Ako ste ikad zakoračili u čudesni svijet Zdenka Bašića, otvaranje Muzeja zaboravljenih priča u Zagrebu neće vas iznenaditi. To je poput točke na kraju rečenice ispisane talentom, strpljenjem i ljubavlju. Njegov je muzej, smješten u srcu grada, testament magije koja nas okružuje, a koju smo, u bijegu za modernim svijetom, negdje usput – zaboravili. Samo Zdenko, sa svim svojim čudesima u rukavu, mogao je ovako osjetilno, ovako dirljivo, ovako potpuno oživjeti svijet naših predaka.
Muzej zaboravljenih priča nije samo prostor – to su vrata kroz koja ulazimo u legende i mitove koje su naši stari čuvali prije nego su ih pregazile crkvene dogme. Te priče, te sile koje su paralelno s vjerom hodale uz naše pretke, sada su vraćene u život.
Vile, vilenjaci, zlodusi, Svarožići… Ta čudesna stvorenja, nevidljiva oku, ali ne i srcu, sada su ponovno tu. Muzej, smješten u Ilici 26, vodi nas kroz šest čarobnih prostorija, svaki kutak kao da pripovijeda o prošlim vremenima. Iza ove bajke stoji Bašić – renesansna duša, umjetnik koji je svojim rukama i srcem ovaj projekt stvorio. On nije samo pripovjedač; on je čarobnjak. Ilustrator, lutkar, pisac… Njegova energija osjeti se u svakom detalju ovog muzeja.
Posjet Muzeju nije samo šetnja kroz prostor, nego putovanje kroz vrijeme – tamo gdje su vile bile stvarne, a svijet ljudi i nevidljivih bića živio u harmoničnoj napetosti.
Mitska baština: Povratak našim korijenima
“Naša djeca znaju sve o Zeusu i Heri, grčkim bogovima, ali pojma nemaju tko su Perun i Veles, naši slavenski božanski junaci”, kaže Zdenko Bašić, čovjek koji je više od dva desetljeća posvetio sakupljanju mitske baštine. Njegova strast prema istraživanju narodnih priča i legendi sjeverozapadne Hrvatske pretočila se u Muzej zaboravljenih priča – mjesto gdje slavenska mitologija, keltski tragovi i rimski utjecaji ponovno dišu, snažni i stvarni.
Ovaj muzej nije običan prostor – to je kuća čudesa, odraz bogate hrvatske nematerijalne baštine viđene kroz oči jednog umjetnika. Na više od dvjesto četvornih metara, u šest tematskih soba, posjetitelji postaju istraživači skrivenih svjetova, koraka kroz prizore koji priče čine opipljivima. Nije to tek šetnja kroz povijest; to je putovanje u svijet u kojem su vile bile stvarnost, a priče bile način života. Svijet u kojem je svaka topla ljetna noć donosila glas predaka, sada zaboravljen u užurbanosti modernog doba.
Prvi korak kroz vrata muzeja oduzima dah – sve se pretvara u sumračni, snoviti svijet kakav se krije na stranicama Bašićevih knjiga. Njegova slikovnica za odrasle, Mjesečeve sjene, oslikava taj duh. Oživio je priče svoje bake, pretvorio ih u ilustracije i tekst koji odišu etnografskom vrijednošću. U toj knjizi, posvećenoj vješticama i noćnim pričama Medvednice i Samobora, Bašić nas vodi u mračne šume, u svijet coprnica i vukodlaka, u tajne koje nikad nisu smjele biti zaboravljene.
Muzej zaboravljenih priča nastavlja njegovu misiju – ne samo da oživi tradiciju, nego da je predstavi svjetski. Svaka soba, svaki kutak tog čarobnog prostora, pokazuje da baština može biti moderna, inovativna i duboko, nepokolebljivo hrvatska.
Uzbudljiva fikcija: Svijet tame i zaboravljenih priča
Slikovnica “Mjesečeve sjene” Zdenka Bašića nije samo knjiga – to je portal u gust, mračan i ponekad makabričan svijet. Svijet u kojem vladaju zloguki cucki, pesoglavci, jarci i vragovi, žabe i coprnice, mrtvečki sprovodi, vukodlaci i vampiri. Tu su i gavrani, mračnaki, krampusi, smrtnike vure i mnogi drugi stanovnici tame. Iako naizgled fikcija, ovo djelo vrvi etnografskim detaljima, prožeto arhaičnim dijalektom i kajkavskim vratolomijama koje nas vraćaju u neko drugo, gotovo zaboravljeno vrijeme.
“Strašna bića iz Bašićevih priča zapravo nisu tako strašna,” kaže etnologinja i kantautorica Lidija Bajuk. “To su utjelovljenja naših drevnih strahova, onih kolektivnih sjena koje su potisnute prelaskom na kršćanstvo. Poruka knjige je jasna – trebamo se suočiti s tim bićima, razumjeti ih, upoznati ih kako bismo razumjeli i sebe.”
Nitko kao Zdenko Bašić ne poznaje dubine hrvatske pripovjedne baštine. Njegov umjetnički opus, prožet nagradama i priznanjima, gradi se oko priča koje baštini iz obiteljske usmene predaje. Njegove bake i prabake bile su čuvarice tih priča – o vješticama, grabancijašima, mračnim šumama i vilama koje su nekoć hodale među ljudima. Taj nasljeđeni svijet Zdenko interpretira na suvremen, multimedijalan način, kroz ilustracije, scenografije, lutke i makete koje pričaju priču osjetilima, dodirujući publiku na univerzalnoj razini.
Čarolija za generacije “zalijepljene” za ekrane
“Kombiniram lutke, makete, nove medije – sve ima filmični karakter, nešto blisko mlađim generacijama,” kaže Zdenko, uspoređujući domaće mitove s globalnim fenomenima poput Harryja Pottera. “Petricu Kerempuhu, našeg grabancijaša i čarobnjaka, lako je usporediti s čarobnjacima svjetske književnosti. I dok ljudi misle da ove priče govore o magiji, one zapravo govore o prolaznosti i o neuništivom ljudskom duhu.”
Bašićev Muzej zaboravljenih priča nije samo kolekcija izloženih predmeta – to je mjesto gdje hrvatska tradicija susreće moderni svijet. Njegova filmska estetika, spoj starog i novog, vraća život mitovima i legendama koje nas podsjećaju da nismo centar svemira, već samo njegov dio. Bašić nam kroz svoj rad poručuje da su priče, bilo one mračne ili svijetle, temelj svega što jesmo – i svega što bismo mogli postati.
Žensko božanstvo: Priče koje oživljavaju ciklus života
Ima nešto intimno, gotovo nostalgično, u svakom kutku ovog muzeja. Infopult na ulazu, gdje posjetitelji kupuju ulaznice, nekoć je bio radni stol Zdenkovog djeda, stolara. Taj detalj otkriva duh ovog mjesta – prošlost koja diše u sadašnjosti. Kroz vrata predvorja ulazi se u prvu prostoriju, posvećenu starohrvatskim mitovima. Među njima je i onaj o stvaranju svijeta iz velikog crnog jajeta koje je prsnulo i iz kojeg su nastali svemir, vrijeme, prostor i sudbina.
“U slavenskoj mitologiji ništa nije jednostavno crno-bijelo,” objašnjava Zdenko Bašić. “Priroda, koju mitologija odražava, ima svoje cikluse. Negativno se događa kako bi omogućilo novo, lijepo. Zima uvijek vodi u proljeće.” Stare uzrečice, poput one “Moranu pokopasmo, Vesnu dočekasmo”, svjedoče o tom cikličkom razumijevanju života. Morana, božica smrti, proguta Sunce i ubije samu sebe, ali iz tog čina ponovno se rađa Vesna, donoseći svjetlost i proljeće.
Striborov tron i počast Ivani Brlić-Mažuranić
U središtu ove prostorije ističe se Striborov tron – hommage velikoj Ivani Brlić-Mažuranić, čija se 150. obljetnica rođenja obilježava ove godine. “Ivana je bila fascinirana našom mitologijom, no već tada, u njezino vrijeme, mitovi su bili zaboravljeni,” kaže Zdenko. U memoarima Brlić-Mažuranić zabilježeno je kako je morala tražiti pomoć etnologa iz Poljske i Češke da bi rekonstruirala dijelove slavenske mitologije.
Mokoš: Majka Zemlja i božica života
Među središnjim figurama staroslavenskih mitova nalazi se Mokoš – božica Majka Zemlja, čuvarica života. Mokoš se povezuje s izmjenom godišnjih doba, krećući se šest mjeseci sa Suncem na vrhu Drveta svijeta kao Perunova žena, donoseći ljeto, a zatim odlazeći u podzemlje k Velesu, gdje vlada zima.
“Slavenska mitologija objašnjava prirodu kao ciklus,” kaže Zdenko. “Sve u njoj ima svoje vrijeme – smrt i obnova neizbježni su dijelovi te priče.” Taj ciklus neprestano podsjeća na prolaznost, ali i na neuništivu snagu života, priču koja se iznova nastavlja.
Vilinske priče: Skriveni svijet naših predaka
Mokoš, božica Majka Zemlja, nije samo simbol prirode i života; ona je dokaz da je ovo područje nekoć bilo matrijarhalno društvo. Muškarci su možda nosili simboličku moć, ali žene su držale ključeve – doslovno. Mokoš je bila gospodarica svih ženskih zanata, praiskonska tkalja koja je satkala niti sudbine i vremena. U muzeju, ispod njezina lika, skrivena su tajna vrata – iza njih se nalaze mali tkalački stan i kolekcija ključeva, kao podsjetnik na davne dane kada su žene bile središte domaćeg svemira.
Vile: Izgubljene suputnice prošlosti
Druga soba muzeja posvećena je vilama – čudesnim bićima koja su bila neodvojiv dio života naših predaka. Njihove priče, posebno iz samoborskog kraja, Zdenko Bašić istraživao je godinama. Prema zapisima Milana Langa, obitelj vila napustila je Samobor početkom 20. stoljeća, ostavljajući iza sebe špilju i tajne predmeta pronađenih u njoj. Samoborci su vjerovali da su s vilama otišli i blagoslovi toga kraja, a ljudi su postali divlji. Na mjestima gdje su nekad rasla vilinska stabla sada su parkirališta, odlagališta otpada ili trgovački centri. U muzeju, ispod stabla okićenog otpadom, skriva se ulaz u podzemni svijet vila – tamo gdje čuvaju blago i pripremaju ga za vječnost.
Mračna stvorenja: Noćni strahovi iz djetinjstva
Treća soba vodi nas u svijet strašnih priča koje su bake pričale kako bi nas držale u redu. Tu su glođani, kvatri, mraci, tintilinići i macići – bića koja se pojavljuju u sumrak, kradu mlijeko i ljudsku snagu, pa čak i donose noćne more ako se uvuku u kuću kroz odjeću koja se vani suši. Zdenko se prisjeća priča o vragovima iz samoborskog kraja, gdje je svaki bogati Samoborac navodno imao skrivenog vraga u podrumu, kojeg je hranio u zamjenu za bogatstvo.
“Ti vragovi imali su svoje male vražićke,” kaže Zdenko, “divlje stvorove koji su grizli stoci noge ili tjerali djecu na zločestoću. Najpoznatiji među njima bio je Jankić – mali vrag koji je ‘ulazio’ u djecu i tjerao ih na neposlušnost. Bake bi govorile da dijete ima Jankića u guzici, što bi često značilo da je vrijeme za malo strogosti.”
Vilinska ostavština: Priče koje žive u sjeni suvremenog svijeta
Svaka prostorija muzeja, bilo da govori o vilama, Mokoši ili strašnim stvorenjima, oživljava zaboravljene svjetove. Bašićeve interpretacije nisu samo povijest – one su most između prošlosti i sadašnjosti, podsjetnik na ljepotu i složenost narodnih priča.
Čuvar snova: Mistična karta Hrvatske i Veles, vladar snova
Jedna od najupečatljivijih soba u Muzeju zaboravljenih priča posvećena je Hrvatskoj mističnoj karti – prikazu zemlje ispunjene mitološkim bićima. “Hrvatska je prepuna čudesnih stvorenja, samo ih trebamo ponovno otkriti,” kaže Zdenko Bašić. Karta je zamišljena kao živa stvar, koja će se nadopunjavati novim otkrićima, jer, kako Zdenko tvrdi, “nema gdje ih nema.”
Njegovo posebno mjesto na karti zauzimaju Svarožići, bića koja su gotovo nestala iz narodnih priča. Od 1920-ih godina nitko ih nije spominjao, sve dok ih Zdenko nije ponovno “oživio” zahvaljujući zapisima iz arhiva HAZU-a i starim diplomskim radovima. Svarožići, mali vražićci s Učke, bleje poput ovaca i skaču poput žaba, stvarajući zbrku među pastirima i rastjerujući im ovce.
Veles: Medvjed, čuvar podzemlja i vodič snova
Posljednja soba muzeja vodi nas u vodeni svijet i priču o Velesu, vladaru podzemlja. Ovdje se objašnjava i zašto djeci često dajemo plišane medvjediće za spavanje. “Veles, vladar snova i podzemlja, često se pojavljivao u obliku medvjeda,” kaže Zdenko. “Ponekad je bio zmaj, ponekad vodena zmija, ali najčešće medvjed, osobito u predajama iz Gorskog kotara i Velebita.”
Veles je čuvar snova i vodič mrtvih, ali i gospodar svega što nazivamo blagom – bilo da je to zlato, stoka ili znanje. Njegova pojava podsjeća na drevnu vezu između čovjeka, prirode i svemira – ciklus u kojem sve ima svoje mjesto i svrhu.
Priče koje su čuvale bake i prabake
Zdenkova strast prema mitologiji nije slučajna. “Moje su bake krive za sve,” priznaje uz osmijeh. Bake Ana i Ivka te prabaka Marica bile su žive enciklopedije narodnih priča. Jedna iz zagrebačkog Stenjevca, druga iz Orešja kod Samobora – svaka je nosila dio baštine koja je oblikovala Zdenkov svijet.
“U našoj obitelji čak smo imali i seosku coprnicu,” kaže Zdenko, čime objašnjava zašto su priče bile tako žive i stvarne. Te priče počeo je ilustrirati još kao dječak, a kasnije ih je zapisivao i snimao, čuvajući ih za nove generacije. Muzej zaboravljenih priča rezultat je te ljubavi prema prošlosti, ali i timskog rada s ljudima koji s njim već godinama organiziraju Perunfest – festival zaboravljenih priča i predaja.
Most između prošlosti i budućnosti
Muzej je puno više od izložbe – on je podsjetnik na sve ono što smo zaboravili, a što nas čini onim što jesmo. Priče o Velesu, Svarožićima i drugim bićima nisu samo priče – one su ogledalo svijeta u kojem su naši preci živjeli, svemira koji nije crno-bijel, već bogat, cikličan i neodvojiv od prirode.
Pravila ponašanja s vilinskim stvorenjima: U svijetu čarolije i opreza
Ulazak u Muzej zaboravljenih priča nije samo posjet – to je korak u svijet vilinskih stvorenja. A svijet vila ima svoja pravila, jer su ta bića nepredvidljiva, svojeglava i katkad opasna. Zdenko Bašić i njegov tim osigurali su da posjetitelji budu upoznati s “Pravilima ponašanja s vilinskim stvorenjima” prije nego zakorače u njihov svijet:
– Vilinska stvorenja mogu reagirati na miris mlijeka u djeci – pazite, jer ih to može potaknuti da pokušaju ukrasti dijete.
– Kad kucate na vilinska vrata, neka bića mogu ostati nevidljiva. To ovisi o njihovom raspoloženju i hiru.
– Zavirivanje u vilinske jazbine nije uvijek pametno – neka stvorenja mogu ugristi ili čak čupati kosu.
– Tišina je ključna. Svako ometanje, buka ili bljeskanje može izazvati agresivnu reakciju vilinskih bića.
– Iza lutaka ili maketa mogu se skrivati stvarna vilinska stvorenja – nikad ne podcjenjujte njihove skrivene sposobnosti.
– Posebna opomena: neka vilinska bića ne podnose djecu, a pogotovo razmažene i plačljive djevojčice u rozim haljinicama.
Ova pravila nisu tek šala; ona su odraz predaje i poštovanja prema svijetu koji je nekad bio blizak našim precima.
Vještice i coprnice: Tajne biljaka i skrivenog znanja
Jedna od prostorija muzeja vraća nas u doba progona žena optuženih za čarobnjaštvo. Ova tema, bliska Mariji Jurić Zagorki, oslikava tamnu stranu povijesti – vrijeme kada su narodni ljekari, vidarice i travari proglašavani coprnicama i javno spaljivani.
“Farmaceutsko znanje preseljeno je u crkvene redove,” objašnjava Zdenko. “Crkvenjaci su počeli sakupljati i skrivati znanje o ljekovitim biljkama, a seoske travarice pretvarane su u zle coprnice.”
Recepti su, kako kaže, često šifrirani da bi se zaštitili. “Pasji zub” nije zub psa, već biljka s korijenom u obliku zuba. Srce lastavice ili bikov rep također su metafore za bilje. Ova simbolika omogućila je da znanje preživi unatoč progonima.
Uroci i njihovo skidanje
Zdenko Bašić u ovoj prostoriji predstavio je i temu uroka – njihovog bacanja i skidanja. Narodna predaja obiluje ritualima i biljem koje su ljudi koristili za zaštitu od zla. Muzej ovdje nije samo povijesna arhiva, već i prostor za razumijevanje dubokog odnosa naših predaka s prirodom i duhovnim svijetom.
Muzej kao čarobni svijet predaje i poštovanja
Pravila vilinskog svijeta i priče o vješticama dio su šireg narativa koji nas povezuje s vlastitim korijenima. Muzej zaboravljenih priča podsjeća nas da tradicija nije samo povijest – ona je živi svijet, svijet koji nas uči, zabavlja, ali i upozorava. /POSKOK/
wpDiscuz
