Načelo šibanja genocidom

Crvena linija – emisija N1 televizije u čijem posljednjem izdanju smo se mogli uvjeriti kako mladi ljudi koji se danas u svojim sredinama u BiH smatraju obrazovanim ili pak budućim pripadnicima akademske zajednice ipak snažnije padaju pod utjecaj indoktrinacije i naracije koje dominiraju u tim sredinama, nego što stvaraju osjećaj za kritičko promišljanje, širenje vidika, inkluzivnost i spremnost na dijalog koje im obrazovanje u BiH (negdje više, a negdje manje) prvenstveno kroz odgojnu funkciju nalaže kao stvar elementarne etike.

Naime, jedan od gostiju ove emisije u posljednjem izdanju europarlamentarac Tomislav Sokol ukazao je na težnje koje dolaze iz bošnjačkog političkog korpusa ka tzv. “građanskom” uređenju BiH kao na notorni paravan za političku hegemoniju brojnijih Bošnjaka prvenstveno nad Hrvatima u FBiH.

Na ovu konstataciju reagirala je (prvo pomalo neartikuliranom pantomimom, a zatim i verbalno) izvjesna studentica Nizama skandaloznom opaskom kako je tobože neobjašnjivo da hegemoniju može provoditi narod nad kojim je počinjen genocid ili čak da stvar bude ciničnija da se tom narodu uopće smiju predbaciti težnje ka hegemoniji nad najmalobrojnijim konstitutivnim narodom u BiH.
Ovakve stavove nužno je čim prije proglasiti sramotnom podvalom, što će biti elaborirano u nastavku.

Prvo, što se genocida tiče, nitko ne može osporiti kako je MKSJ u Haagu zločin u Srebrenici proglasio genocidom. Je li na kraju tog procesa sudsko vijeće donijelo ispravnu odluku ili ne, sasvim je drugo pitanje oko kojeg ne bi trebali špekulirati pojedinci koji nisu pravnici, odnosno svi oni koji nisu meritorni govoriti o tom pitanju.

Druga stvar, bitno je naglasiti i kako se u bilo kojem sudskom procesu, pa tako i u ovome, utvrđuje procesna istina, a ne potpuno činjenično stanje stvari, odnosno materijalna istina.
Prosuđivanje na temelju sudskih spisa i procesnih radnji i prosuđivanje na temelju vlastitog zapažanja ipak su dvije različite dimenzije.

Zašto su ovakve teze sramotna podvala?!

U prvom redu zbog toga što se genocid u Srebrenici proglašen od strane MKSJ-a nastoji ispolitizirati, tj. politički kapitalizirati (unovčiti, založiti, prodati) i staviti u baštinu i funkciju određenih političkih stranaka i/ili projekata, što je prvenstveno sramotan i ponižavajući odnos prema žrtvama tog genocida. Dakle, nitko normalan danas ne može osporiti da je to što se ’95. dogodilo u Srebrenici u Haagu proglašeno genocidom, ali taj genocid se ne može priznati kao bilo kakav argument ili pregovarački kapital bilo koga u pregovorima o bilo čemu pa tako i o uređenju BiH, niti je to prihvatljivo s moralnog aspekta.

Genocid nije valuta kojom netko danas može politički trgovati ili ucjenjivati bilo koga. Poštovanje konkretne haške presude ne manifestira se time kako to netko želi nametnuti, već je vrhunac implementacije te presude ostvaren kada su određene osobe poslane na izdržavanje zatvorske kazne.

To je uzgred bio kazneni postupak, a ne međunarodnopravni. S druge strane isto tako skandalozno je tvrditi kako bilo koja presuda o genocidu unaprijed ekskulpira pojedini narod ili neki drugi kolektiv od bilo kakvih pogubnih i neprihvatiljivih političkih projekata ili tendencija.

Konkretno, to što u haškoj presudi stoji da je nad Bošnjacima počinjen genocid, sigurno ne onemogućuje, (a još manje ekskulpira) Bošnjake da danas uzurpiraju ustavna prava Hrvata kao konstitutivnog naroda tim više što ti Hrvati nemaju nikakve veze s tim genocidom.

Tom iskrivljenom logikom su se pojedini pripadnici srpskog naroda dok su bili optuženi za ratni zločin u posljednjem ratu mogli braniti činjenicom da su pripadnici naroda nad kojim je tijekom drugog svjetskog rata u Jasenovcu počinjen genocid. Sve prema načelu “Ma gdje mi to počinili?!”.

Onog trenutka kada u središte priče oko genocida stavimo te žrtve, a ne nečije političke podvige tada će biti ispunjena i suština te haške presude.

Toni Sandro Matić l bild.ba