Istekla mi registracija golfa; stiglo je vrijeme da država naplati sve zločine koje sam u protekloj godini napravio. U CIPS-u službenik radi samo to: izdaje liste koliko je tko napravio kazni na cesti. Meni se smije, zna da će zbog mene morati ubaciti još papira u printer…
Ali ove godine nije strašno, svega 300 tričavih maraka.
____piše: Tvrtko Milović, drumski zlotvor na plinski pogon
Država Bosna i Hercegovina, ista ona koja nije u stanju izvršiti ni jednu osnovnu funkciju moderne države, u stanju je izvršiti samo onaj najprljaviji dio svoje dužnosti: opljačkati građane, u ovom slučaju vozače. Onda ne čudi da se na cestama poput drumova pojavljuj policajci poput drumskih razbojnika…
Prva teška kazna koju sam napravio dogodila se negdje u bespuću općine Deventa. Na magistralnoj cesti prestigao sam šlepera. Dva sam zločina teška počinio: prestigao sam na punoj crti i prekoračio dopuštenu brzinu. Milicionaru Simi, dobrodušnom debeljuci, pokušavao sam tog sunčanog srpnja objasniti da ne mogu presjeći punu crtu ako na cesti crte – nema. „Drugo, čika Simo, da bih prestigao šlepera morao sam ubrzati! Ne mogu ga nikako prestići vozeći jednakom brzinom kao on!“
„Znam gospodine Miloviću, ali nisam ja kriv što se linija izbrisala. A prekoračiti brzinu ne smijete u naseljenom mjestu.. toliko valjda znate.“ Pojasni mi saobraćajac Simo.
Iako u okolini Sime, mene i siminog kolege koji nešto piše u policijskom Golfu, nema žive duše još od ratne 92. bilo bi prerizično upozoriti da u ovom dijelu Dervente ne živi nitko…
Na simpatično prezime, čika Sima pustio me sa simboličnom kaznom od 40 maraka i opomenom da „pripazim“.
Kaznu, zbog besparice, nisam platio. Tada.
Drugu kaznu, koju su mi u CIPS-u ljubazno isprintali stekao sam u Ustikolini. To je jedna selendra najobičnija, koja je bila dio Foče (također selendre svojevrsne) a koja je postala općinom jer su u njoj Bošnjaci predvidjeli „hidropotencijal“. Od hidropotencijala ništa, ali zato je potencijal na pljački vozača ogroman. Nakon postignute brzine 55 na sat, ljubazni policajac Eldin, vjerovatno jedini policajac u Ustikolini, zaustavio me na području svoje velebne opštine. Nakon pitanja gdje sam krenuo, odmah je uslijedilo i drugo: znam li zašto sam zaustavljen.
„Krenuo sam da vidim ima li dijela BiH gdje policija služi nečemu drugom osim pljački vozača, a zaustavljen sam da mi ti odgovoriš na to pitanje!“ Ovo sam smislio nakon što me kasnije uhvatila huja. Eldinu sam ustvari rekao „Nije bitno gdje sam krenuo i svejedno mi je zašto ste me zaustavili: znam da će me koštat“. Uglavnom, Eldin je svojim ultramodernim aparatom za lov na cestovne divljake zabilježio da sam „prekoračio dozvoljenu brzinu“ i to će me zadovoljstvo koštati 30 maraka. Put sam nastavio, a Eldin je valjda sretan što je spriječio još jedan potencijalni genocid u istočnoj Bosni.
Ako netko misli da samo BiH ima većih problema od vožnje 60 na sat grdno se vara. Čitava policijska infrastruktura oba entiteta izgleda posvećena je jednom cilju – proganjanju vozača koji ne vežu pojas i koji gone svoje aute nevjerovatnih 60 na sat magistralnim putevima! Tu su mobilni, ali i fiksni radari. I jedni i drugi dobro su zakamuflirani, kako se nijedan zlotvor ne bi provukao. Oni fiksni postavljeni su po banderama, a oni mobilni skriveni u žbunjima. I jedni i drugi rade sami, kako bi se naši policajci mogli odmarati u obližnjim birtijama, umorni od „uspostvaljanja sigurnosti na cestama“.
Jedan takav službenik, na granici Mostara i Nevesinja, odlučio je sasvim sam uspostaviti sigurnost na cesti. U jesen 2011. godine sam tako dolijao ovom specijalcu. Za divno čudo, nisam prekoračio brzinu, a bio sam i vezan. Volan sam držao s dvije ruke, imao sam upaljena svjetla, a u gepeku sam imao svu neophodnu opremu za neometanu vožnju bajkovitim cestama divne nam Bosne i Hercegovine. Ipak, to nije bilo dovoljno da se zavara mudrog milicionera Vukadina, Vukosava ili nešto tako… Zaustavi tako on mene, i sumnjičavim pogledom mi pregleda lice, istražujući ima li nervoze.
Vukan tako zatraži dokumenta. Nakon kraćeg gledanja u iste, priupita za opremu. Nakon opreme, priupita za amortizere (?) i za cilj putovanja. Kako je sve bilo regularno Vujo zastade. Ali ne da se zavarati stari nevesinjski Vuk. Zna on da ovi došlje nešto kriju; uostalom, nije se još rodilo golf trica kojem nešto ne fali. Naćera me tako Vujadin da otvorim gepek, kad tamo – plinska boca! I to ne bilo kakva plinska boca, nego – ilegalna plinska boca!
Kako i dolikuje pravom Kiseljačaninu, na ugrađeni plin nemam atest, što se jasno vidi u prometnoj dozvoli. Na to Vojo poptuno poludi, i poče galamiti. „Znaš li ti Miloviću, da je kazna za ilegalne prepravke na pogonskom gorivu motora 5000 maraka!?“
„Čika Vučko, moj golf vrijedi upola te cijene. Ako mi želite napisati toliku kaznu, ja vam fino ostavim ovdje golfa u Nevesinju i idem pješke za Mostar…“
Uglavnom, da skratim, dobri čika Vojin pustio sa zaista povoljnom kaznom od 50 maraka. I zamolio me, kao novinara, da mu ne spominjem ime u svojim tekstovima. Obvezao sam se da ću mu ime zaboraviti.
Nisu nevesinjski plavci najgore što se može dogoditi poštenom vozaču. Definitivno najgori su iz CSI Hadžići! Ovim policajcima, ovim supermenima među svim svjetskim policajcima, ništa ne može promaći! Ali njihova revnost ne smije nikoga iznenaditi: CSI Hadžići dobili su u odgovornost najprometniju cestu u BiH, i to onu koja veže Sarajevo sa jugom prekrasne nam Bosne i Hercegovine.
CSI Hadžići je stoga uvijek na oprezu. Tako sam nekad u kolovozu 2011. godine mislio da ću se provući kroz Hadžiće a da ne platim nikakvu kaznu! Oh greško! Prevario sam se kao Tihić kad je potpisao Platformu.
Krenuo ja tako kroz Hadžiće, bezbrižno, ne sluteć da sam upraćen od hadžićke policije. Zaustave oni mene tako. Znajući da sam nešto kriv, krenem se izvlačiti da sam tek sjeo u auto, da sam mislio skrenut za Miševiće, da mi je lopov pokro opremu… sve ja tako na zaredam, ali mudri hadžićki plavac samo se potiho smješka: „Nismo mi tebe zaustavili ni za brzinu, ni za pojas, ni za opremu… ti si, Miloviću, zaustavljen radi provjere guma!“
Tek na tren se prepadoh za gume, ali onda se umirim sjetivši se da je duboko ljeto, i da zeznut ništa ne mogu. Ali mogu. Ne znam ja, kao što CSI Hadžići zna, da se ljeti ne smiju koristiti zimske gume! I tako me gospoda olakša za 40 maraka.
Ništa blaži nisu bili ni njihovi kolege u Kaknju. Naćulili se u 3 ujutru iza nekog znaka ograničenja „Radovi na putu“ i to na dijelu Kaknja gdje su „Radovi na putu“ od 1997 još. Tu me ulove kako sam vozio prebrzo. Niđe nikog u gluvo doba noći, ni radova, ni radnika, ni pješaka, ni auta… al jok. 30 maraka izvučem na pristojnost.
I takvih kazni s popustima raznim, na tucet. Najviše iz Sarajeva. Otamo valjda slikaju prekoračenje brzine iz stanova, helikoptera i šahtova…
Unosan je biznis ove zemlje pljačkati vozače. Biznis koji se mora isplatiti. Vozači moraju voziti. Ako im udariš suluda ograničenja onda moraju kršiti zakon. Tako recimo na autocesti u Blažuju stoji ograničenje od 60 na sat. Obrazloženje – nije to autocesta. Pa onda fino stane policija i za sat vremena zaradi plaće ukupnoj administraciji Kantona Sarajevo. S dvije fiksne kamere kod RTV doma i na Otoci financira se cijela Federacija, a u kanjonu Vrbasa, na samoj granici s Federacijom, puni se proračun Republike Srpske. Kažu tamo ondašnji milicionari da je razlog ograničenja od 50 na sat u sred kanjona nekakvo skretanje negdje… Pošteno.
I tako ova profitabilna grana BH ekonomije ima siguran i konstantan rast prihoda sa izvanrednim procentom od 100% naplativosti potraživanja! Dovoljno je policajcima koji ionako ništa ne rade, kupiti svjetsku opremu za mjerenje brzine, i postaviti ih na točke kuda im vozači ne mogu umaći. Prihodi lokalnoj zajednici, kantonu i entitetu su zagarantirani. Posebno je dobar posao loviti dijasporu. Ljudi požure da vide svoje najmilije, malo se zanesu i pritisnu gas do nevjerovatnih 60 na sat! To ne promiče našim istreniranim policajcima koji ih lagano pecaju i peljuše. Njihovi eurići postaju eurići naših državnih službenika, među kojima i onih najzaslužnijih – policajaca.
Tako će ovih dana i 300 mojih markića postati 300 njihovih markića. Jasno, ovo ne bi bilo sporno kada bi taj novac išao, recimo, u poboljšanje cesta. Ili u poboljšanje sigurnosti na cesti, tipa ispravljanja opasnih krivina. Taj novac bi dobro došao i za poboljšanje cestovne signalizacije u smislu farbanja bijelih crta na sredini ceste, i žutih crta koje pokazuju dokle je cesta. Da bar tako znamo gdje je cesta a gdje joj je kraj, ako već po kvaliteti puta ne znamo..
Ne. Novac od kazni ide različitim uposlenicima u ministarstvima koji radne dane provode planirajući kako će potrošiti regrese i hoće li bolovanje produžiti godišnjim odmorom ili obrnuto. I naravno – ide onim najzaslužnijim – policajcima! Istim policajcima bez kojih bi ovo sve bilo nemoguće! Istim onim policajcima koji su prošli različite akademije i posebne treninge kako bi mogli držati palicu „STOP“ i objašnjavali ljudima kako im država mora uzeti 30 maraka ako su svoj (i samo svoj) život ugrozili nekorištenjem sigurnosnog pojasa.
Moderna država, maločas je spomenuh, ima dvije osnovne funkcije: zaštita života i imovine građana! Naša država, nemoderna, ustvari zaostala, pod krinkom zaštite života pljačka imovinu. Novac koji tim načinom opljačka ne ulaže u osnovne funkcije, nego ga ulaže u sofistikaciju nove pljačke građana čime sav smisao postojanaj države – prestaje.
Napomena: Jednostavan je razlog zašto Kiseljačani, ali i ostali pošteni građani Bosne i Hercegovine ne rade atest na plin u vozilima: prilikom registracije vozila, oni koji idu na plin, obavezni su državi (onoj koja ih pljačka), uz sve ostale troškove registracije, platiti globu od 140 maraka po osnovu „cestarine“! Ovime država želi reći kako plinska vozila troše više ceste. Doduše, zvanično obrazloženje je da u cijeni plina nisu obračunate akcize, što je istina, ali onda nije jasno zašto se ne uvedu akcize na plin! Razlog je prost: uvođenjem akciza bi cijena plina nešto narasla, ali bi isto tako uvođenje akciza značilo da je država uvela neki sistem u promet auto plina, čime bi mu cijena pala za 30%. A Za to država nije sposobna. Lakše opalit globu 140 maraka prilikom registracije…
Eh državo, samo uz cestu i postojiš…