su sa željom da se i desetljećima, pa i stoljećima kasnije vidi čime su ih bombardirali.
Vuković nam pokazuje i mjesta na kojima su bile partizanske bolnice. Livade. Kakve onda, takve i danas. Razlika je samo u tome što su to sad održavane livade. U planu obnove baštine je obilježiti i ta mjesta stradanja. Pokazuje nam i nekadašnje rovove na uzvisini u kojima su Nijemci čekali da se partizani krenu uspinjati i iz kojih su napravili, kaže, klaonicu. Pogrom. Danas su ti rovovi iskorišteni za kanale.
“Na cijeloj Sutjesci te 1943. godine nije napravljen ni jedan bunker. Napravili bi ih Nijemci za koji dan, valjda su mislili da im neće trebati. Nađeno je tek pokoje mitraljesko gnijezdo”, priča Vuković.
Mladost koja dolazi ustukne pred spomenikom na kojemu su uklesani bolni izrazi lica, plač, jauk…
Zanima ih sve. Žele provod, avanturu, ali žele i čuti što se na brdima koja ih okružuju događalo prije 75 godina. Oni koji to mogu platiti, sjednu u džip i s vodičem obilaze spomenike. Drugi potom slušaju njihove dojmove. Sudionici festivala kažu da se tu osjećaju kao doma.
“Ljudi! Najdraži su mi ljudi tu na Tjentištu. Sve je dobronamjerno, čak i familijarno. To mi se sviđa”, rekao je Gibonni.
Mještani se hvale da im dolaze dobra djeca. Znaju da su prošla vremena kad bi se život davao za drugog. Svatko, kažu, danas gleda sebe. Ponose se partizanima koji su po tim vrletima vukli ranjenike i vole reći da je Sutjeska ostala “čista”, netaknuta otuđenošću koja je zahvatila gradove cijele bivše države.
“Tamo izgubiš prijatelja ako nemaš para. Okrenu ti leđa radi 100 kuna. Gdje bi te danas netko nosio na leđima? I to po brdima? Da ga trebaju 50 metara prenijeti po ravnoj ulici, rekli bi: ‘Tko te j…’”, pričaju. Žao im je što nema suvenira kao spomen na bitku koje bi turisti ponijeli doma. Ne može se kupiti titovka, statua Tita, čak ni značka. Nude se tek magneti i karta planine. No i bez toga, hukom Sutjeske fascinirani su mnogi.
“Na mjestima gdje su se nekad vodile teške bitke sad se svira dobra glazba. Lijepo je vidjeti toliko mladog svijeta i nesputane radosti. Kad pomislim da nema izlaza i da više nema ničeg kvalitetnog na ovom svijetu, dođem ovdje i vidim da to nije točno”, rekao je Nele Karajlić iz Zabranjenog pušenja.
Među turistima, govore nam mještani, bude i Nijemaca koji dolaze istražiti gdje su im poginuli djedovi, pradjedovi…
Traže bilo kakav trag, mjesto na kojemu su poginuli. Odgovora nema. I partizanska i njemačka djeca žale što ne mogu na Ljubin grob, vrh na kojemu je 4. proleterska brigada vodila borbu prsa o prsa. Problem je u tome što je to područje na granici Nacionalnog parka i privatnog posjeda pa je cesta često zatrpana građevinskim materijalom.
Prolaze i kamioni koji su napravili goleme rupe na putu pa se ni džipom ne može proći. I Dolina heroja trenutačno se sanira jer su obilne kiše uzrokovale golemi odron ispod spomenika. Iz Nacionalnog parka kažu da sve žele obnoviti, polako to i čine, koliko im financije omogućuju. Raduju se da je, unatoč devastaciji, Sutjeska prepoznata kao turistička destinacija. Planina od proljeća do jeseni vrvi turistima.
Umjetno jezero s popratnim sadržajima, sportski tereni, nekoliko pozornica, rafting i planinarenje, sve se to nudi na Tjentištu. Mjesto je to na kojem se turistima željnima odmora, adrenalina, ekologije ali i povijesti danas nudi apsolutno sve. Uz sačuvane hotele Mladost i Zelengora, sagrađeni su apartmani i bungalovi, ali i planinske vile za klijentelu dubljeg džepa. U njima smještaj po danu stoji 200 kuna po osobi.
wpDiscuz