Čak tri utakmice odigrala je reprezentacija Nezavisne države Hrvatske (prostor današnje RH i BIH) protiv odabranika Trećeg ReichaSport je oduvijek bio nerazdvojni dio politike. Od Rimljana i njihovih priča da je običnim ljudima dovoljno dati kruha i igara pa do modernog doba kada svaki uspješniji sportaš dobiva razna državna odlikovanja.
Jednako tako je bilo i za vrijeme Drugog svjetskog rata u Europi. NacističkaNjemačka uredno je organizirala međunarodne utakmice, redom s prijateljskim zemljama, a u nekoliko navrata su igrali i s reperezentacijom Nezavisne države Hrvatske.
NDH (RH+BIH) je, inače, bila i članica svjetske nogometne organizacije FIFA-e. Baš zbog toga ljudi u određenim krugovima govore da je prva hrvatska utakmica odigrana 15. lipnja 1941. godine u Beču protiv Hitlerovih miljenika. Prvi gol za Hrvatsku, prema takvom shvaćanju povijesti i hrvatske države, zabio je tadašnji igrač HŠK Građanski Franjo Wölfl.
Usprkos Wölflovom pogotku, nacistička Njemačka zabila je pet golova i pobijedila konačnim rezultatom 5:1. Zanimljivo je da su u toj reprezentaciji sudjelovala braća Hitrec, izbornik je bio Rudolf, a na terenu je bio znatno slavniji Ivan. Ico Hitrec će poslije rata nastaviti igrati u Dinamu, a njegov kolega iz reprezentacije NDH Ratko Kacian će mu se pridružiti u istom klubu.
Omladinski pogon Dinama trenutačno nosi ime Hitrec-Kacian u čast bivših reprezentativaca.
Autor Zvonimir Magdić u knjizi “Nogomet Nezavisne Države Hrvatske” (RH+BIH) piše ovako:
“Još se u Hrvatskoj ne igra liga, još nema prvenstva, tek je sve na početku, a Rudolf Hitrec, stariji brat slavnog i jedinog, Ice Hitreca, prvi je prozivatelj državne momčadi. Na pozivnicama njegov je potpis. Igrači ga zovu – doktore. Jer, on to i jest, liječnik, kardiolog u bolnici, u Zajčevoj. Petnaesti je lipnja 1941. godine. Stadion na Prateru. Na tribinama četrdeset je tisuća gledatelja. Sudac je Nijemac Miesz. Hrvatska: Glaser, Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Đanić, Cimermančić, Wölfl, Kacian, Pogačnik, Pleše. Zna se: Đanić je “lala”, pravoslavac. Kasnije i okorjeli komunist. Igrački, solidan. Njemačka, Treći Reich, ima svog “glavešinu”, u već prepoznatljivom Seppu Herbergeru. Za Hrvatski narod izvjestitelj je bio Vilim Peroš. Njegov je naslov na četiri stupca nedvosmislen: “Iako smo s visokim omjerom izgubili igru, naša je momčad bila premoćna u prvom poluvremenu”. Rezultatski, to je zvučalo objektivno: 1:1.
Jedno je bilo jasno: u utakmicu se ušlo bez ikakvih posebnih priprema, a Nijemci su tjelesno spremniji. Pa, nisu li dali, mjesec dana ranije, Mađarima – sedam komada! Nastavak je to i potvrdio. Nijemci su se zbili, zaigrali zagriženije. Petica je visoka (5:1, nap.a.). Ali, objektivno, nije – strašna. ND Hrvatska odigrala je petnaest međudržavnih utakmica. I sve su registrirane kod Fife. Da, samo mjesec dana poslije Beča, glavni tajnik Fife Ivo Schricker potpisao je ispravu o primanju NDH u međunarodnu nogometnu organizaciju!”.
Idući susret dviju prijateljskih država odigran je nekoliko mjeseci kasnije, 18. siječnja 1942. godine u Zagrebu kada je Hrvatska ponovno izgubila, ovoga puta 2:0. Arhivske snimke pokazuju da se igralo po dubokom snijegu, ali možemo govoriti da je to bio očekivani rezultat. Pa neće valjda moćni arijevci izgubiti od tamo nekih “slavenskih untermenschova“.
Treći i posljednji susret nacista i ustaša odigran je krajem 1942. godine u Stuttgartu pred nekih pedesetak tisuća gledatelja gdje je reprezentacija NDH ponovno izgubila 5:1, a jedini pogodak za Hrvatsku zabio je, ponovno, Wölfl. Sportski uspjeh nadmoćne Njemačke pohvalio je čak i slavni Der Kicker, vodeći njemački sportski magazin, koji je fotografiju s utakmice stavio na naslovnu stranu.
Tijekom Drugog svjetskog rata su reprezentaciju NDH većinom sačinjavali igrači Građanskog zato što je drugi najveći klub, Hajduk, rasformiran jer mu je onemogućeno natjecanje u tadašnjoj NDH ligi. Benito Mussoliniuporno je htio da Hajduk zaigra talijansku ligu, ali je tadašnja uprava odbila takvo što.