Rijetko se desi da se u jako kratkom iskazu toliko efektno sumira jedan pogled na svijet kao što je to ovih dana uspjelo uglednom bošnjačkom publicisti, glavnom i odgovornom uredniku jedinog političkog nedjeljnika koji u proteklih nekoliko godina izlazi u Sarajevu. Mislim, naravno, na Filipa Mursela Begovića i glasoviti tjednik „Stav“. U svom skorašnjem takozvanom „autorskom tekstu“, takorekuć kolumni, Begović se obračunava sa svojim omiljenim protivnicima: „građanističkim Jugoslovenima“, onima koji poštuju vrijednosti Narodnooslobodilačke borbe iz Drugog svjetskog rata. U pomenutom tekstu su i sljedeće dvije rečenice koje ovdje citiramo: „Mi smo u više navrata pisali o slučaju Husein-efendije Đoze, koji je rehabilitiran u komunističkom sistemu i koji je časno radio svoj posao vjerskog službenika u bivšoj Jugoslaviji. Nismo pritom pravdali njegovo sudioništvo u SS diviziji Handžar, jer to je nemoguće bez obzira na to što ona nije činila zločine i bila osnovana upravo da spriječi četničke zločine u Istočnoj Bosni.“
„Mi“ iz Begovićevog iskaza se odnosi na magazin koji on uređuje. Prva rečenica iz citiranog fragmenta, međutim, nije važna. Navodim je ovdje isključivo da neko eventualno ne bi potegao omiljeni argument loših polemičara, legendarno „vađenje iz konteksta“. Stare polemike o Đozi su, dakle, kontekst, a u tom kontekstu Begović jasno, očegledno i nedvosmisleno kaže kako SS divizija Handžar „nije činila zločine“. Da, dobro ste pročitali, Begović tvrdi da SS divizija Handžar nije činila zločine!
U cijeloj istoriji južnoslovenskog revizionizma, Begović otvara novu stranicu. U Hrvatskoj postoje branitelji NDH-izijskog režima, ali niko baš ne tvrdi da ustaše nisu činile zločine. Ima onih koji broj i intenzitet zločina smanjuju, čak i drastično, ima onih koji te zločine proglašavaju svojevrsnom „pretjeranom upotrebom sile“ protiv pobunjenika protiv novog poretka, ima onih koji ih pokušavaju relativizovati proglašavajući ih nekakvim odgovorom na prethodnu represiju nad Hrvatima, ali zaista se ne mogu sjetiti da je neko napisao kako ustaše nisu činile zločine. Kad je riječ o dijelu javnosti u Srbiji koji gaji simpatije prema Draži Mihailoviću, ni tu ne postoje ljudi koji tvrde da četnici nisu činili zločine. Ima onih koji poriču kolaboraciju, onih koji tvrde da sam Draža Mihailović nije imao efektivnu kontrolu nad jedinicima koje su činile zločine, onih koji tvrde da su zločini bili odmazda za ustaške zločine nad Srbima, ali se takođe zaista ne mogu sjetiti da je neko napisao kako četnici nisu činili zločine.
Čak i kad kaže da je SS divizija Handžar „bila osnovana upravo da spriječi četničke zločine u Istočnoj Bosni“, Begović, ako u to zaista vjeruje, pokazuje naivnost tipičnu za bošnjačke intelektualce, a kad je riječ o interpretaciji politike velikih sila prema njihovom narodu. Ne poričući da su nacistički propagandisti koristili motiv četničkih zločina pozivajući bošnjačke mladiće da se prijave u SS, zaista je posve deluzivno i u neskladu sa svim istorijskim podacima misliti da je takvo što uopšte interesovalo Himlera i Hitlera. Napokon, istorijski dokumenti ne bilježe doslovno ni jedan oružani okršaj Handžar divizije i četnika.
Njima je ova divizija, kao i ostale SS divizije, trebala prvenstveno kao jedinica za borbu protiv savezničkih vojski. Na neki naročito ciničan način, ovaj Begovićev iskaz ide zapravo u korist onima u Srbiji koji četnike nazivaju antifašističkom savezničkom formacijom jer samo u tom slučaju su nacisti mogli namjeravati da kreiraju SS diviziju za borbu protiv njih.
Pomalo je zbunjujuće, naravno, ako bismo povjerovali Begoviću i zašto je ova jedinica poznata kao Handžar divizija, ako nije uopšte činila bilo kakve zločine. Handžar, naime, nije baš simbol ni zemljoradnje ni logistike ni spleta narodnih pjesama i igara. No dobro, valja nam malo obuzdati cinizam. Pretpostavljam da kroz programe škola koje je pohađao, Begović nije imao priliku da detaljnije uči o Drugom svjetskom ratu, naročito na Balkanu. Iz javno poznatnih dijelova njegove biografije, stiče se utisak da se za „orijentalni“ dio vlastitog identiteta zainteresovao relativno kasno.
I kao što odrastao čovjek koji oboli od dječije bolesti po pravilu ima mnogo teže simptome od djeteta, tako je i Begović izgleda iskreno povjerovao o bajku o „deset genocida nad Bošnjacima“ i fantaziju o „ljiljanski čistom i nevinom narodu“ koga merhamet sprečava da i mrava zgazi i koji nikad zločine nije činio, a Ženevske konvencije je poštovao i prije nego su napisane. Djelujmo stoga prosvjetiteljski, pa ćemo iz mora iskaza o zločinima Handžar divizije izdvojiti onaj koji potpisuje autor oko čije istinoljubivosti – sudeći prema listu koji uređuje sam Begović – ne bi trebalo biti sumnje. Taj autor je – tako piše u „Stavu“ – „sin Alije i Paše, vjerovatno najslavniji pisac moderne bošnjačke književnosti“. Radi se, naravno, o Meši Selimoviću.
Svi koji su čitali Selimovićeva „Sjećanja“ znaju da njegovi mladalački književni pokušaji –za razliku, recimo, od onih Branka Ćopića – od publike i kritike nisu dočekani blagonaklono. Stoga je Selimović kao pisac zašutio skoro desetak godina. Prvi tekst koji je nakon te šutnje napisao tiče se upravo zločina Handžar divizije.
Potresna je i naturalistički surova ta literarna reportaža gdje se kroz konkretne primjere nasilja nad srpskim civilima na Majevici, surovim ubistvima žena i djece, varvarskim iživljavanjima nad nevinima i nemoćnima opisuje šta je sve radila Handžar divizija, ta jedinica za koju uglednik Begović, bez ijedne rezerve, bez stida i srama, eksplicitno tvrdi da „nije činila zločine“. Čovjek zaista može samo da priželjkuje da je Begović jednostavno neinformisan, Ako ono što je radila Handžar divizija za njega nije zločin, strašno je pomisliti šta mu je u duši.
Nije ovaj tekst prostor za raspravu o Selimovićevoj književnoj pripadnosti; uostalom on sam ju je odredio i vlastitim potpisom ovjerio. Ono najbošnjačkije kod Selimovića, da ne kažem jedino bošnjačko kod njega, upravo je stid zbog zločina koje su Bošnjaci počinili.