Published On: Uto, kol 21st, 2018

50 GODINA OD PRAŠKOG PROLJEĆA: “U tom trenutku Česi su se sprdali sami sa sobom”

Siječanj 1968. godine označio je početak velikih previranja u Čehoslovačkoj. Noizabrani čelnik Komunističke partije Čehoslovačke Alexander Dubček odlučio je reformirati svoju državu, odlučio je dati veća prava građanima, odlučio je decentralizirati demokratizirati svoju domovinu.

Između ostaloga, planirao je smanjiti ograničenja na putovanja, dati veću slobodu medijima i veća prava javnog izražavanja.

Sovjetski savez nije baš s prevelikim oduševljenjem gledao na takve stvari i počeli su pregovarati s Dubčekom kako bi ga nagovorili da odustane od planiranih reformi.

Dubček kao dugogodišnji komunist nije dopustio Moskvi da režira politiku Čehoslovačke. Leonid Brežnjev kao šef Sovjetskog saveza nije htio dopustiti bilo kakve razilaženje među zemljama Varšavskog pakta.

Praško proljeće | Author: CIACIA

Nakon pregovora u Berlinu i Bratislavi i nakon što je sovjetsko vodstvo zaključilo da im ne odgovaraju ustupci koje su Čehoslovaci spremni učiniti, poslali su vojsku.

20. kolovoza 1968. godine, više od 200.000 vojnika i 2.000 tenkova iz pet država Varšavskog pakta ušlo je u Čehoslovačku kako bi ih ponovno doveli u red.

U Pragu je u to doba boravio i ugledni hrvatski redatelj Rajko Grlić. Za Express opisao je svoje iskustvo sovjetskog gušenja pobune u Čehoslovačkoj.

Aristotel, pišući u Poetici o tročlanoj strukturi drame, kaže: “Početak – ništa posebno važnog prije, sve poslije… Kraj – sve prije, ništa poslije…”

Početak – Prag, 1968.

Bilo je rano poslijepodne, sredina travnja. Mnoštvo se ljudi skupilo na Staromjestskim Namjestima, u srcu starog Praga. Sve oči su bile usmjerene prema balkonu na sjevernom pročelju. Tamo se trebao pojaviti Dubček, vođa Praškog proljeća, i održati svoj prvi javni govor.

Istovremeno, na drugom kraju trga, na njegovoj južnoj strani, stajala je omanja grupa ljudi, sastavljena od  pisaca, glumaca, slikara, režisera. Gledali su prema balkonu iznad njih na koji je, u istom trenutku kada i Dubček, izašao stari praski klošar.

Dubček je započeo svoj govor uz burno odobravanje mase. Na drugoj strani trga klošar je istovremeno počeo izgovarati potpuno nepovezane fraze, neke nerazumljive riječi. Uglavnom, dobro se zabavljao kao i njegova publika koja ga je burno bodrila.

To je bio Prag ‘68. To su bili Česi. U velikom povijesnom trenutku, u patetičnom ozračju kojem rijetko tko moze odoljeti, rugali su se sami sebi. 

Kraj – Prag 1968.

Šest mjeseci kasnije, kada su ruski tenkovi već pokopali Praško proljeće, a penzionirani Dubček provodio dane u malom slovačkom selu, ponovno sam se našao na tom istom trgu. U nešto manjoj, ali jednako impresivnoj masi.

Bio je to dan na koji se u Pragu  vojnom paradom slavila godišnjica Oktobarske revolucije.  Novo državno vodstvo nije se usudilo organizirati vojnu paradu ali je odlučilo obnoviti običaj da se na velike praznike, uz čehoslovacke zastave, na svim javnim zgradama istaknu i zastave SSSR-a. Bio je prvi puta nakon okupacije da su se na praškim fasadama zavijorile crvene zastave.

Rajko Grlić u Pragu 1967. | Author: Privatni arhivPRIVATNI ARHIV

Elmar Klos je drzao sat rezije na FAMU. Bio je sumrak. Padala je neka sitna kiša. Čuli smo žamor s ulice, pogledali kroz prozor i ugledali omanju grupu ljudi kako stoji pred Narodnim kazalištem. Na njegovom su pročelju visjele dvije velike, dvadesetak metara duge, sovjetske zastave. Gomila je uspjela dohvatiti prvu zastavu i uz veliki je napor strgnuti s pročelja. Aplauz je odjeknuo ulicom. Uskoro je strgnuta i druga zastava.

Prekinuli smo klasu i izašli pred kazalište. Grupa ljudi se počela kretati. Na njenom su čelu dva mladića nosila narančasti plastični tuljac s kojim se označuju radovi na cesti. Na njemu se vrtjelo žuto titravo svjetlo. Kretali su se u tišini istim onim putem kuda se nekada kretala vojna parada.  Zastala bi pred svakom zgradom sa sovjetskom zastavom, obavila isti ritual trganja i krenula dalje.

Policija se nije pojavljivala. Čak ni ruske patrole koje su u džipovima danonoćno obilazile grad. Povorka, koja je u međuvremenu dobrano narasla, došla je do Staromjestkih Namjesti. Do trga na kome je, prije manje od pola godine, Praško proljeće po prvi puta i javno ozvaničeno.

Tu je policija odlučila intervenirati. Zatvorila je trg i napravila obruč. Situacija je postala ozbiljna. Došli  su i blindirani autobusi koji su trebali odvesti uhićene demonstrante. Čekao se trenutak kada će početi tučnjava. Igrom slučaja našao sam se u prvom redu.

Policajac koji je stajao točno ispred mene, sredovječni muškarac dobroćudnog izgleda i pivskog trbuha, govorio je molećljivim tonom; “Djeco, idite kućama. Mislite da se meni ovdje stoji? Molim vas, idite kućama”.

Masa se uskoro razišla.

(Tekst je prvi put objavljen u Expressu 2016. godine)

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare