Ovih dana sam dobio mnogo poruka od uglednih Bošnjaka/Bosanaca, koji su zabrinuti za teško, ružno i tužno stanje među bošnjačkim/bosanskim političarima, odnosno političkim strankama. Ljudi su zabrinuti jer vide totalno raslojavanje, razbijanje i razvlačenje bošnjačke/bosanske političke moći u odnosu na srpsku, koja se ujedinjuje protiv državno-bosanskog interesa, ali i u odnosu na hrvatsku, koja pravi zalet za opstrukciju bosanske-državne vlasti na svim nivoima, piše Mustafa Cerić, a prenosi portal Bošnjaci.net.
Dakako, ta vrsta političkog prebrojavanja i prestrojavanja na osnovu etničke ili nacionalne pripadnosti na Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale je, doista, degutantna u sadašnjoj modernoj dvadesetprvoj vjekovnoj Bosni. Ovaj način političkog komuniciranja, koji je, nažalost, u Bosni Ustavom propisan predstavlja udar na bosanski zdrav razum i vrijeđanje bosanske inteligencije. To osjeća svaki bosanski građanin, koji je iole upoznat sa pravilima i pravima u pravno uređenim državama, koje ljude gledaju kao pojedince, kao ljudska bića, kao građane bez obzira na njihovo porijeklo, rasu, naciju i vjeru. Jer, ne može biti drugačije ni u jednoj demokratskoj i pravnoj državi osim da svaki pojedinac, kao građanin, ostvaruje svoja individualna, pa time i svoja kolektivna prava u multietničkom društvu i multietničkoj državi, kao što je to, recimo, Britanija i kao što je to, recimo, Bosna.
To je, naravno, idealistički politički i ustavni pogled naspram realističkog političkog i ustavnog stanja u današnjoj Bosni. No, politički idealizam je privatna stvar svakog pojedinca (“bosanskog građanina”). To je zasad utopija, koje se ne treba odricati, jer je to, zasigurno, bosanska budućnost u koju treba vjerovati. Međutim, politički realizam je stvarnost, koju se ne može ignorirati, a to je da se bošnjačkim/bosanskim političarima, odnosno probosanskim strankama, valja okupiti oko zajedničkih bosanskih političkih i državnih ideja i interesa nailazeće osobne sujete i uske partijske interese. Valja im narod i državu staviti ispred sebe samih. Mogu li oni to uraditi? Mogu zato što moraju. A moraju zato što okupljanje probosanskih političkih stranaka u formiranju vlasti nakon izbora nema alternativu. Oni koji to ne shvaćaju, ne mogu tvrditi da su probosanski, niti mogu reći da su u ovom trenutku politički zreli, savjesni i moralno-politički odgovorni.
Stoga, pozivam SDA, SDP i DF, a to znači Bakira Izetbegovića, Nermina Nikšića i Željka Komšića, da sjednu za jedan stol radi dogovora o konstruktivnoj suradnji (“koaliciji”) radi formiranja vlasti na svim nivoima radi spasa nacije i države. Niti je SDA toliko jaka da može bez SDP-a, a niti je SDP-e toliko moralan da možda moralizirati SDA; niti je DF toliko kredibilan da ne može izgubiti ugled kojeg ima; niti su ostale probosanske političke stranke toliko složne da mogu iznijeti preteško breme bosanske države.
SDA je mogla nekada sama obnašati vlast u većini bosanskih kantona i na državnom nivou, ali to više nije moguće. SDA je danas ovisna o dragim probosanskim političarima i strankama više nego ikada. Zbog toga, SDA mora promijeniti svoje političko ponašanje i pružiti otvorenu ruku za suradnju, ali ne sa pozicije najvišeg, već sa pozicije odgovornog faktora za spas nacije i države.
Očito je da trenutno ni jedna manjinska politička stranka ne samo pojedinačno, već ni združeno s drugim manjinskim strankama, ma koliko ih bilo, nije u stanju odgovoriti sadašnjim političkim i ekonomskim izazovima kroz koja prolazi bosanska država. Najave koalicija nekoliko, pet-šest, manjinskih stranaka se interesno uvezuju u havi, ali kad se interesni razlozi spuste na zemlju, koalicija će se raspasti u paramparčad. No, manijske probosanske stranke su manje i odgovorne. Politička i državna odgovornost stoji na leđima većinskih probosanskih političkih stranka – SDA, SDP i DF. Ove političke stranke moraju olakšati manjinskim političkim strankama teret odgovornosti, teret kojeg one nisu u stanju nositi unatoč njihovoj dobroj volji i ambiciji.
Pišem ovo zato što me snažno dirnula poruka od jednog zabrinutog Bošnjaka/Bosanca, koji me je alarmantno pitao:
– Ima li iko u ovoj našoj zemlji da ove naše političare okupi, ako se već ne mogu sami od sebe okupiti…? Ima li iko da ih postroji, da im kaže da je narod zabrinut, da je narod u strahu od njihove javne svađe, da je narodu pun kofer svega…? Ima li iko da ustane ispred Bošnjaka/Bosanaca pa da kaže kuda nas ovo sve vodi…? Zar oni ne čuju šta Dodik priča? Zar ne vide šta Čović radi? Zar im iskustvo genocida ništa ne znači pa se kockaju sa sudbinom nacije i države…?
Ovu su, dakako, prava pitanja… Na koja svi moramo znati odgovore… Kad-tad… Svi do jednog… Prije nego bude kasno…, zaključuje na kraju Mustafa Cerić.
Podsjetimo bivši reis Islamske zajednice u BIH smatra da su Bošnjaci Turci.