Poštovani gospodine Kukiću,
odmah da se ogradim, trenutno niti Vas poštujem niti smatram gospodinom, ali red je red, rekao bi pokojni Balašević u jednom od svojih remek dijela ”Ne lomite mi bagrenje”, pa ću nastaviti u tom tonu.
Zainteresiran za događaje u mojoj rodnoj Hercegovini, u posljednje vrijeme uporno tražim informacije o gotovo nestvarnim za 21. stoljeće, političkim događanjima pa sam naišao i na Vaš nastup u Pressingu N1 televizije iz Sarajeva te u prvim minutama ostao šokiran.
Jedan ste od navodno obrazovanijih ljudi iz mjesta u kojem sam odrastao. U vrijeme kad sam pohađao gimnaziju, bili ste među rijetkima, a moguće i jedini sveučilišni profesor koji je tada živio u tom malom, pograničnom mjestu.
Kao što može samo kad živiš daleko od kuće, ponosno je zatitralo u meni kad je voditelj u najavi rekao da ste u studio došli direktno iz Posušja.
Na žalost, titranje je ubrzo prešlo u lupanje, koje me navelo da u sitne sate otvorim laptop i napišem Vam ovo pismo.
Značajno ste otvorili razgovor kako ste gospodina Lagumdžiju savjetovali da bi trebao pokriti TV signalom zapadnu Hercegovinu, kao i pozivom hrvatskom članu Predsjedništva BiH da posjeti hercegovačka mjesta. Sretan sam bio, ispostavit će se ne zadugo, što se čuje glas, pomislio sam, razboritog i obrazovanog Hercegovca. Važno je pokazati, pomislio sam, da nas ima i politički umjerenih, a ne samo onih glasnih.
Nisam imao priliku dugo uživati u Vašem razgovoru s voditeljem, već na 11:50 minuta, pogledajte ponovo, ja sam morao gledati nekoliko puta da se uvjerim da dobro čujem, uživanje se pretvara u nevjericu. Naime, tada, kako bi se predstavili kao običan, da ne kažem prosječan Posušak, kažete kako nikad niste imali problema u Posušju i kako ste uvijek bili pri ruci našim Posušaniima da im pomognete kad treba pomoći. Slijedi jača nevjerica pa citiram ”ako treba pomoći da se dijete upiše na fakultet” uz hitro opravdanje da Vaša pomoć tu završava. Po Vašem priznanju tako ste operirali po sveučilištima u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj. Nevjerica se nastavlja, a po glavi mi se motaju pitanja, zapravo jedno jedino: JE LI JEBENO MOGUĆE?!
Nije mi stran naš mentalitet, znam čim se u našim krajevima ljudi služe. I dalje u nevjerici, jedan sveučilišni profesor, premotavam ponovo video i ponovo čujem isto. I dalje mi nije jasno da jedan sveučilišni profesor, predstavljen kao akademik, premotavam ponovo video, ovaj put sam zapamtio točno gdje trebam stati, 11:50 minuta, stvarno kaže da je bio pri ruci kad je našim zemljacima trebalo upisati dijete na fakultet.
Sad mi se po glavi motaju neka druga pitanja, koje bi Vam institucije trebale postaviti koja pitanja, tko će Vam pokucati na vrata profesorskog kabineta ili će pak doći na kućni prag?!
Vaš ležerni razgovor uz smijuljenje i odobravanje raspoloženog voditelja se nastavlja, a ja već pokušavam dokučiti namjeru, jer jedan pametan i obrazovan čovjek ne može ovako nešto izjaviti ležerno u TV intervju.
Vi si, Profesore, uzimate za pravo direktno odlučivati o sudbinama mladih ljudi pa zaključiti tko treba, a tko ne treba ići na fakultet, kao da ne postoji bodovanje za upis na fakultet, prijemni ispit, pravila koja vrijede jednako za sve.
Ne, vi si uzimate za pravo, mimo sustava, odabrati tko će studirati a tko ne, jer kako ste jednom pomogli upisati željeni fakultet, tako je netko drugi, tko je položio prijemni i učio u srednjoj školi, ostao bez mjesta na tom fakultetu.
Kažete dalje, preporuči mi nekog od siromašnih roditelja, ne ovih koji imaju sve, samo trebaju sjesti i učiti.
Otkad je, Profesore, imovinsko stanje roditelja, kriterij za upis na fakultet, podsjetite me molim Vas?
Podsjetili ste me, Profesore, na moje iskustvo, kad sam kao gimnazijalac htio studirati na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, nisu me zanimale druge opcije pa su se zabrinuti roditelji raspitivali tko bi mi mogao pomoći.
Nema veze s Vama, ali prilika je spomenuti, jedan naš ugledni sugrađanin, javio se da bi mogao pomoći za 10 tisuća maraka te se čak ponudio vratiti novce ukoliko ne uspije, a mali nek’ sve redovno prijavi i iziđe na prijemni. Tata mi je pričao ovo, a uslijedio je jedan od naših razgovora kojeg se i danas dobro sjećam i na kojeg sam danas ponosniji nego tada, na kraju kojeg smo zaključili da ćemo novce uložiti u najbolje pripreme za prijemni ispit.
Uglavnom, poštovani profesore Kukiću, Posušje je malo mjesto i svatko o svakom ponešto zna. Tata je zaključio da taj lik, iako ugledan, nije baš pouzdan te da bi ponuda mogla biti ako prođe – prođe. Ne bi me čudilo, ne znam jeste li i Vi slično operirali, mentalitet je zajebana stvar, znamo i koga čini prilika, siromašni roditelji uvijek su laka meta, a i spremni posuditi novce da se dijete upiše na fakultet.
Da ne duljim Profesore, sitni su sati, ubrzo je emisija tekla prema aktualnijim temama, stanju u našoj rodnoj državi i pregovorima o izmjenama izbornog zakona. Složio bih se s nekim vašim analizama o trenutnom stanju dok niste došli do ”plemenskih poglavica”, čime, nadam se nesvjesno, implicirate da naši ljudi pa i Vi, živite u plemenu naspram, valjda, građaninu Komšiću i ostalima te njihovim sljedbenicima, koji našim ljudima biraju političke predstavnike u institucije vlasti, a koji onda zastupaju interese onih koji su ih birali. Asocijacija je simpatična koliko i zlonamjerna. Vidite, živim u jednoj prelijepoj zemlji s dinamičnom demokracijom, čiji stanovnici često mijenjaju svoje političke predstavnike pa ću Vam ispričati nešto o demokraciji.
Znate, Profesore, demokraciju kakvu danas znamo, ovdje preciznije zovemo predstavnička demokracija. Da ne ulazimo sad u grčki korijen riječi, Profesore, predstavnička demokracija značila bi, pojasnit ću laički, da narod, kao temelj svakog društva i nositelj vlast, bira svoje političke predstavnike, koji onda zastupaju interese tog naroda u institucijama vlasti. Mučne pregovore o izmjenama izbornog zakona, o kojima, smatram, ovisi budućnost države, nazivate ”nekakvim igrankama”, nisam ni ja vjerovao od prve, pogledajte ponovo, te važno zaključujete kako se vjerojatno ništa neće dogoditi.
Oprostite mi, Profesore, petljam Vam se u posao, ali imam važnu lekciju za Vas. Biranje političkih predstavnika drugima, ono što našim sugrađanima u Bosni i Hercegovini, Hrvatima, a i drugima, rade naši sugrađani Bošnjaci, neviđeni je zločin naspram demokracije u novijoj Europskoj povijesti. Zlonamjeran netko nazvao bi to udruženim zločinačkim pothvatom. Ne može se više desetaka tisuća ljudi, ako ne i stotina, spontano okupiti oko takve maliciozne ideje.
Naime, znamo da su gospodina, red je jel’te red, Komšića, a znamo i da nije jedini, birali naši sugrađani Bošnjaci na mjesto člana Predsjedništva države iz reda hrvatskog naroda. Čuli smo razna obrazloženja posljednjih 15 godina za ovu opstrukciju demokracije, moguće su Vas zbunila neka od njih, ali vjerujte mi, niti jedno nije relevantno iz jednostavnog razloga: predstavnička demokracija.
Možemo se mi, kolektivno ili pojedinačno ljutiti ili čuditi, ali ako su hrvati odlučili izabrati gologuzog pavijana za predsjednika države, ukoliko ima uvjete prema propisanim pravilima, odnosno zakonu i pavijan se želi kandidirati, ali nemamo mi pravo birati za njih.
Govorim prvenstveno o moralnom pravu i građanskoj etici, ono kad se pogledate u ogledalo, jer u našoj državi zakoni izgleda niti postoje, a i oni koji postoje ne vrijede. Budući da su u našoj državi u posljednje vrijeme moral i etika egzotični pojmovi, sustav je nužno doraditi i stvari preciynije definirati.
Nikakve plemenske poglavice, nikakav raštimani stroj, kako nazivate Europsku uniju, Zagreb, Beograd niti Dodik, nisu doveli državu na korak do raspada, nego politike političkog Sarajeva, koje prodaje jeftine zamjene teza svojim političkim sljedbenicima, a koji biraju političke predstavnike svojim sugrađanima.
Shodno tom, sva odgovornost za kritično stanje u državi, ovo je izgleda jedino oko čega bi se mogli složiti, i pune autobuse naših sugrađana, bilo da državu napuštaju zbog nedostatka posla, što navodite kao razlog masovnog iseljavanja, ili zato što se osjećaju kao građani drugog reda u svojoj državi, je na onima koji su na vlasti u državi i na onima koji su tu vlast birali.
Osobno spadam u drugu skupinu i uvjeren sam da ne postoji prosperitetna država u kojoj nije uređen politički sustav, a koji je usko povezan i sa sustavom vrijednosti njenih građana. Kažete da su u bosanskohercegovačkom društvu te vrijednosti u skladu s vrijednostima iz 15.-16.-17. stoljeća. Prevare, perverzna tumačenja Ustava, zakona i mirovnih sporazuma, nisu na putu prosperiteta već na putu prema još dubljoj balkanskoj kaljuži, ako dublja od ove, koju stanovnici Bosne i Hercegovine proživljavaju, uopće postoji.
Nije naš narod, Profesore, pleme, već iscrpljeni građani u nevjerici. Jer da nisu iscrpljeni i u nevjerici, danas bi vam bili ispred kuće ili kabineta, svi skupa prosvjedovali sve dok se iziđete na balkon i javno im se ne ispričate za ovaj maliciozan javni nastup i obećanje da se povlačite iz javnog života i svih funkcija koje trenutno obnašate, jer je to jedini način da se časno i konačno umirovite, skupa sa svojim idejama o ispravnim i neispravnim, plemenašima i građanima, koje nisu ništa drugo, nego dijeljenje stanovnika jedne zemlje na građane prvog i drugog reda, kakvi još ponegdje u svijetu žive, ali ne u građanskim i ne u demokratski uređenim državama.
wpDiscuz
