Međutim, nije toliko poznato da ti običaji izvorno nisu imali apsolutno nikakve veze s Božićem, pa čak ni s kršćanskim vjerovanjem. Religije često preuzimaju poganske tradicije i vjerovanja koja su se zatekla na nekom području.
Zanimljivo je da se Božić u cijeloj Bibliji uopće ne spominje – a nije se ni slavio u ranim danima Crkve kao institucije. Tradicija proslave Isusovog rođenja u Crkvi se ustalila tek u 4. stoljeću.
Kao datum je odabran rođendan rimskog boga Mitre za vrijeme Saturnalija – svetkovina za vrijeme kojih su se održavale pijanke, slali pokloni i nije se radilo (zvuči poznato?).
Ovakvo preuzimanje narodnih običaja nije bogougodno, jer je u Bibliji na više mjesta navedeno kako Isus prezire poganske običaje te smatra kako ih ne bi trebalo prakticirati. Može se reći kako se proslava Božića u današnjem smislu dogodila iz praktičnih razloga – našao se način za proslavu Isusovog rođenja, a ostavljanje starih tradicija je kod ljudi smanjilo otpor prema kršćanstvu i približilo ih vjeri. Krenimo redom.
Božićno drvce
Smatra se kako je tradicija kićenja drvca izvorno došla iz Njemačke, ali diljem Europe zimzeleno drvo koristilo se stoljećima ranije za tjeranje vještica i zlih duhova iz kuće – s Božićem se počelo povezivati tek u 16. stoljeću. Odabir zimzelene jelke za te namjene ima smisla – u vrijeme zimskog solsticija kada je dan najkraći, ono simbolizira trajni život i povratak prirode u proljeće.
Na prostoru Hrvatske i među drugim slavenskim narodima običaj je bio zapaliti badnjak, odnosno panj koji bi se unio u kuću. U nekim ruralnim područjima kao što je Dalmatinska zagora, ovaj običaj se još uvijek može vidjeti.
Zanimljivo je da Biblija s prezirom govori o sječi i ukrašavanju drveća povezujući ga s “bezbošcima”, recimo u dijelu proroka Jeremije:
“Jer su strašila tih naroda puka ništavnost, samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima.”
Drvce se povezuje i sa stvaranjem idola umjesto štovanja originalnog boga, što Jahvi također nije po volji. Centralni moderni motiv Božića prema Bibliji je, dakle, prilično nepoćudan.
Djed Mraz
Od biblijske svađe s drvcem nešto je poznatija činjenica da je Djed Mraz izvorno nastao kao sveti Nikola. Nikola je pak imao zanimljiv život – rođen je u gradu Patari na području današnje Turske, a prema legendi je imao moć smiriti uzburkano more pa je tako postao zaštitnik mornara, ali i djece, siromaha, studenata i prostitutki.
Uz njega se veže i zabavna legenda – kad je na vijeću u Nikeji Nikola čuo da Isus nije jednak Bogu Ocu, navodno je ustao i govorniku iz Egipta odvalio šamarčinu. Iako taj podatak nije potvrđen, slika Nikole koji dijeli ćuške može se vidjeti na brojnim pravoslavnim ikonama.
Nikola je kao velika crkvena faca u renesansi postao najpopularniji svetac u Europi, a čak i među protestantima koji su smanjivali značaj svetaca uspio je zadržati taj status. U Djeda Mraza su ga prekrstili, naravno, Amerikanci.
Današnji Djed Mraz u crvenoj opravi često se povezuje s Coca-Colom, ali njegova preobrazba započela je i ranije. Još početkom 19. stoljeća dućani su promoćurno počeli pumpati božićnu kupnju, jer su shvatili da je lakše zaraditi kada se kupovini doda važna prigoda. Ljudi u božićnim opravama ubrzo su došli u dućane kako bi animirali djecu i potaknuli ih da natjeraju roditelje da kupuju više.
Coca-Cola je, dakle, samo proširila ideju u ogromnim marketinškim kampanjama, pa ju se pogrešno navodi kao “izumitelja” modernog Djeda Mraza. Budući da je Coca-Cola jedan od najpoznatijih simbola američkog konzumerizma takva legenda ima smisla i gotovo identična stvar se uistinu dogodila, ali nekoliko desetljeća ranije.
Djed Mraz također je vrlo je nalik germanskom bogu Odinu, koji je djeci ostavljao poklone i vozio se u saonicama. Dakle, moderni Djed Mraz kombinacija je kršćanskog sveca i poganskog božanstva.
Pokloni
Pokloni boga Odina također su dolazili u čizmama, u kojima su djeca ostavljala mrkve i slamu za njegovog jelena.
Pokloni su povezani i sa već spomenutim Saturnalijama, koje su izvor cijelog blagdana – Rimljani su na proslavama imali običaj međusobno dijeliti male poklone za sreću u znak dobre volje. Poklon je trebao donijeti bogatu žetvu iduće godine.
Za povratak poklona ponovo su odgovorni Amerikanci – oni su u 19. stoljeću i preobrazili Božić iz javnog derneka nalik Saturnalijama u blagdan koji se slavi u krugu obitelji.
Još puno ranije se darivanje uspjelo povezati sa sveta tri kralja koji su Isusu donijeli tamjan, zlato i smirnu – međutim, tek u zadnjih dvjestotinjak godina darivanje je izgubilo izvornu simboliku i postalo ogromni generator profita.
U suradnji s ponovo oživljenim Djedom Mrazom koji je došao prodavati umjesto poklanjati, već sredinom 19. stoljeća američke trgovine zauzele su posebnu novinsku rubriku za božićne oglase. Današnje stanje znamo – mjesec dana prije svakog Božića, gotovo da se na ulici ne može vidjeti jumbo plakat bez Djeda Mraza i božićne jelke s kuglicama.
O konzumerizmu koji je danas neizostavni dio Božića može se reći i dobrog i lošeg, ali zasigurno nije u skladu s kršćanskim idealima. Recimo, poslanica Timoteju kaže:
“Jer koji hoće da se obogate, upadaju u napast, zamku, i u mnoge lude i škodljive želje, koje bacaju ljude u propast i pogibao.”
Sve u svemu…
Imela, pjesme i svijeće također imaju poganske korijene – dakle, praktički nijedan moderni božićni običaj nema veze s kršćanstvom. Mnogima od tih običaja Biblija se direktno protivi ili ih u najmanju ruku prezire, zbog čega neki vjerski fundamentalisti smatraju cijeli Božić poganskim blagdanom koji ne bi trebalo slaviti.
Sve od navedenog, dakako, nije razlog vjernicima da se osjećaju loše zbog božićne proslave – kao ni nevjernicima da se rugaju. Mnogi običaji kroz povijest mijenjaju formu, ali u suštini ostaju isti.
Ni Biblija ne bi ostala relevantna tisućama godina da neke stvari koje su zapisane tada ne vrijede i danas. U tom smislu, sve tradicije treba proučiti, a neke, kao što je nepotrebna sječa drveća ili mahnito kupovanje – najbolje je izbjeći.
wpDiscuz
