Bila je povratnica u Kakanj.
Bila je to 1996 godina.
Vjerovala je jamstvima Daytona. Aneksu o sigirnom povratku.
Nakon njenog ubojstva povratak u etnički očišćeni Kakanj je stao. Poruka je poslana.
Poruka o tome što je čije.
U Kaknju je proveden potpun genocid nad srpskim i hrvatskim stanovništvom. To je danas SDA grad.
Hrvatski političari u BIH rijetko spominju i Danku i Grabovicu.
Rijetko išta spominju. 3500 KM mjesečno košta hrvatska politička šutnja.
Trude se ispasti politički korektni na FTV-u.
Televiziji koju uređuje učenik teroriste Handala. Džemal Šabić.
Nikada ga nisu niti pokušali smijeniti. Nit njega nit Zvonimira Jukića. Iako je FTV u vlasništvu Federalnog Parlamenta.
Na FTV, televiziji terorizma, nećete vidjeti nikada niti jedan prilog o pokojnoj Danki Ani Jurčević.
HDZ je protiv terorizma kaže a gostuju na terorističkoj TV kući.
I šute o Danki.
I o Grabovici šute.
Grabovica je mjesto najgoreg zločina prošlog rata. Mjesto prešućenog genocida. Neka se ne ljute Srebreničani, suosjećamo iskreno s njima, ali Grabovičani bi se danas mijenjali da im je tog dana u selo ušao Ratko. A ne Zulfikar.
Pokoja položena svijeća, malo cvijeća, rečenica sa sintagmom “na jedan poseban način” i to su naše borbe za naše pravo na našu kulturu sjećanja.
Fraturička sekta još je gora. Oni šute čak i o pobijenoj braći fratrima. Prodali su ih za namještenja. Bio je taj neki Fra Nikica. Ušutio se za muzej. Mijenjao ih je za muzej.
I oni kleče pred Komšićem. Majdandžići, Puljići. Na domjenke ga zovu.
I to je to. To su Hrvati u BIH. Narod koji vode beta i gama muškarci.
Oni Hrvati iz BIH imaju svoj Ured u ZG, za svoje potrebe. Ako vam nešto treba iz tog ureda, ne tražite.
I to je podijeljeno među političarima i fraturicama.
Ima u Rami izreka, stara, viševjekovna “Došlo vrime da su Fratri Turci a Turci vuci”.
Ta izreka i danas važi.
Počivaj u miru sestro Danka. Mučenice naša.
Tamo gdje jesi, vjerojatno je dostojanstvenije.