Published On: Pet, stu. 16th, 2018

HOĆE LI SDA SADA IZABRATI DIREKTORA AMERIČKOJ N1? Naime, oni su napravili interview s Bošnjakinjom ISIL-ovkom

“Ratna situacija i ratno stanje. Što se tiče svakodnevnog života malo je drugačije od rata kojeg smo mi proživjeli ovdje u Bosni. Hrane ima, vode ima, ako imate novac sve možete kupiti. Nije vam ništa nedostižno. U svemu tome najgore je bilo granatiranje.”

U proteklim godinama desetine muškaraca – državljana Bosne i Hercegovine i zemalja regije priključili su se terorističkim organizacijama i ratovali u Siriji i Iraku. Sa njima ili za njima odlazile su i njihove supruge, buduće supruge, čitave obitelji. Neke su ostale udovice. Rijetke su se iz Sirije vratile u Bosnu i Hercegovinu.

N1 u Dnevniku donosi dio ekskluzivne ispovijesti žene – povratnice iz Sirije, supruge borca Al-Nusra Fronta koji se smatra ogrankom terorističke organizacije Al-Kaida. U dogovoru sa sugovornicom ne otkrivamo njen identitet.

Sugovornica N1 državljanka je Bosne i Hercegovine. Jedna je od rijetkih žena koja je pobjegla iz ratnog sirijskog vihora. Otišla je u tajnosti. Prema vlastitoj tvrdnji – bez prisile. Islam je prihvatila nekoliko godina prije odlaska u Siriju. Tamo je boravila godinu dana. Iz Turske u Siriju stiže ilegalno. Posrednici su za to platili dvije tisuće eura. Po dolasku stupa u šerijatski brak sa državljaninom jedne od zemalja regije, borcem Al-Nusra Fronta, ogranka terorističke organizacije Al-Kaida. Naša sugovornica prva je žena koja je pred kamerom odlučila svjedočiti o onome što je doživjela. Samo iz jednog razloga – zbog svih ostalih žena iz Bosne i Hercegovine koje se sa djecom još uvijek nalaze u Siriji – na teritorijima pod kontrolom Al-Nusra Fronta, tzv. Islamske države ili u kampovima pod kontrolom kurdskih snaga.

 

Opišite nam život u tom mjestu?

“Ratna situacija i ratno stanje. Što se tiče svakodnevnog života malo je drugačije od rata kojeg smo mi proživjeli ovdje u Bosni. Hrane ima, vode ima, ako imate novac sve možete kupiti. Nije vam ništa nedostižno. U svemu tome najgore je bilo granatiranje. To je nešto što se definitivno ne može usporediti ni sa čim drugim. To je najgora slika Sirije.”

 

Od čega ste strahovali?

“Iskreno, najveći strah mi je bio da će da padne granata i da ću ostati zatrpana negdje pod ruševinama, pošto sam viđala takve ljude. Ili da ću ostati živa i gušiti se – tako da me niko neće naći – ili da ću ostati bez ruke i noge. Nisam se plašila smrti, koliko sam se plašila tog stanja.”

 

Viđali ste mrtve ljude i ranjene ljude pod ruševinama. Vraćaju li Vam se te slike danas?

“Viđala sam. Vraćaju se, itekako. Pogotovo – vraćaju mi se slike djece i često sam na ulici mogla vidjeti dijete bez noge i ruke, malo dijete. Svašta bi mi prošlo kroz glavu. Razmišljala bih kakva će njegova budućnost biti i što se sve moglo biti sa tim djetetom samo da nije takva situacija.”

 

Neposredno po dolasku u Siriju, pod traumama, sugovornica N1 počinje razmišljati o bijegu. U studenom 2017. uspijeva pobjeći. Ilegalnim putevima, za 600 dolara. Trudna preskače zid od oko pet metara da bi se domogla Turske. Tada je uhićena i optužena za terorizam. Nakon tri zatvorska mjeseca turski sud je oslobađa optužbi za pripadnost terorističkoj organizaciji.

 

Vi ste željeli doći u Bosnu i Hercegovinu. U tome ste i uspjeli. Za koliko žena znate da to isto žele? Poznato je da ima više žena iz BiH koje su sa svojom ženom u jednom ili više kampova, prema dostupnim informacijama u jednom – sigurno. Vjerojatno i Vi znate za neke druge primjere?

“Ja osobno imam kontakt sa dvije žene koje su ostale na teritoriji tzv. Islamske države. One se odavno žele vratiti. Pokušavaju, ali nemaju načina i nemaju novca za to. Traže pomoć na sve strane. Samo što ja imam osjećaj da su te žene zaboravljene od strane ove države, kao da ne postoje, kao da su izbrisane samim tim što su otišle tamo. Međutim, to su žene majke, žene koje imaju tamo djecu i koje su ostavile svoju djecu ovdje, koje pate za tom djecom i koje se nadaju povratku.”

 

Vjerojatno ste čuli i za žene koje su u kampovima?

“Da jesam, čula sam i za njih. Mogu samo pretpostaviti kako im je tamo. Ono što sam ja vidjela i kako je meni bilo je ništa naspram onog kako one žive tamo, ako se to može nazvati životom. I kako njihova djeca odrastaju i čime se hrane. To niko ne zaslužuje, pogotovo ne te žene koje imaju svoju državu koja je uređena i ima prostora za sve, pa mislim da bi se moglo potruditi da se pozabavi tim životima jer su to ipak naše građanke i zaslužuju da se vrate svojoj kući. Kakve god bile, otišle jesu. I ja sam otišla, pružila mi se prilika da se vratim, ja se samo nadam da će se i njima pružiti prilika da dođu svojim kućama i da žive normalnim životom. I znam, po sebi znam, te žene kad bi došle ovdje da bi to bila njihova zadnja šansa za taj neki normalan život. Znam njihova stanja tamo, znam njihovu svakodnevicu, znam da često požele da nisu žive uopće. Takav im je život trenutno. Tako da, ja se samo nadam da će se nešto raditi po tom pitanju. Ako ništa, postoje načini da se barem pokuša.”

Nakon presude, sa djetetom rođenim u teškim zatvorskim uvjetima – vraća se u Bosnu i Hercegovinu. Ima istu želju za sve druge žene sličnih sudbina.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer